Koncem, u svakom pogledu nepredvidive, 2020. godine Zbirka školske opreme i predmeta Hrvatskog školskog muzeja postala je bogatija za jednu lijepu školu kutu iz 70-ih godina prošlog stoljeća. Ovo nije jedina kuta u Zbirci, ima ih više, a svaka je pomalo osobna, drugačije boje ili materijala te s ponekim detaljem po kojem je jedinstvena i koji otkriva dio osobnosti učenika, ali i dašak tadašnjeg školskog vremena. Ova kuta posebna je po tome što su na poleđini izvezena (da, ručni rad!) imena svih učenika i učenica iz razreda. Našla je svoje mjesto u Školskom muzeju, sačuvana je kao uspomena, za razliku od svih haljina, hlača, bluzica i suknjica koje je prekrivala.
Školski dress code ili školska moda u slobodnom prijevodu uvijek je više ili manje zaokupljala pažnju svih sudionika školskog sustava, pa i šire. Što odjenuti za školu, pitanje je koje smo si zasigurno svi postavljali u nekom trenutku, bez obzira na to jesmo li imali bogat ili skroman izbor. Kako je bilo u prošlosti?
Obavezno javno osnovno (pučko) školstvo u Hrvatskoj usustavljeno je u drugoj polovini 19. stoljeća. Usporedno s državnim, postojale su i privatne škole (crkvene, odnosno samostanske), ali i druge obrazovne ustanove pa i vojne škole koje su mogle nametnuti i neka svoja autonomna pravila, od specifičnijeg nastavnog plana i programa do propisanog dress codea. Odijevanje učenika za školu razlikovalo se s obzirom na mjesto prebivališta (selo ili grad), ali i ekonomsku i socijalnu pozadinu učenika. Učitelji su morali paziti i na higijenu učenika. U svojim su preporukama o odijevanju naglašavali važnost čiste i udobne odjeće za djecu. Tako u časopisu Na domaćem ognjištu 1901. godine o odijevanju školske mladeži piše: „Odijelo neka im je naravski primjereno godišnjemu doba prostrano i djetinje, da se ne bi prerano smatrali odraslima. U tom roditelji ne mogu dosta biti oprezni. Dijete neka ostaje i osjeća se što dulje može djetetom. Ne odijevaj dakle djecu odijelom, koje dolikuje odraslima, ne kiti ih, ne upozoruj ih na tjelesnu im ljepotu, neka uče cijeniti zdravlje, a za svoju ljepotu ne trebaju da znaju tako dugo, dok će je mo i umom svojim podređivati vrednijoj i trajnijoj ljepoti svoje duše.”
Pojedine škole donosile su naputke o tome kako se učenici moraju odijevati i ponašati. Primjerice, Plemićki konvikt (internat u kojem su bila djeca plemića, kasnije i građanska djeca te djeca slabog imovinskog stanja koja su imala svog dobrotvora) u 19. stoljeću imao je propisanu uniformu koja se sastojala od modrog kaputa i modrih hlača te crvene kape. Mnogi pitomci zapravo su se bunili zbog uniforme, osobito crvene kape, ali su upravitelji bili dosta čvrste ruke pa se nenošenje uniforme kažnjavalo izbacivanjem iz konvikta. U svečanim prilikama nosili su kapu za svečane prigode i paradnu sablju koja nije bila naoštrena.
U javnim/državnim školama početkom 20. stoljeća nosila se civilna odjeća, a školska moda bila je uvjetovana imovinskim stanjem obitelji i sredine iz koje se dolazi. Djevojčice su se odijevale u duge haljine poput odraslih žena dok su za dječake bila predviđena dječja odijela tako da su zapravo učenici izgledali kao mali ozbiljni ljudi. Domaće ognjište (1901.) nadalje savjetuje majkama da ne dopuštaju kćerima u mladoj dobi nošenje steznika te da trebaju izbjegavati „kićene dječje haljine, što nam njima modni listovi kvare ukus, a djevojke uče kićenosti i raskošju“. Kod dječaka također valja paziti „da im se odijelom prerano ne poda vid odrasla mladića“.
