U novelama Đačke uspomene, kako im i naslov kaže, Ferdo Becić piše o zgodama iz vlastitog djetinjstva, odnosno đačkog doba. Ovakav tip teksta može se nazvati autobiografskim stoga što se da uočiti istovjetnost glavnog lika i samog autora. Pišući o životu u Vojnoj krajini, iz perspektive sebe kao dječaka, Becić ga uspijeva predočiti tako što se dotiče aktualnih političkih pitanja, prenošenjem osobina ondašnjeg razgovornog jezika koji je obilovao germanizmima, opisivanjem važnih društvenih događaja i napose – prikazivanjem zgoda iz školskih klupa, prijateljevanja na ulici s dječacima te vlastitog odnosa s ocem i majkom.
Jedna od novela iz Đačkih uspomena nosi zanimljiv naslov Moj prvi sladoled. Vjerojatno se svakom od nas osmijeh razvuče na licu pri samoj pomisli na tu divnu, ljetnu slasticu kremasta izgleda i raznoraznih aroma. Toj smo se dražesnoj deliciji, posebice kao djeca, toliko veselili te smo, nagovarajući roditelje da nam ju kupe, često potrošili mnogo energije samo da bi naša nepca uživala u nekoliko trenutaka slatko-svježeg okusa. Milozvučna riječ sladoled postala je dijelom naših djetinjstava, nekima kao nešto što su, na svoju sreću, uspijevali često kušati, a nekima kao žuđeni predmet o kojem su nerijetko snatrili.
Moj prvi sladoled nije sasvim obična priča o susretu s prvim sladoledom već priča o velikoj zbrci i pomutnji koju je sladoled prouzročio u glavi i životu jednog trećaša.
Godine 185*. bio sam ja već pravim i redovitim slušateljem trećega razreda tadanje tako zvane „Grenztrivialschule“ u krajiškom štopskom mjestu N., a da se sladoleda sve do onda ma baš ni okusio nisam.
Pa da makar nisam znao, koji je to belaj sladoled, ne bi me sbog njega ni glava zaboljela bila. Nu mali onaj nevaljanac Štefica Ribaković, koji je, sjedeć do mene, sa mnom zajedno istu klupu one „visoke“ škole grijao, upita me jednoč na moju nesreću, da li ja kada jedem sladoleda, na što mu ja prostodušno odgovorih, da se tog jela nikada ni okusio nisam, i da u obće ni ne znam, šta je to sladoled.
– Šta? Ti ne znaš, šta je to sladoled? – kliknu on na to, razvaliv oči u mene, i produlji sažalno: – O moj dragi, onda ti ni ne znaš, šta je dobro i sladko!
Uze mi zatim opisivati slasti, što ih čovjek osjeća, kada jede sladoled; a kad opazi, kako mi pod dojmom bujnog tog njegovog opisivanja sve zazubice rastu i kako mi slina sve većma na usta navire, pogladi se rukom po želudcu, i huknu zamirućim glasom, zaokrenuv očima u vis: – Oh, brate, ta nema ti sigurno niti u raju tako što sladkoga, ljubkoga i mirisavoga, kô što ti je sladoled!
Te njegove rieči svladaše me do kraja, uzbudiv u meni silno i neodoljivo čeznuće za tom poslasticom, i da me je onda tkogod naglo upitao bio: – Reci brže šta želiš – ili da odmah postaneš gospodin „Obenleerer“, ili da se najedeš sladoleda; evo moje glave za to, da bi se tada odmah i bez ikakvoga promišljanja za sladoled odlučio bio. A to bi za onda puno značilo, kad bi se uzelo u obzir, da je gospodin „Obenleerer“ Mikoljević za nas mališe tada mnogo veći gospodin bio, nego li je i sâm velemožni gospodin pukovnik i zapovjednik vojne i zemaljske pukovnije Rensberg, koji nas nikada ni pogledao ne bi, kad bi pred njim, susrećuć ga na ulici, šešire i kape do zemlje skidali, dovikujuć mu po tadanjem propisu u sav glas: – „Gelobt sei Jesus Christus!“ (str. 23-24)
Od dana kada mu je na tako živopisan način prijatelj Štefica opisao sladoled, neimenovanog glavnog lika, dječaka, silno obuzima želja za tim da i on po prvi put okusi sladoled. Trudeći se tijekom školske godine s izvrsnim uspjehom završiti razred, uspijeva u svojoj ideji znajući da će ga roditelji priupitati kako bi želio biti nagrađen.
