Već su prije 130 godina učitelji upozoravali na potplaćenost i društveno nedovoljno priznat stalež koji je bio opterećen dodatnim obvezama bez povećanja plaće. Isticali su da njihov materijalni položaj ugrožava kvalitetu nastave i razvoj školstva te su tražili jednako povećanje plaće za sve učitelje, pravedniji sustav napredovanja, kao i socijalnu i mirovinsku zaštitu.
U Napretku iz 1896. godine, u Peticiji pučkoga školstva upozorava se na neslogu i zavist u učiteljskim redovima, kao i na manja primanja u usporedbi s drugim zanimanjima, osobito u odnosu na odgovornost i društvenu važnost učiteljske profesije.
Deset godina poslije se u Napretku iznosi obraćanje visokom saboru u kojem učitelji pozdravljaju periodično povišenje učiteljskih plaća, bez procedure kako bi se izbjeglo spletkarenje, nadmetanje i drugo zlo te se nadaju da će zasjati sunce sretnijih dana.
Iste se godine u Preporodu traži skladno i čvrsto vodstvo koje će moći pregovarati s vlastima. Također upozoravaju da se učiteljima daju nova zaduženja i obveze bez povećanja beriva. U Napretku se poentira da bi vlada trebala brinuti o učiteljima – jer narod koji ne brine o obrazovanju ne bi trebao ni postojati.
I danas, 130, odnosno 120 godina poslije, učitelji imaju slične zahtjeve – traže povećanje plaća koje vuče za sobom veće mirovine, smanjenje administrativnog opterećenja i veće društveno priznanje. Naglašava se da kvaliteta obrazovanja ovisi o materijalnom i profesionalnom položaju učitelja – već je sve teže naći kadar za određene predmete. Bez zadovoljnog i adekvatno nagrađenog učitelja nema ni kvalitetnog obrazovnog sustava.
Peticije pučkoga učiteljstva radi povišenja plaće
Poznato je, da je više učiteljskih zborova vis. saboru kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije podnijelo peticije za povišenje plaća. Mi taj korak razumijemo i odobravamo, samo žalimo, da se pritom nije postupalo složnije, a ne možemo prešutjeti i to, kako nas se neugodno kosnulo, kad smo opazili, gdje iz jedne od tih peticija proviruje zavist, što su neki od sudrugova zauzimajući viša mjesta u školstvu, bolje plaćeni, ma da nemaju više kvalifikacije. Među inim podnio je i zbor slunjske više pučke škole peticiju vis. saboru, koju evo pretiskujemo.
„Visoki sabore! U svim naprednim zemljama škola je mezimče legislative i eksekutive, i to punim pravom, jer čija je škola, onoga je i budućnost. U svom očinskom nastojanju podupiru se ova dva odlučujuća faktora, te svojski nastoje, da školu učine blagotvorno djelujućim činbenikom u državnom organismu i u našoj domovini učinjeno je za školu u posljednje doba premnogo tako, da se naše škole po vrijednosti mogu dostojno takmiti sa svojim dražicama u najprosvjetljenijim državama. No jedno pitanje ostaje otvoreno kod nas, a to je pitanje poboljšanja učiteljskih plaća.
Školu čini učitelj, zato o njegovoj kakvoći ovisi i ovisit će vazda kakvoća škole, a ova je jedino kadra da diže i širi duševnu kulturu naroda, od koje opet zavisi općenita dobrobit njegova. Uz najbolja učiteljska svojstva ne će učitelj biti u stanju, da posvema udovolji svojim uzgojnim dužnostima, dok ne bude riješen teških briga, koje more njegovu dušu, a uvjetuje ih njegovo loše materijalno stanje. Čovjek, koji se sam za svoj opstanak i opstanak svoje obitelji mora dnevice da bori: troši se duševno i tjelesno, pa vremenom mora da gubi moralnu snagu, bez koje nije ni moguće zamisliti samovjesna i djelotvorna duševnog radnika.
I s onim ostanom moralne snage radi učitelj i nastoji poduprt patriotskom svijesti da tvori dobro, pa takov trudbenik dostojan je, da se na izmaku devetnaestoga vijeka, vijeka prosvjete, dostojno nagradi i tim da se učini što agilnijim radnikom na polju narodnoga prosvjetljenja a to sve na uhar domovini.
Mi svojim berivima zaostajemo i za manipulacijonim činovništvom, koje mjesto škola i ispita može se jedino da iskaže vojničkim certifikatom. Mi ne zavidimo njihovo dobro, no molimo, da ne budemo njim zapostavljeni. Bolno se doimlje naše svijesti pojav, da naš đak, koji nije mogao s uspjehom da svrši više pučke škole davši se na drugo polje dobiva za kratko vrijeme veću plaću nego mi. Mi moramo da služimo 40 godina, kao i ostali činovnici, akoprem je naša služba pretegotna i ostaje uvijek ista za cijelo službovanje, dok činovnik služi lakše i udobnije, pa uz to s vremenom olakšava mu se služba. Činovnicima i službenicima poboljšavana su beriva, samo mi učitelji viših pučkih škola ostadosmo još iz krajiškoga doba kroz 24 godine neopaženi. Učitelj više pučke škole morao je najmanje 12 godina da proboravi u školi, morao je da polaže tri ispita, a to jamačno iziskuje mnogo truda i troška, pa ipak on drži, da nije razmjerno nagrađen, već mnogi survao se u ponor, gdje ga bije sama tuga i nevolja; položaj materijalni mu je takov, da mu je uskraćen ne samo svaki duševni, dopušteni užitak, nego je mnogom pored obitelji uskraćen i isti zalogaj svakidašnjega hljeba.”