Osim civilne odjeće postojale su i pregače koje su djevojke nosile na predmetima ručnog rada ili risanja kako bi se zaštitila civilna odjeća. Primjerke takvih pregača Hrvatski školski muzej sašio je prema starim fotografijama i dio su školskih radionica koje Muzej priprema i izvodi za učenike i posjetitelje. Moram samo napomenuti da se nemali broj posjetitelja iskreno oduševi dizajnom i lakoćom njihovog oblačenja, a često se čuje komentar i djece i odraslih: „… joj da bar sad to imamo u školi...“ Dječaci su također nosili neku vrstu zaštite za svoju odjeću, a sastojala se od laganog kaputića – sakoa tamnozelene ili smeđe boje. Učenici oba spola nosili su i kape, ali ne na nastavi.
Tijekom 1930-ih pojavljuje se učenička crna kuta, najčešće s bijelom kragnom koju zapravo možemo smatrati najbližim primjerom školske uniforme. Mlađa djeca ih često zamijene s haljinom časne sestre jer su vizualno vrlo slične. U izboru školskih haljina i đačkih kapa sudjelovali su i roditelji. Izvješće varaždinske Mješovite građanske škole zanatsko industrijskog smjera za školsku godinu 1939./1940. donosi i obavijest kako je za sve učenike za vrijeme škole obavezno nošenje đačkih kapa, a za učenice, uz posebne ženske kape, još i jedinstveno školsko odijelo crne boje.
S vremenom, školske kute poprimaju svjetliju – tamnoplavu ili modru boju, a glavni zadatak, osim očuvanja civilne odjeće, bio je i prikriti socijalne razlike između učenika. No nošenje školskih kuta uvelike je ovisilo o stavu pojedine škole ili pak same učiteljice. Iako generacijski ulazim u skupinu kada su se u školama uglavnom nosile tamnoplave pamučne kute, moja drugarica, oprostite, učiteljica, nikad nije zahtijevala njezino nošenje. Ali je zato moja susjeda vršnjakinja iz a razreda imala učiteljicu koja je sve četiri godine nižih razreda tražila od svojih učenika nošenje tamnoplavog kaputića ili kute. Svi bi znali čija mama je šivačica ili zna sa šivaćom mašinom – njihove djevojčice uglavnom su imale i prišivene bijele čipkaste kragne i neki detalj na džepiću – te smo mi iz c razreda, kad smo se susretali na školskom hodniku ili u školskoj kuhinji, ponekad bili ljubomorni na njihovu odjeću. Viši razredi osnovnih škola sredinom 1980-ih uglavnom nisu nosili školsku kutu ili nešto slično tome, a o srednjim školama i kutama u to vrijeme više nema govora. Naravno, izuzetak su srednjoškolski praktični rad, ali to je ipak nešto drugo.
(HŠM, Zbirka školske opreme i predmeta)
Već sredinom 20. stoljeća socijalno-ekonomska slika Hrvatske dosta se popravila u odnosu na prijašnje ratno razdoblje te su postojale različite inicijative za uvođenje školskih uniformi. Zakonska regulativa nije postojala, ali su se poštivale norme u određenim prilikama poput one kada su se u svečanim prilikama učenici odijevali u tzv. pionirske uniforme, odnosno bijele košulje ili majice (u zimskim prilikama jako je bila popularna bijela dolčevita) te tamnoplave hlače za dječake i tamnoplave sukne s bijelim čarapama ili štramplama (hulahopkama) za djevojčice. Oko vrata im je bila zavezana crvena marama, a na glavi pionirska kapa tamnoplave boje.
U Hrvatskoj je prije nekoliko godina bilo aktualno pitanje školskih uniformi. Primjerice, u Gradu Zagrebu 2017. godine nastala je velika kampanja za uniforme u školi (majice s kragnom (polo majice) kratkih i dugih rukava s prišivenim amblemom škole, majica s patentom i kapuljačom i startas tenisice), no samo tri godine kasnije gotovo da se ne može vidjeti učenik u službenoj odori škole. Pitanje školskih uniformi najčešće izaziva posve oprečne stavove s podjednakim brojem argumenata ZA i PROTIV. Riječ je, dakako, o odraslima. Ako se učenike pita, oni su u većini PROTIV – tako barem kažu istraživanja.