Skačuć od veselja odjurih sav blažen kući, da se čim prije roditeljima pohvalim. Nu otca ne bijaše kod kuće, a majka priredjivala u kuhinji ručak. Kad joj pokazah svjedočbu i nagradu, uzradova se silno, te me uze grliti i ljubiti, hvaleć moju marljivost, i obećajuć mi sve i svašta, ako i nadalje tako dobro učio budem. – Izvadi onda iz žepa srebren šestak, i turiv mi ga u ruku, reče umiljato:
– Evo ti rankane moj za sada na bonbone, a onda se predomisli, dok ja zafrigu priredim, kakovih li bi najvolio kolača, da ti danas za ručak napravim, kad si tako dobro prošao.
Zamislih se časak, i kad me majka pogleda, ko da čeka, da joj odgovorim, htjedoh već, da ju zamolim, neka mi masnu i sladku bazlamaču s puno kajmaka napravi, pošto mi je tada najmilijim jelom bila. – Nu u to se, u zao čas sjetih onog mog malog Mefiste Štefice Ribakovića i svih njegovih pričanja o sladoledu, i zaboraviv u isti tren na bazlamaču, pomislih u sebi: Há, sad bi možda moglo biti sladoleda – i prikučiv se k majci, zažmurih licem pod njenu pregaču, te huknuh umiljato: – Zlatna mamice, ja bih te liepo, – liepo molio, da mi makar samo mrčuk, – ma samo mrčuk sladoleda skuhaš!
– Ha, ha, ha! – nasmija se majka u sav glas, te produlji, smijuć se sveudilj: – Da ti ga skuham! – Ha, ha, ha! – To bi ti bio liep sladoled, kad bi ti ga u kakvom loncu, ili u kakvoj tepsiji skuhala! – O, idi diete, koliko li se nasmijah!
Obrisav si suze, što joj od silnog smieha na oči navrješe, sjede na klupu kraj banka, privinuv me k sebi, i uze me gladiti po glavi i po licu, tumačeć mi ozbiljno, kako se sladoled priredjuje, kakvih se finih i skupih stvari i poslastica i mirodija k tomu treba, i kako je prije svega potreban led, koji bi se sada u ovo doba ljetne žege i za skupe novce u cielom štopu jedva igdje dobiti mogao, te završi napokon svoje predavanje tim, da je to poslastica, koju si samo velika gospoda i bogataši u velikim gradovima kad i kad priuštiti mogu. (str. 25-26)
Kad je malo kasnije otac čuo za sinovu želju, također je prasnuo u smijeh odmahujući rukom na takvu „škodljivu“ budalaštinu. Uskoro je došao dan svetog Stjepana kralja kada se u mjestu održavao najveći i najživahniji godišnji sajam sa svom silom pratećih događanja – od engleskog cirkusa do velike menažerije sa svakojakom divljom zvjeradi i jednim dresiranim slonom. To je bila prava prilika za pojesti prvi sladoled kod nekog talijanskog sladoledara. Iako mu je otac zabranio takvu ideju, Štefica Ribaković uspijeva nagovoriti malenog dječaka te se kroz gomilu ljudi progurati do tajanstvenih zdjela sa sadržajem čarobna okusa.
