Učiteljica, književnica i etnologinja Jelica Belović-Bernadzikowska prije 120 godina piše o utopijskim i stvarnim muškarcima, poslom prenatovarenim i iznurenim ženama, kapitalizmu i socijalizmu, ženskoj emancipaciji, neravnopravnosti i mnogim drugim temama o kojima su žene na ovim prostorima (pre)dugo šutjele. Vrijedi pročitati!
Donosimo i kratku biografsku bilješku o autorici, podsjećamo na 80. obljetnicu njezine smrti te najavljujemo izložbu Historija zaborava u Muzeju Slavonije.
Što hoće „žensko-pravašice“?
„Uvjeti, pod kojima žena zarađuje svoj svagdanji hljeb, neosporivo znače polagano propadanje žene.“ Tako nam nedavno otkrije neki bez sumnje prijazni i dobrohotni, ali utopijski muškarac. U njegovim je očima dizanje moderne žene, koja je zasukala rukave na ozbiljan posao pretovarivanje. Moderne žene hoće da pretovare poslom ženski spol, o kome on sniva kao o nekoj narodnoj instituciji, za koju valja muškarac da zaradi. On nam doduše ne kaže, da li je s time u svezi, i komunizam žena i državno odgajanje djece, te veselo uskrsnuće bujne poligamije i poliandrije… Ama biti će, da je tako. Jer svaki muškarac, koji doprinosi k uzdržavanju žene, htjeti će bez sumnje da porod njegov kao i on sam uživa sve plodove narodne institucije.
Ej oslobodi Bože, od ovakovih filantropa i njihovih sanja? Ali se ne čudimo, gdje je taj muškarac stigao na misao, da baci u kraj svaki staleški posao žena, po što mu se današnje stanje ženskog rada učinilo nedostatno. A takov i jest taj rad, naročito ovdje kod nas. Tako površan, tako nepotpun, neustrajan. Je li onda u čudo, ako kod nas ima pokraj sve emancipacije i naprednjačkih ideja još dosta muškaraca, koji za žensku ne mogu da zamisle veće sreće, nego da shvate, da i ženi posao može da znači slobodu i da žena svoje zvanje i svoj rad samo onda mrzi, ako taj rad znači prenatovarenje, iznurivanje, zloupotrebu, kmetstvo i gladovanje. A nijesu li kadkad i u istoga „jakoga spola“ takove prilike? Amo bome i jesu. Tako je nastao socijalizam u muškog radničkog proleterijata, tako uslijed zloupotrebe, uslijed krvavog kapitalizma, uslijed slabe plaće, uslijed čovjeka nedostojnog živovanja, uslijed samovolje i tvrda srca u poduzetnika.
Čula sam počesto, da i neškolovani muški radnici, koji danas vreće nose, sjutra sanduke vuku, a prekosjutra zijevaju ispod „prazne zdjele ili kako se to učeno veli „stoje vis-á-vis de rien“, – da i ovi nijesu zadovoljni sa svojim zvanjem i položajem, da i rđavo plaćeni dućanski commis ne srče svoju čašu mlijeka uz mršavu zemičku sa većom nasladom, nego rđavo plaćena kasirica. Znadem mnoge neurastenične učitelje, mnoge iznurene poštanske činovnike, mnoge bljedičave krojače i prenatovarene radnike svake ruke! „Dopust radi narušena zdravlja“ nije nipošto izmišljotina ženske emancipacije.
Ne! Premnogi posao, preslaba hrana, nezadovoljstvo sa zvanjem i položajem nijesu specifičko ženske nevolje. Ima toga i u muškaraca, a ima toga i u ženskinja, koje ne služe samo u staleškoj službi, nego sjede na domaćem ognjištu. Naš utopijski filantrop baš onako govori, kao da je brak panaceja za sve ženske jade. Blago njemu i njegovoj ženi! Za cijelo, da su oboje presretni, pa i ne znaju za nesretne supruge. O razočaranju žene u braku, o nepravednim zakonima on ništa ne zna. O iznurivanju žene radi svako godišnjih poroda, o domaćem robovanju u pretijesnim sobama i kuhinjama, o tijesnom horijzontu poprečne žene, – on ništa ne zna. Njemu je u braku sve divno, tu nema premnoga rada, tu nema razočaranja, jer su svi muškarci bespogrješni i idejalni. Dakle veselo i vedro naprijed u „bračni raj“, pa ako bude djevice ne mare, onda „compelle intraze“, onda treba općenite zabrane za svaku izvankućnu žensku rabotu. Žena neka bude „narodna institucija“. Polako, polako komšija!
