Prvi hrvatski učitelj s titulom doktora znanosti, pedagog i književnik Jure Turić zanimljiva je i osebujna ličnost hrvatske pedagogije u prva četiri desetljeća 20. stoljeća. Rođen je u Gospiću 3. svibnja 1861. godine. Učiteljsku je školu završio 1878. u Petrinji i do 1888. učiteljevao je u Smiljanu, Trnovcu i Ogulinu. Od 1888. do 1891. na dodatnoj je izobrazbi u Jeni, gdje se usavršava na Visokoj poljoprivrednoj školi, Filozofskom fakultetu i Zavodu za teško odgojivu djecu. Na Filozofskom fakultetu u Jeni, gdje je među ostalima slušao i predavanja uglednog herbartovca Reina, obranio je doktorski rad na temu Odluka u procesu volje (objavljen na njemačkom jeziku: Entschluss in dem Willensprozesse, 1892.). Po povratku iz Jene radi u učiteljskim školama u Sarajevu i Petrinji te u zagrebačkom Ženskom liceju. Od 1919. do 1926. na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu predaje metodike svih predmeta i vodi vježbe, a nakon toga se u potpunosti posvećuje svom projektu Seljačkog sveučilišta kojeg je vodio do 1941. godine. Umro je u Zagrebu 8. veljače 1944. godine.
Znanje koje je stekao na Višoj poljoprivrednoj školi pomoglo mu je u pisanju opsežnog Rukovođa za prirodoznanstvenu obuku u nižim pučkim školama (1894.–1898.) objavljenog u tri sveska u Knjižnici za učitelje Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora. To je jedina Turićeva knjiga objavljena u Zborovoj nakladi. Bio je to početak relativno bogate pedagoške produkcije i, kako će se pokazati, nagovještaj njezine skromne recepcije. Naime, i sam će autor rezignirano konstatirati kako je to njegovo djelo „neuvaženo ni od vlade ni od škole, jer ni čitano nije, a kamo li da je upoznat zadatak prirodoznanstvene obuke“ (HŠM A 1104 Turić, Jure. Autobiografija. 1943, 6).
(HŠM, Pedagoška knjižnica)
Sličnu su sudbinu imale i njegove pedagoške knjige s početka stoljeća: Metodika obrazovne obuke u pučkim osnovnim školama (1902), Povijest uzgoja i nauke o uzgoju (1904) i Nauka o gojencu i odgoji (1906). Ove su knjige trebale biti pandan Basaričekovim pedagoškim udžbenicima, no činjenica je da su se primjenjivale kratko razdoblje, i to samo u petrinjskoj Učiteljskoj školi u kojoj je Turić predavao pedagogiju i hrvatski jezik. O njima sam Turić piše: Sa te tri školske knjige razišao sam se sa „zagrebačkom“ pedagogijom definicija i citata, učenja i mehaniziranja, vlasti fraze nad duhovnim radom, pa sam pošao posvema svojim putem novim, naukom o duhovnom odgojnom radu. Daljnje knjige su rezultat rada s odraslom mladeži. U njima su rezultati iskustva. Časopisi naših profesorskih društava, njemački naučni časopisi, naši dnevnici i odsad kao što su i do sad, štampaju moje članke koje im pošaljem sve i nepromijenjeno. Samo „Napredak“ i Pedagoško-književni zbor bacaju sve u koš, o mom radu šute i nastoje sakriti ga narodu i učiteljskom staležu, bez obzira na štetu, po nauku i po narod. Radili su to do juče, tj. do časa, dok sam mogao raditi. (HŠM A 1104 Turić, Jure. Autobiografija. 1943., str 7)
(HŠM, Pedagoška knjižnica)
Poslije Prvoga svjetskog rata, u novim društvenim i pedagoškim prilikama, kao profesor Više pedagoške škole, objavljuje dvije knjige iz područja praktične pedagogije i dva gotovo utopijska priloga za reformu školstva, ponovno potvrđujući određenu neprilagođenost i osobenjaštvo u sadržaju i formi artikulacije svojih (za)misli, zbog čega se „pogubilo“ i ono što je moglo i trebalo doprijeti do čitatelja.
Bez nakane za prikazom školskog sustava kako ga je Turić zamislio u Osnovi za preobražavanje naroda školom (1919) i legislativnog okvira što ga je predložio u Osnovi zakona za odgoj i obrazovanje sve mladeži (1924), osvrnut ćemo se samo na neka općenita razmišljanja o školi koja bi trebala „preobraziti narod“. Turić kaže: „Škola mora djelovati tako, da već školska mladež cijeni više samostalni i slobodni rad od učenja, proizvodnju od znanja, vlastiti uspjeh od tuđe pohvale, samostalnost od poslušnosti, snagu i odluku za tjelesni rad od strpljivosti pri učenju, da više cijeni napor od profinjenog pasivnog uživanja umjetničkog ili znanstvenog.“ On traži da se škola u kojoj se samo uči, sluša i slijepo slijedi zamijeni školom u kojoj se radi, jer „tjelesni rad u mladosti sprema za ustrajan rad duševni u muževno doba“. Sličnih oda tjelesnom radu nalazimo na brojnim mjestima u knjizi. Turićevi prijedlozi reforme škole naišli su na još manje razumijevanja od njegovih knjiga.
