Treba nas razumjeti

Zagrebačke maturantice 1931. godine (Hrvatski školski muzej, Zbirka fotografija)

„Samo se čudim, otkuda Vam toliko odvažnosti, da jednostavno ustanete i kažete: nisam spremna, bez ikakvog daljnjeg objašnjavanja, bez trunka stida! Mislite li, da je to herojstvo? Ili da ćete porasti u očima svojih kolegica? Ili možda čak i u mojima? Ta to je samo dokaz Vaše lijenosti i drskosti! Recite, molim Vas, zašto niste naučili? Uostalom, ne treba ni da Vas pitam. Znam. Boljela Vas je glava, ili Vam je bilo zlo, ili Vam je mama bolesna, ili … ne znam ni sam, kakve sve stvari izmišljate. Pa priznajte sami, zar niste lijenčina? Pogledajte samo Vaše odgovore: ili su izvrsni ili su nedovoljni. Kako Vam se to sviđa?“

Da, u ovome imate pravo. Ali šta vi mislite, šta smo mi đaci! Obične prazne lutke, koje ovdje pred Vama sjede i samo misle na ocjene, na ispitivanje? I mi imamo svoj unutrašnji život, i mi često puta sjedimo ovdje, dok nam misli mnogo dalje blude, i mislimo na brige koje nas muče i ne daju nam mira.

I Vi ste nekad bili đak. Recite iskreno, da li uvijek samo iz lijenosti niste naučili lekciju? … Da li ste ikad razmišljali o svojim đacima ne gledajući na njih samo kao na bezlična lica, koje moraju da Vam nauče zadanu lekciju? A ako ne nauče, Vi ih kažnjavate. Ne, slaba ocjena nije tako strašna kao ono moralno poniženje.

Da li ste kada razmišljali o tome, šta osjećaju đaci, kad stoje pred Vama onako spuštene glave, sa suzama u očima ili sa izrazom prkosa na usnama? Kad moraju bez riječi slušati Vaše propovijedi, često puta tako ponižavajuće? Kad Vas mole, da ih ne pitate taj sat, već drugi puta. Mislite li, da to nama nije teško?! Zar ne znate, da je obično teško raditi ono što se mora? A naš đački život sastavljen je od toliko tih nesnosnih propisa i zapovijedi.

Mi smo prisiljeni da u određeno doba dana učimo, da učimo određene predmete, da učimo ono što je često puta tako daleko od nas i naše prirode. Htjeli bismo da se posvetimo jednom predmetu, a moramo učiti drugi. Hoćemo da se upoznamo s jednim, a tumače nam drugo. Pa i to drugo nekad nam tumače na tako dosadan način da klonemo. Često nas muče problemi, koji možda ne odgovaraju našim godinama, ali kojima smo životom izvan škole prisiljeni da se bavimo. Ali na njih se ne obazire.

A naš život izvan škole! Kako je on često puta težak i pun suza! I oni koji su materijalno osigurani često su nesretni i nezadovoljni. Ali da, na sve treba zaboraviti, čim se uđe u školsku zgradu. Vi bi možda bili bolji, kad bismo se Vama izjadali. Ali se nekad ne može sve drugima pričati. A zatim, mnoge stvari izgledaju u Vašim očima beznačajne i glupe. Ali kad bi pokušali da se samo malo uživite…

Pa i te ocjene. Znate li, da one mogu u đaku željnom znanja ubiti volju za učenje. One za Vas nemaju tako veliko značenje. Što je Vama dati „dvicu“ i „tricu“? Dogodi se, da se i Vi nađete u dvoumici, kako da ocijenite đaka. Roditeljima opomene izgledaju tako strašne, da su i u našim očima postale strašilo- Roditelji, ne samo oni, i vi svi mislite, da je nama lako! Ta imamo „samo“ da učimo, i to ne možemo!

O, kad biste znali, kako te ocjene ubijaju u nama radost…

M. M., VIII. raz. gimnazije

Tekst je objavljen u drugom broju Poleta, lista hrvatskih đaka. Prvi broj Poleta izašao je u siječnju 1940. godine u nakladi Hrvatske pedagoške izdavačke zadruge. Pokretač i glavni urednik bio je Kamilo Brössler. Osim popularno-znanstvenih članaka, list je obrađivao teme iz svakodnevnog života srednjoškolaca. Članci su često pisani u kritičkom i polemičkom duhu. Krajnji cilj da Polet postane u potpunosti đački list nije postignut. Prvo je godište zaključeno nakon šest brojeva. Liste je s početkom školske godine 1940./41. trebao nastaviti s drugim godištem, no to se nije dogodilo. (Š. B.)

Drugi broj prvog godišta Poleta, veljača 1940. (Hrvatski školski muzej, Pedagoška knjižnica)