Učenje latinskog jezika, koji je do polovice 19. stoljeća bio za Trojednu kraljevinu jezik obavljanja javnih poslova i nastavni jezik, bilo je osnovni cilj gimnazijskih ustanova. U gramatičkim su razredima učenici učili jezik, a u humanističkim oblikovali sposobnost aktivnoga vladanja njime. U prva dva gramatička razreda rabila se latinska gramatika Emanuela Alvaresa (prvo izdanje Lisabon, 1572.), koja je bila i jedini udžbenik koji propisuje Ratio studiorum… (školski sustav isusovaca iz 1599. godine).
Udžbenik je doživio više od 400, skraćivanih i prerađivanih, izdanja i poznat je pod nazivom samo Emmanuel. Zanimljivo je da su mnogi autori i udžbenici postali sinonimom za pojedine nastavne predmete (jer izlazili su desetljećima u desecima, i kako je rečeno stotinama, izdanja), kako u ono vrijeme (Alvares, Matthias Bel i Georgius Pray) tako i kasnije. Primjerice, 1949. godine izlazi prvo izdanje dugovječnog udžbenika Elementa Latina : Latinska vježbenica za VII. I VIII. razred gimnazije, koji je do 2013. godine doživio 43 izdanja i generacije su, kako gimnazijalca tako i učenika centara za usmjereno obrazovanje, latinski jezik percipirale upravo kroz taj udžbenik.
Po uvođenju obaveze učenja matematike u gimnazije (1752.) javlja se i pitanje udžbenika za taj predmet. Gradivo aritmetike sadržano je u Kratkom prikazu opće praktične aritmetike iz Matematičkog tečaja časnog oca Gaspara Schotta (Compendium Arithmeticae practicae generalis ex Cursu mathematico R. P. Gasparis Schotti, Zagreb, 1725.), a učila su se temeljna matematička znanja i osnovne matematičke operacije.
Zanimljivo je da se u osječkoj isusovačkoj gimnaziji već predavala matematika u vrijeme dok su je vodili franjevci (koji ju preuzimaju 1778. godine), a vjerojatno se učilo iz knjige na hrvatskoj jeziku Racsun za pervu i drugu godinu shkulsku, Ambroza Matića (koja je i tiskana u Osijeku).
Vrijeme narodnog preporoda (od 30-ih godina 19. stoljeća) obilježio je početak predavanja hrvatskog jezika u nekim gimnazijama, što za posljedicu ima i pojavu udžbenika za učenje hrvatskoga. Godine 1836. izlazi Slovnica ilirskoga jezika Vjekoslava Babukića, a 1839. Temelji ilirskog i latinskog jezika Antuna Mažuranića.
Tijekom vremena gimnazijsko obrazovanje uređivano je različitim zakonima i propisima. Osnova za organizaciju austrijskih gimnazija i realnih škola (1849.) propisuje da se niti jedan nastavni predmet ne poučava bez odobrenog udžbenika iako nije nužno da se u svima rabi isti udžbenik, ako se predmet različito obrađuje. Sadržaj je trebao biti jasno i precizno prikazan, trebao se držati nastavnog plana i programa i istaknuti sadržaje koje je učenik morao znati. Svi sporedni sadržaji prepušteni su učitelju kao dopuna. Udžbenike je odobravalo Ministarstvo nastave. Udžbenik dopunjen predavanjima učitelja trebao biti upotrebljiv i kod kuće za ponavljanje. Učitelj se mogao savjetovati (s nastavničkim zborom) i posredovanjem zemaljskog školskog nadzornika predložiti Ministarstvu nastave neki drugi udžbenik, ako je postojeći smatrao neodgovarajućim.
Do godine 1850. udžbenici se nisu znatnije mijenjali, a tada je uveden hrvatski kao nastavni jezik što je utjecalo i na produkciju udžbenika. Iste je godine gimnazija reformirana, proširena na osam razreda i javlja se potreba za udžbenicima prirodnih predmeta na hrvatskom jeziku. Prvi koji izlazi je Naravopisje za porabu gimnazijalnih učionicah (prijevod nepoznatog autora i prevoditelja) u Zagrebu.