Knjige Metodika škole rada (1923) i Radom gojeni elementi čovještva (1925) zamišljene su kao teorijsko-metodička podloga Turićeva reformskog koncepta. U Metodici škole rada daje pregled i osnovne smjernice za metodike 17 predmeta. Knjiga je više informativnog, taksativnog karaktera nego što je praktičan priručnik. Očito je namijenjena studentima Više pedagoške škole i učenicima učiteljskih škola, no zbog nepreglednosti i množine činjenica teško je čitljiva i upitno je koliko je uistinu bila korisna. U kratkom uvodnom dijelu knjige Turić govori o zadaći i metodama obuke te o školskoj organizaciji. „Metoda obuke za sabiranje znanja jest metoda ‘učenja’. Metoda, koja pomaže razvitak čovještva pojedine ličnosti jest metoda odgojnog ‘rada’“, počinje Turić tumačenje razlika između „metode učenja“ i „metode rada“ i nastavlja niz do broja sedam pri čemu je prva uvijek negativna, a druga pozitivna. U knjizi Radom gojeni elementi čovještva Turić se bavi pitanjem kulture. U teorijskom dijelu koji zauzima trećinu knjige kritički se osvrće na nedostatke „današnje naše lične kulture“ i opisuje moguću ulogu škole u njezinu razvoju, dok u ostatku knjige opisuje praktične primjere obrade nastavnih jedinica. U obje je knjige puno toga deklarativnog i normativnog bez jasno artikuliranih osnovnih ideja i s minimalnim pozivanjem na izvore.
Posljednji njegov projekt je Seljačko sveučilište odnosno organizirano prosvjećivanje seoskog stanovništva. Sveučilište je počelo s radom 1928. uz organizacijsku potporu Andrije Štampara i Higijenskog zavoda u čijoj su zgradi i organizirani tečajevi – jesensko-zimski za muškarce i proljetni za žene. Po završetku tečaja od sudionika se očekivalo primjenjivanje i širenje stečenih znanja. Tijekom 12 godina djelovanja na tečajevima je sudjelovalo oko 1000 polaznika. Turić je bio inspiriran djelovanjem Danca Gruntwiga i njegovim konceptom narodnih visokih škola u Danskoj.
Paralelno s idejom o Seljačkom sveučilištu Turić je razvijao i ideju o dvanaestogodišnjoj seljačkoj školi, ali do njezine realizacije nije došlo. U svojoj je autobiografiji zapisao:
Godine 1918. razašiljalo je zagrebačko Narodno vijeće, kao privremena državna vlast, svoje poslanice za narod. Ja sam ih sastavljao, a podpisivali su ih privremeni regenti Pavelić, Pribičević i ja uz njih, kao „povjerenik za obavještavanje i upute naroda“. Taj sam rad nastavio po selima u predavanjima i tako mnoga sela pridobio za Seljačko sveučilište, a ovo je imalo da spremi narod i učitelje i građu za duhovni rad u dvanaest-godišnjoj seljačkoj školi kroz 200 ili 300 sati na godinu. Uspio sam da mi Higijenski zavod omogući organizirati Seljačko sveučilište, u kojemu su 12 godina sa živim interesom radili stručnjaci sa Higijenskog zavoda i profesori sa sveučilišta, zajedno sa seljacima i seljankama. Tim radom postala je „Knjižnica za seljačke zimske škole“. Od nje štampano (i žalibože spaljeno što nije bilo već u narodu) 11 svezaka, a moralo je biti još desetak, na kraju „Enciklopedija“ s alfabetski poredanim imenima svih spoznaja, sposobnosti i navika, što čine obrazovano i civilno čovještvo; isto za sve naše normalne ljude. Nisam uspio organizirati škole po selima. Te bi dale zadnje iskustvo o radu djece i mladeži. Bilo je spremno dosta sela da šalju djecu u takovu školu i da u njoj surađuju i roditelji. Cio je rad oslabljen 1940, a posve obustavljen 1941. (HŠM A 1104 Turić, Jure. Autobiografija)
Jure Turić je svojim obrazovanjem, djelima i idejama nedvojbeno pridonio raznovrsnosti i kvaliteti hrvatske pedagoške misli. O teškoćama recepcije i razumijevanja njegovih djela možda ponajbolje govori nepotpisani autor u inače afirmativnom članku „Dr. Jure Turić i njegov pedagogijski rad“ (Građanska škola, 1926, 92) kad kaže: „Kad bi Dr. Turić pisao običnim stilom, kad bi govorio nama računajući i s nama više nego li se to čini, onda bi imao i više pravog razumijevanja među nama. Mnogi misle, kao da on govori nekuda po nama, u stranu, a mi ga slušamo i ne čujemo, hajemo i ne hajemo za njegove misli baš kao da je to nekakav tuđinac tijelom i dušom.“
Turić se bavio i književnim radom te 1909. objavio zbirku novela Igra životom. Njegovi su književni tekstovi također prožeti seoskom tematikom, naglašeno realistični i sa snažnom prosvjetiteljskom i pedagoškom porukom.
Osnovna škola u Gospiću od 1990. nosi ime Jure Turića.