Pa zar je prenatovarenje radom i razočaranje izraslo samo na drvetu moderne ženske emancipacije? Jok, sve je to stara roba. I stari primitivni narodi već su svoje žene prenatovarili najtežim poslovima: obrađivanjem zemlje (u Egiptu i danas žene ukraj vola ponizno goni plug) nošenjem tovara i djece, građenjem čadora mlivom kukuruza i t. d. Pa i u našim krajevima nije bolje. Naše seljačke žene ne oru, ali kopaju i vrše, komušaju kukuruz i rade sve domaće poslove, dok im muževi samo igraju ulogu „domaćina“ sa lulom u ustima. A Primorke nose teške sanduke na leđima i rade kao i muški, dok im ovi u dalekom svijetu skuckavaju groš ili skapavaju. A moderna industrija, koja također nije produkt ženskog pokreta, strpala je množinu ženskog svijeta u tvornice, gdje ga te i kako iznuravaju i otkidaju mu od plaće. A i domaća industrija potkapa žensku snagu, a ta je bar mnogo starija nego ženski pokret. Čitali smo o bijedi tkača u Rudogorju. Grozota! A i to valaj nijesu izumile „žensko-pravašice“! Nije su li dakle na krivu putu oni, koji vele, da je „ženski pokret“ odgovoran zbog uvjeta radi današnje žene i zbog toga, što ju malo ne vazda pretovari, izmori, iscrpi i razočara ta mučni njezin rad?
Nije tako. Naprotiv… Moderni ženski pokret baš je svjesna reakcija protiv kukavnog gospodarskog položaja, u kome ženskinja od vjekova devera, položaja u kome je moderni ženski pokret ženu zatekao, pa će ju iz njega tek malo po malo moći da izbavi.
Već od iskona svijeta bijaše ženski posao dezorganizovan. Domaći ženski rad nije se utrgovao za novac, pa za to odsjekoše: muž uzdržava ženu. A njezin izvankućni rad smatrahu „nuzgrednom zaslužbom“, pošto je bila proširena fable convenue, da muž mora da ženu izdržava. I kao članu „inferiorna roda“ natovarili su ubavo na ženu sve neugodne i teške poslove; školovali i učili nijesu je ni čemu, pa tako je njezin posao zapala slabija cijena, makar i bio ili ne bio jednake vrijednosti sa poslom muškarca. Žena je hoćeš-nećeš, morala da vrijedi za „radnika drugoga reda“, i prema tome su s njome postupali ili ju mrcvarili.
Moderna ženska emancipacija nije tvorila tu situaciju, nego ju je zatekla, pa se trudi, da ove nevolje dokine. A tome zaista i jeste krajnje vrijeme! U mnogim slučajevima žene u službi rade, upravo onoliko koliko muškarci, a plaća im je tek polovina ili trećina od onoga što muškarcima plate. I za to nijesu kadre, da se onako dobro i krepko hrane kao njihove kolege. Pa k tome je na njima još i kućni posao. One mora da metu, čiste, kuhaju, kopaju, jer im ne stiže sredstava da si drže pomoćnice. Njihova je zvanična naobrazba tako malena i krnja (jer za djevojke niko ne mari da potroši odgojni kapital!), pa su za to beznadice prišarafite na položaj subalternih činovnika, te sve i da vrsno rade, ipak ne bi avanzirale, jer: „koji bi muškarac dozvolio, da mu žensko zapovijeda!“ Poznavala sam neku školsku učiteljicu u našim krajevima, koja je pored revnosti i izobrazbe stigla mjesto glavarice. Pod njome je služilo i nekoliko starijih i mlađih muškaraca. Ovi su joj pripoznavali naobrazbu, rad, vrsnoću revnosti i sposobnosti; ali su ipak neprestano pod njom kritičarili u neodoljivoj težnji „da im samo ženska ne zapovijeda“, pa ma oni tu žensku i visoko poštovali i ma im ona bila i simpatična. Takav je eto duh vremena. Takvi su eto jadi moderne žene u službi.