Ja pako jedva dočekah svetčani onaj trenutak, kadno ću ga se prvi put u svom vieku okusiti, te zagrabih svojom žličicom naglo i željno, što sam ga više zagrabiti mogao. Nu tek što ju turih u usta, izvadih ju opet, te uzeh puhati u njen sadržaj ko u kakvo prevruće jelo. Talijan se nasmija, a isto tako i Štefica, a i oni momci i djevojke zahihotaše zvonko i veselo, jer se sjetiše, da se je to isto i njima dogodilo bilo. Štefica me na to uze ozbiljno poučavati, kako se sladoled jede, razgledavajući se nekim ponosom u okolo, da li ga i drugi slušaju, i dali se njegovom izkustvu dive. – Ja pako nisam puno pazio, što on govori, već sam sve to brže jednu žličicu za drugom gutao, pošto sam na onoj žegi i u onoj stisci silno ožednio bio, uslijed čega mi je onaj sladoled sve većma prijao, i u slast išao. Štefica pako bijaše se već kod prve žličice nekako ljutito namrgodio i nakostrušio, a kod druge dobaci Talijanu pogled pun prezira i negodovanja, kod treće pako pljunu, te viknu glasno, pogledav u mene, izrazom najvećeg gnjušanja: – No mi smo liepo nasjeli! – Fuj, ne jedi dalje, jer ćeš se s tim gadom još otrovati! – Ta to je zaista nekakav bljutavi i smrdljivi bućuriš, koji ne vriedi ni feniga, a kamo li dva šestaka! – Fuj – bé-é, još ću se pobljuvati! (str. 57-58)
Nakon što je Štefica, sin trgovca koji se već u životu nauživao svakojakih sladoleda, junački obznanio kako je talijanski slastičar jedna obična varalica, upravo od njega samog zadobiva batine, a Talijan nije poštedio ni njegovog najboljeg prijatelja. U isti mah dok se slastičar obračunavao s djecom, neki su drugi nevaljalci nad njegovim zdjelama obavili lopovluk. Trvenje je prekinuto dolaskom oca koji se niotkuda pojavio kako bi spasio svog sina.
Otac se ljuto namrgodi, te odvrati oštrim glasom: – To je on svojom nevaljanštinom i zaslužio! – Još je dapače i više zaslužio! – Za to ti sada uzmi kakav čvrst prut, pak ga se umjesto mene ljudski natuci, jer evo vidiš, ja ne mogu, kad mi je sada njegovom krivnjom i ljevica sakata!
Zaridah u sav glas od nove težke boli, što ju ove očeve rieči u meni uzbudiše, te klonuh u majčino krilo, a ona, misleći, da se bojim novih batina, privinu me k sebi, i ogrliv me čvrsto, doviknu ocu uzbudjenim glasom: – Idi ti s milim Bogom! Kako možeš takova šta od mene zahtievati? – Kakva bi ja mati bila, kad bi mogla ubogo svoje jedinče na novo mrcvariti, gdje ga je malo prije onaj lopov tako nemilo izmrcvario, da ga još i sada boli! – Ti ne znaš drugo, van odmah: – udri, – udri, – udri, – ko da su batine jedino uzgojno sredstvo za nejaku dječicu! Treba šnjima imati strpljenja, a ne odmah po njima, ko po kakvom marvinčetu! (str. 67)
Naš glavni junak nije pretrpio majčine batine, ali ga je zato snažna bol zbog nevaljalog sladoleda danima mučila. Previjao se od boli, ali je barem znao kako protiv očeve i majčine volje više neće ići. Kasnijom se istragom ustanovilo da je talijanski slastičar jedan obični lupež i uhoda, a svojoj je kazni podlijegao na javnom mjestu.
Bilješka o piscu:
Ferdo Becić (Przemyśl, Poljska, 15. IV. 1844. – Zagreb, 27. I. 1916.) bio je hrvatski književnik podrijetlom iz slavonske graničarske obitelji kojoj je 1805. podijeljeno plemstvo i pridjevak Rustenberški. Osnovnu školu polazio je u Lavovu i Novoj Gradiški, a gimnaziju najprije kod franjevaca u Slavonskoj Požegi, zatim u Zagrebu. U Beču se školovao u Zavodu za krajiške upravne časnike. Službovao je kao poručnik krajiške uprave u brodskoj i gradiškoj pukovniji, a zatim kao činovnik u Vukovaru i Zagrebu. Za gimnazijskih dana pisao je pjesme na njemačkom, a prva pjesma na hrvatskom jeziku Mrtva zaručnica (1862.) objavljena je u zagrebačkom časopisu Naše gore list. Ljubavnim romanom Kletva nevjere (1876.), koji je izlazio u podlistku Obzora, postigao je velik uspjeh, a roman je preveden na češki, slovenski i njemački. Napisao je brojne pripovijesti i romane iz krajiškog života, a pseudonimi su mi bili: Poljak Rustenbržki i Fedor Brestov. Na temelju svojih pripovjedaka okušao se i u pisanju drame – Persa (1893.) i Lajtmanuška deputacija (1911.). Njegova ostala važnija djela su: romani Zavjet (1882.) i Prokleta kuća (1891.), novele Đačke uspomene (1905. – 1908.) i dr.