Hrvatski učiteljski prvak Skender Fabković (Samobor, 7. svibnja 1826. – Krapina, 6. svibnja 1905.) ubraja se među najistaknutije hrvatske učitelje 19. stoljeća.
Skenderovi počeci i traženje
U samoborskoj osnovnoj školi Skender se dokazao kao odličan učenik kod učitelja Josipa Herovića, u doba kad se „božica pedagogije nije slikala kao žena, koja diže dijete na svoje grudi, nego koja ga nateže za uši“ (Trstenjak, 1919: 12). Iako je bio nestašan učenik, bila mu je povjerena čast da na kraju trećeg razreda pozdravi gospodu pohodnike ispita.
Nakon samoborskog školovanja odlazi u Zagreb na školovanje u današnjoj Klasičnoj gimnaziji gdje upoznaje Antu Starčevića i Eugena Kvaternika s kojima razvija trajno prijateljstvo. Taj trio koji se protivio monarhizmu okupljao se u tzv. „republici“, Starčevićevoj kući, gdje je i nastao začetak Starčevićeve stranke prava.
Poštujući majčinu želju, Fabković upisuje studij teologije do čijeg je početka morao pričekati godinu dana jer je bio premlad. Tih godinu dana proveo je u Zagorju, nedaleko od Klanjca kod vlastelina Domjanića. Tamo se počeo zanimati za težak položaj siromašnih kmetova te je otvoreno raspravljao s vlastelom i živo branio kmetove, pokazujući društvenu osjetljivost koja će ga pratiti i u učiteljevanju.
I tijekom bogoslovije iskazao se kao nestašan đak koji krši pravila, ali su ga „radi njegove bistre glave, neodoljiva humora i plemenita značaja voljeli i đaci i profesori“ (Trstenjak 1919: 14). Nakon nekoliko godina crne škole, kako se tada nazivala teologija, tijekom kojih je završio više razrede gimnazije i jednu godinu teologije, pomiruje se s mišlju da taj put nije za njega te se odluči školovati za zanatliju.
Uz negodovanje i nerazumijevanje roditelja 1845. godine odlazi u Bratislavu kako bi izučio stolarski zanat. Nakon tri godine napušta i taj odabir te kreće put Beča. Susreće I. Kukuljevića te od njega dobiva zadatak da javi u Sabor da je Jelačić izabran za hrvatskog bana. Potaknut vojnim zbivanjima kao dobrovoljac uključuje se u borbu protiv Mađara, pri čemu postaje časnik. Poslan je u Slavoniju gdje vježba dobrovoljce, proučava narodni život i običaje i upoznaje se s Ivanom Filipovićem i Mijatom Stojanovićem. Ovo iskustvo dodatno učvršćuje njegov osjećaj odgovornosti prema narodu i društvu: „U koga junačko srce kuca, odlazi u dobrovoljce, a kako ne bi naš Skender?“ (Trstenjak 1919: 16).
Skender postaje učiteljem
Traženje životnog poziva okončava s 23 godine, kada 1849. godine odlazi u Prag na studij pedagogije i filozofije. Tamo upoznaje Vinka Pacela i Josipa Vranicanija s kojima često provodi vrijeme. U Pragu je upoznao svoju buduću suprugu Mariju Frechovu. Nakon jednog dana poznanstva najavio je Marijinim roditeljima da će je oženiti. Skender i Marija su si tijekom života bili velika podrška. Marija i piše: „Zbilja, ne kao dva, već kao jedno biće, toli istovjetne bile su nam misli“ (Trstenjak 1919: 49). Marija je nakon Skenderove smrti napisala memoare čiji je prijepis rukopisa objavljen u Analima za povijest odgoja.
Skender je već iz Praga počeo pozivati hrvatske učitelje na sakupljanje građe za knjižnice u „Poslanici iz Praga pučkim učiteljima“. Nakon Praga planirao je otići u Krakov, ali ga je zbog njegova „revolucionarnog ponašanja“ u tome spriječila policija.
Svoju učiteljsku karijeru započinje 1852. godine u Rijeci, gdje je dobio posao učitelja hrvatskog jezika u glavnoj školi. Kako je vlast bila protiv učenja hrvatskoga jezika, nahuškali su se učenici protiv Fabkovića te su ga i ružno dočekali – zviždanjem, lupanjem i krikom. Ipak je Skender uspio i njih primiriti te su ga djeca zavoljela. U Rijeci je prijateljevao s Franom Kurelcem i Vinkom Pacelom s kojima je često raspravljao o ljepoti hrvatskog jezika.
Iste 1852. godine dobio je posao u trivijalnoj školi u Virovitici gdje je opet dočekan na nož. Do njegova dolaska učiteljevao je jedan Nijemac sa ženom koja nije znala hrvatski, a školu su držali i franjevci koji su se protivili Fabkovićevu dolasku. I Virovitičane je uspio pridobiti svojom veselom naravi i zdravim humorom, kako piše Trstenjak (1919: 30): „Narod je Skendera i Mariju nosio na rukama.“ U Virovitici je našao prijatelja u Ivanu Vončini kojega je potaknuo na uređivanje virovitičke škole iz trećerazredne u glavnu dječačku školu s četiri razreda. Fabkovići su u Virovitici ostali 6 godina te im se tamo rodio i sin Milan.