Pa kakav je odmor moderne radnice? Kako se ona može da razonodi? Slabo. Plaća ne stiže, da si priušti najskromniji izlet, pa onda „se to samoj i ne pristoji“, „moglo bi i da se smrkne“ i t.d.
Saminja srca ovakovih žena u službi često je golema. A da se udadu i dalje služe, to znači naprtiti na leđa nove terete. Potražiti izvanbračno udovoljenje ljubavi vrlo je opet opasno. Zakon i običaj, adet i javno mnjenje sve to stoji po strani muškaraca, pa za to i jest nešto obično „zavesti djevojku ili ženu“, „slomiti joj zadanu vjeru“ i „otrovati izmamljeno povjerenje“. Takove ubojice ne čeka kazna na ovome svijetu.
Pa onda ima poduzetnika, koji ne trpe „razuzdane“ žene, pa im nadziru privatni život, kao n. pr. Crédit Lyonnais u Parizu. I tako na sve strane zapreke, oskudica, iznurivanje, bijeda, slaba hrana, razočaranja, zloupotreba, prenatovarenje.
Tiče se sve to doduše donekle i zlo plaćenih iznurenih muškaraca, ama nije ni jednima ni drugima ženski moderni pokret kriv. Nije taj pokret tu bijedu vodio.
Pa što dakle hoće „žensko-pravašice“? Prije svega: čestitu, potpunu stalešku naobrazbu za žene, jednaku plaću za jednaki posao i otvoren put za avanzmant. A socijalnoj neslobodi i saminji ženi u službi nastoje pomoći osnivanjem klubova i zajednica, te reformom zakonodavstva, običaja i last not least odgojem muškaraca.
Ne zaboravimo nikada, da je moderan ženski pokret veliki socijalni reformatorni pokret, koji su izazvale socijalne nevolje prošlosti. Moderne „žensko-pravašice“ veoma dobro znadu, da uslovi pod kojima žena danas zarađuje, često nijesu povoljniji, nego što prije bijahu. Ali čemu, da ženi, koja je stupila u zvaničnu službu, zasjenimo oči i pričamo, da bi joj u braku ostalo ušteđeno razočaranje i posao? Čemu to moj filantrope? Ili imate na skladištu hiljadah idejalnih i predobrih muževa, koji bi se rado oženili sa sirotom djevojkom? Popravite socijalne odnošaje, pa neće biti teško služiti, neće žene biti pretovarene, ni neudovoljene. Nedavno se otrovala jedna žena u javnoj službi i to takvoj, gdje je imala oko 400 K godišnje plaće. Pa ipak joj ne bijaše dosta! A bijaše to vrlo skromna ženica u našim skromnim krajevima. Razočarana u braku, imala je više sreće u zvanju svome; t.j. ako je to sreća naći protektora, koji za prijaznost „a vanzmantom“, nota bene nezasluženim. Popela se je bez po muke do onolike plaće i do zvanja, za koje nije imala ni sposobnosti, ni spreme. I u tome i jest bila sva nevolja. Bez čestite naobrazbe nije bila kadra, da obavlja svoju službu, valjalo joj je plaćati mito na sve kraje, samo da se održi, kud se je popela. I za to joj i onolika plaća nije bila dosta. Poreznula je u kasu, koja ne bijaše njezina i kad se to otkri, ona popije smrtni napitak i umrije u sramoti. Šta će na to naš filantrop.
Napokon smemo reći, da su ono žene, koje su stupile u javno zvanje pokraj tih službenih tegoba i razočaranja, ipak sretnije, nego što bi bile, da su bezposlene „sijede kose plele“. Kud bi tek onda pristale? Kamo bi zalutale? U samo samoubijstvo ili u još gore, kamo na žalost, dok traju mladi dani premnoge i zagaze. A to im bar nije nužda, ako služe i zarađuju, pa mak ih taj rad i ne udovoljavao onoliko, koliko bi mogao. Povratiti ženi njezino dostojanstvo, a njezinom radu cijenu i zaslugu, očuvati ženi u službi poštenje i obraz, mir duše i zadovoljstvo – to eto hoće „žensko-pravašice“.