Napredak, tečaj XXXVII., br. 47, str. 751.
Zagreb, 20. prosinca 1896.
Za našu stvar
Središnji odbor Saveza hrv. učiteljskih društava podnio je povodom zaključaka izvanredne opće skupštine Saveza hrvatskomu saboru ovu predstavku:
Visoki sabore! Izvanredna opća skupština Saveza hrv. učiteljskih društava, održana koncem rujna o. g. u Zagrebu, na kojoj se sabralo više stotina učitelja i učiteljica sa sviju strana Hrvatske i Slavonije, uzela je u raspravu pitanje o uređenju učiteljskih plaća i pitanje o tom, kako da se udesi nadzor i uprava pučkih škola.
Rezolucijama o uređenju učiteljskih plaća, štono su prihvaćene u pomenutoj općoj skupštini, ide se za tim, da se pučko učiteljstvo naše domovine oslobodi bijednoga stanja, u kom se nalazi. Bilo bi suvišno, da se to stanje potanje iznosi i prikazuje, kad je i odveć dobro poznato svakomu, i kad se već tolikoput sa sviju strana priznalo da ga valja što prije popraviti.
Što se samoga uređenja plaće, dotično postepenoga povisivanja njezina tiče, o tom su u skupštini postojala dva načelno različna stajališta. Jaka jedna struja željela je, da se i kod učiteljstva uvede sistem unapređivanja u plaći, koji postoji kod ostalih zemaljskih činovnika, t. j. da se i ono podijeli u činovne razrede i plaćevne kategorije. Većina je ipak pristala uz protivno stajalište, te je zaključeno, da se kod pučkoga učiteljstva i nadalje pridrži sistem periodičnih povišica ili kvinkvenija. Tim će se po mišljenju većine učiteljstva većma zajamčiti, da svaki učitelj dobije povišicu u pravo vrijeme, a stat će se na put protekcijama, spletkarenju, nadmetanju i drugomu zlu, koje nigdje nije tako opasno kao kod škole. Istaknuto je jedino, da bi periodične povišice valjalo primjereno povisiti i podjeljivati ureda radi, dakle bez procedure, koja je dosad zadavala učiteljstva mnogo jada, te bila razlogom različnim neprilikama i zadjevicama.
Uzdajući se potpuno u osobit mar za narodnu prosvjetu i veliku naklonost spram učiteljstva tako visokoga sabora, kako i visoke vlade, goji ovaj središnji odbor, a s njim i cijelo učiteljstvo Hrvatske i Slavonije čvrsto uvjerenje, da se približava čas, u koji će sunce srećnijih dana zasjati onima, štono su dugo zaboravljeni i neviđeni mnogo stradali.
Napredak, tečaj XLVII., br. 41, str. 641 – 645.
Zagreb, 13. listopada 1906.
„Obzor“ donio je 6. list. članak pod naslovom „Učiteljske plaće i analfabetizam“ u kome se veli, da će se učiteljstvu pomoći koliko bude u skrajnim granicama moguće! Ali zato neka učiteljstvo besplatno radi u analfabetskim tečajima. Protiv ovoga zahtjeva prosvjeduje u „Hrvatstvu“ od 18. list. „Pučki učitelj sa sela“, jer da se nijednom staležu kod povišice plaća ne nameće novi posao.
Mi držimo, da je našem prekarnom materijalnom položaju mnogo krivo samo vodstvo „Saveza“. Stara je riječ: Od glave riba smrdi. Stoga držimo, da je učiteljstvu imalo biti prvom brigom, da potraži ljeka toj rani, t. j. da izabere na čelo „Saveza“ muža energična, koji s učiteljstvom jednako čuti bijedu i nevolju, koji je voljan razvijati veću akciju, veći rad, veću volju. Takov čovjek trebao je znati drukčije odgovarati vlastodršcima na pusta dosadanja obećanja, a trebao je reći učiteljstvu, što mu je činiti, ne ispune li se ta obećanja u opredijeljeno vrijeme. A bogme čovjek sita želuca ne može da s učiteljstvom jednako osjeća.
Preporod, god. II., br. 12, str. 188.
Zagreb, mjeseca studenoga 1906.
Pravni odnošaji i plaće pučkih učitelja
Ni preko jednoga staleža u zemlji nije se toliko puta prešlo na dnevni red — kad se radilo o materijalnom i pravnom položaju njegovu — kao preko pučkoga učiteljstva.
Uvjereni smo, da visokoj vladi stoji na raspolaganje dosta materijalnih sredstava, štono su potrebna za uređenje učiteljskih plaća. Izvori, iz kojih se mogu da crpe sredstva za školu nijesu, niti će igda presahnuti u narodu. Uzgoj je prva i najpreča potreba čovječanstva, pa ako zato ne bi narod smogao sredstava, onda zaista ne bi bio vrijedan da postoji.
Zemaljska vlada i onako već od više godina prema potrebi učiteljsko osoblje premješta, dodjeljuje, namješta, umirovljuje itd. Posve je dakle opravdano, da uzme u ruke i skrb za njegove materijalne potreboće. Tako bi se pučki učitelji oslobodili onoga načina dizanja plaće, kojim se ponizuju pred ljudima, koji se često dajući im ono, što su krvavo zaslužili, vladaju prema njima tako, kao da im dijele kakvu milostinju.
Šime Vudy
Napredak, tečaj XLVII., br. 2, str. 17.; br. 3, str. 33-35.
Zagreb, 13. siječnja; 20. siječnja 1906.