Nakon ukidanja tiskare udžbenika u Zagrebu i zabrane udžbenika koji su u njoj tiskani, distribuirani su oni tiskani u Beču isključivo preko Carske uprave za rasprodaju školskih knjiga.
Osnovom za gimnazije u Trojednoj kraljevini (1861.) uređeno je i pitanje udžbenika – za svaki nastavni predmet u svim gimnazijama imaju se rabiti isti udžbenici, a ne mijenjaju se sve dok ih napredak pojedine discipline kojoj su namijenjeni ne učini zastarjelima. Udžbenike odobrava / potvrđuje vrhovna naučna oblast trojedne kraljevine. Od godine 1864. kada je Naredba o primjeni Privremenog propisa za nauk hrvatskog jezika dobila zakonsku snagu, svi udžbenici moraju biti tiskani u skladu s njim, pa su, na hrvatskom jeziku, u kratkom vremenu, tiskani udžbenici iz zoologije, mineralogije, geometrije, crkvene povijesti, mehanike, kemije, filozofije, povijesti hrvatske književnosti, hrvatska čitanka, gramatika, rječnik za latinski, grčki, staroslavenski…
Nakon 1918. godine svaka promjena nastavnog plana i programa donosi i promjene udžbenika, a krajem 30-ih godina 20. stoljeća (Banovina Hrvatska) pokušalo se vratiti u uporabu prijašnje gimnazijske udžbenike. Do 1918. o izdavanju udžbenika brigu vodi Kraljevska hrvatsko-slavonska naklada školskih knjiga i tiskanica (Zagreb), poslije Prvoga svjetskog rata izdaje ih i knjižara Stj. Kugli i Banovinska naklada školskih knjiga i tiskanica (Zagreb), a rabe se i knjige tiskane u beogradskim nakladama koje je odobrilo Ministarstvo prosvjete (posebice za srednje škole).
Prvi jedinstveni popis udžbenika za sve gimnazije u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca objavljen je 1921. godine, a od 1924. Zabranjeni su svi udžbenici koji nisu na tom popisu. Unificiranje udžbenika započelo je 1929. godine (Zakon o udžbenicima), gotovo svi srednjoškolski tiskani su u Beogradu, novim pravopisom i to je dovelo do teškoća u razumijevanju stručne terminologije.
Između 1941. i 1945. udžbenike ekskluzivno izdaje Nakladni odjel Hrvatske državne tiskare, a nakon 1945. Nakladni zavod Hrvatske i Školska knjiga.
Zanimljiv je period nakon Drugoga svjetskog rata – izmijenjeni i dopunjeni nastavni plan i program, od školske godine 1946./1947. Ponovno je omogućeno učenje latinskog i grčkog jezika u višim razredima, a udžbenici praktično ne postoje.
Velike promjene događaju se reorganizacijom dotad osmogodišnje gimnazije, pedesetih godina 20. stoljeća. Niži razredi gimnazije postaju višim razredima osnovne škole, a gimnazija postaje četverogodišnja srednja škola. Tada izlaze i udžbenici i priručnici grčkoga jezika.
Sedamdesete godine 20. stoljeća dokidaju gimnazije reformom srednjeg školstva. Učenje klasičnih jezika zadržano je u centrima za odgoj i obrazovanje, a uz ranije spominjani kultni udžbenik Elementa Latina, u upotrebi je Orbis Romanus Damira Salopeka, Zlatka Šešelja i Dubravka Škiljana. Danas se u gimnazijama, uz navedene, rabe i Linguam Latinam Disco, Litterae Latinae, Orbis Romanus 2, Vestibulum Linguae Latinae za učenje latinskog jezika, a Prometej za učenje grčkoga jezika u klasičnim odjeljenjima osnovnih škola i klasičnim gimnazijama.