Jelica Belović-Bernadzikowska, Novi vaspitač, 19 (1906), br. 3, str. 81-86
Tko je Jelica Belović-Bernadzikowska ili kako je jedna žena – učiteljica, književnica, etnologinja, prevoditeljica – demistificirala, relativizirala i prizemljila naše, katkad, idealističke predodžbe o složnoj učiteljskoj zajednici na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, o ondašnjim obiteljskim vrijednostima, dobrim običajima i društvenom moralu? A tek o odnosu prema ženama!? Nismo je nazvali feministicom iako bi je gornji tekst kvalificirao i za tu ulogu. Sve što smo o njoj znali do 2023. bilo je oskudno, suhoparno i nedovoljno naspram beskompromisno razotkrivajućih Memoara, objavljenih u Sarajevu prije nepune tri godine. Urednici i priređivači Enes S. Oremović i Tomasz Lis ovim su pothvatom otvorili vrata u jedan svijet koji, bez obzira na dvodimenzionalne slike, pruža jedan drugačiji, novi pogled i mijenja našu percepciju toga svijeta. Ovo memoarsko-autobiografsko djelo Jelice Belović-Bernadzikowske, koje s uvodnim studijama, bilješkama i preslikama dokumenata obuhvaća gotovo 700 stranica, zanimljivo je, uzbudljivo i intrigantno štivo. Pisano je u prvom desetljeću 20. stoljeća, kad su mnoge osobe o kojima piše i koje spominje bile žive pa je vrlo vjerojatno da rukopis nije ni trebao odmah biti objavljen. Ona je „posve iskrena“ i bez obzira na to što je riječ o autoričinoj subjektivnoj istini i interpretaciji događaja i postupaka onako kako ih je ona doživjela, to nikako ne znači da je ta istina neupotrebljiva u pokušaju što objektivnije rekonstrukcije, na primjer života učiteljica na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Samo jedna rečenica koja se ponavlja u biografijama brojnih hrvatskih učiteljica – završila je samostansku preparandiju – nakon čitanja Jeličinih Memoara prestaje biti puka činjenica jer izaziva slike stotina djevojčica i djevojaka koje se školuju u samostanskim školama (pučkoj i učiteljskoj), žive u samostanskom internatu, u nezdravim higijenskim uvjetima, sa specifičnim međusobnim odnosima i odnosima s učiteljicama i učiteljima – časnim sestrama i katehetima, nedovoljno pripremane za stvarni život. A stvarni život učiteljica bio je sve samo ne lagan i jednostavan.
Jelica Belović-Bernadzikowska rođena je 28. veljače 1870. u Osijeku, gdje je završila nižu pučku školu, pohađajući četvrti razred tri puta u iščekivanju da se u Osijeku otvori viša pučka djevojačka škola. Kako se to nije dogodilo, školovanje je 1881. nastavila u Višoj djevojačkoj školi u samostanu milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu. Daljnje školovanje nastavlja 1885. u Ženskoj učiteljskoj školi u samostanu sestara milosrdnica u Zagrebu te 1888. stječe zvanje učiteljice u pučkim školama. Budući da nije odmah dobila željeno namještenje u Osijeku, sljedeće, 1889. godine uspješno polaže ispite za učiteljicu u višim pučkim (djevojačkim) školama.