Iako Vončina nije uspio zaposliti Fabkovića kao ravnajućeg učitelja u Virovitici jer „ne da pop uprave i nadzora škole iz ruke“ (Trstenjak 1919: 34), 1860. godine Fabković je postavljen za učitelja u Karlovcu, unatoč protivljenju duhovnog stola i franjevaca, što je trajalo sve do Fabkovićeva odlaska 1865. godine. Tijekom učiteljevanja i Skender i Marija govorili su na hrvatskom jeziku, a Mariju su zbog toga „kolegice mrzile i potkopavale“ (Trstenjak, 1919: 35). Marija je još u Virovitici skupljala i zapisivala dječje igre koje je prenijela karlovačkoj djeci.
Krajem kolovoza 1865. Fabkovići su otišli u Zagreb – Skender je dobio posao kao obrazujući učitelj na zagrebačkoj preparandiji gdje je predavao crtanje i geometrijsko oblikovanje, dok je Marija tri godine bila bez službe. U Zagrebu je Skender upoznao Ljudevita Modeca, Stjepana Basaričeka i Tomislava Ivkaneca. Od 1875. predaje u učiteljskoj školi u Zagrebu hrvatski jezik i prirodopis. Tijekom karijere preživio je mnoga podmetanja, ali je najgore bilo od starog prijatelja Ivana Vončine, koji se dolaskom Khuena Hedervaryja priklonio režimu i poslao 1885. godine Fabkovića u prijevremenu mirovinu sa samo 75 forinti mjesečno, iako je bio „zdrav, krepak i voljan radu“ (Trstenjak, 1919: 48).
Do kraja života se malo pomalo povlačio iz javnog života, čitao je, pisao i prevodio. Razbolio se te je sa suprugom preselio u Krapinu gdje je i preminuo dan prije 79. rođendana. Cijeli su zajednički život Fabkovići proveli kao predmet podmetanja, provjera i spletkarenja. Tako Marija i piše: „Opasni smo bili ljudi, pa nas je valjalo otstraniti iz školstva, da ne trujemo mladeži“ (Trstenjak, 1919: 42).
Skenderov rad i utjecaj
U učiteljskoj struci Skender Fabković ostavio je neizbrisiv trag. U listopadu 1865. godine prisustvovao je osnivanju Učiteljske zadruge, prvog učiteljskog društva koje je imalo zadatak da novčanim sredstvima pomaže djeci umrlih učitelja. Važna godina za hrvatsko školstvo je 1871., kada je održava Prva opća hrvatska učiteljska skupština te se osniva Hrvatski pedagoško-književnog zbor. Skender je s Ivanom Filipovićem bio jedan od osnivača, a 1872. bio je i predsjednik HPKZ-a. Također je sudjelovao 1873. godine na prvoj skupštini slavenskih pedagoga u Beču u društvu I. Filipovića, P. Tomića, J. Tomića, S. Basaričeka…
Autor je brojnih pedagoških članaka, udžbenika i književnih djela, a prevodio je s više europskih jezika, uvijek s izvornika. Među njegovim najvažnijim djelima ističu se Metrički sustav, Statistika školstva, Pučke priče za odrasliju mladež i Divkonjić i druge priče. Godine 1900. objavio je Moje zabavice, djelo o hrvatskome jeziku za koje je rekao da mu je bilo zabavno pisati. Uređuje u Karlovcu Glasonošu, poslije Karlovački Vjesnik, prevodi iz češkog, poljskog, ruskog i talijanskog jezika. Bio je urednik Napretka od 1866. do 1873., i to ga je izdavao i izdržavao o svom trošku. Sabor ga 1872. odabire u poseban odbor za pučke škole s Filipovićem, Klaićem, Modecom, Veberom i Vukasovićem. Također mu je bilo povjereno pisanje čitanke za drugi razred.
O Skenderu Fabkoviću pisao je Davorin Trstenjak u knjizi Fabkovići Skender i Marija iz 1919. godine, kao i Mihajlo Ogrizović koji je u istoj knjizi, u Likovima istaknutih pedagoga I iz 1980. godine, obradio Mariju i Skendera Fabkovića i Ivana Filipovića.
Ime Skendera Fabkovića nosila je srednja škola u Samoboru do 1991. godine, kada je uklonjena i njegova bista koja je vraćena tek na Svjetski dan učitelja, 5. listopada 2009. godine.
Hrvatski školski muzej sjetio ga se na virtualnoj izložbi Učiteljice i učitelji u zagrebačkim ulicama. Zagrebačku ulicu istočno od Trga kralja Petra Krešimira IV. krasi ime ovog izuzetnog učitelja od 1938. godine.