Djetinjstvo i odrastanje opisuje kao teško razdoblje, obilježeno toksičnim obiteljskim odnosima nakon prerane smrti oca, gimnazijskog profesora i školskog nadzornika Josipa Belovića, kad je imala samo pet godina. Obitelj je tada živjela u Zagrebu, a nakon očeve smrti trudna se majka s Jelicom i njezinom sestrom vraća u Osijek. S osjećajem odgovornosti i bremenom majčinih očekivanja i razočaranja zbog propalih pokušaja da dobije posao u Osijeku, godine 1890. prihvaća mjesto učiteljice u Rumi. Početkom 1893. ipak dobiva namještenje u Osijeku, odakle 1895. na poziv Ljuboja Dlustuša, savjetnika u Zemaljskoj vladi u Sarajevu i urednika sarajevskog Školskog vjesnika, odlazi u Bosnu i Hercegovinu. Najprije radi u Državnoj višoj djevojačkoj školi u Mostaru, zatim od 1896. u Državnoj višoj djevojačkoj školi u Sarajevu pa od 1898. kao ravnateljica novoosnovane Više djevojačke škole u Banjoj Luci. Njezino je nezadovoljstvo raslo iz dana u dan. U Mostaru se udala za sudskog činovnika, Poljaka Janka Bernadzikowskog. Tim je činom dobila status udane žene, ali ne i srodnu dušu. Odnos s Mentorom, kako je zvala Dlustuša, također je bio narušen. U Banjoj Luci bila je izložena različitim pritiscima i spletkama te je 1902. prvi put umirovljena u 32. godini „radi teške histerije i očne bolesti“. Nakon toga zajedno sa suprugom odlazi u Ključ, gdje on dobiva mjesto kotarskog suca. Unatoč nezadovoljstvu zbog takvog raspleta, tijekom boravka u Ključu počinje intenzivnija Jeličina preobrazba iz učiteljice u začetnicu moderne etnologije. U Ključu je napisala knjižicu O renesansi naše veziljačke umjetnosti, u kojoj se kritički osvrće na neke naše učiteljice koje misle „da nije dosta učeno i emancipovano baviti se ženskim ručnim radom“. Kritična je i prema nekim hrvatskim književnicama „koje misle, da su učinile rodu glas, ako su se primakle što bliže težnji ‘biti nalik mužkima, i spoljašnošću i govorom i pisanjem’“ pa kao takve izbjegavaju sve što miriše po „ženstvu“ u strahu da ih to ne umanji pred muškim kolegama.
Jelica Belović-Bernadzikowska profilirala se u priznatu stručnjakinju na polju etnologije i etnografije. Objavljuje brojne radove u časopisima i knjige, među kojima se u ovom razdoblju opsegom ističe Građa za Tehnološki rječnik ženskog ručnog rada (Sarajevo, 1898. – 1906.). Na poziv Kraljevske zemaljske vlade uređuje etnografske zbirke Trgovačko-obrtnog muzeja (preteče Etnografskog muzeja) i Zemaljskog umjetničko-obrtnog muzeja (Muzej za umjetnost i obrt) te izrađuje njihove kataloge – Katalog hrvatske narodopisne zbirke Trgovačko-obrtnog muzeja u Zagrebu (sv. I, 1906.; sv. II, 1910.) i Katalog tekstilne zbirke Zemaljskog umjetničko-obrtnoga muzeja u Zagrebu (1907.). Sudjelovala je i u uređivanju Etnografskog muzeja u Splitu. Umrla je prije 80 godina, 30. travnja 1946., u Novom Sadu.
Bogat i opsežan rad Jelice Belović-Bernadzikowske, uz etnologiju i etnografiju, obuhvaća područja književnosti, pedagogije i psihologije. Njezini Memoari, pedesetak knjiga, oko 2200 članaka u stotinjak periodičkih publikacija u južnoslavenskom prostoru i u Europi te neobjavljena rukopisna građa pružaju ogroman istraživački potencijal za niz područja kulturne povijesti. Njezina biografija i djelovanje privukli su zasluženu pažnju na prošlogodišnjoj izložbi Historija zaborava – prve žene zagrebačkih muzeja, koju su uz domaćina Arheološki muzej, priredili Hrvatski školski muzej, Etnografski muzej i Muzej za umjetnost i obrt.
Izložba Historija zaborava – prve žene zagrebačkih muzeja (iz čijeg je kataloga djelomično preuzeta ova biografska bilješka), godinu dana nakon zagrebačke premijere, u prilagođenoj se inačici otvara 7. ožujka 2026. u Muzeju Slavonije u Osijeku pod naslovom Historija zaborava – paralelni svjetovi zagrebačkih i osječkih muzealki. Izložba će u Osijeku trajati do 16. svibnja, a za jesen najavljujemo „paralelne svjetove“ zagrebačkih i splitskih muzealki.