Anđeo čuvar (1901. – 1944.) – časopis za „valjan katolički odgoj“

Anđeo čuvar – naslovnica prvog broja 1911. (Hrvatski školski muzej)

Anđeo čuvar je uz Smilje najdugotrajniji hrvatski dječji časopis do sredine 20. stoljeća. Pokrenuo ga je 1901. franjevac Mladen Barbarić i uređivao prvih 15 godišta. Svrha je lista “priučiti mladež hrvatsku na čitanje katoličkih stvari” a krajnji je cilj “valjan katolički odgoj”. Ciljana mu je skupina pučkoškolska populacija. Koncepcija se temeljila na poučnim moralnim pričama i crticama, nalik propovijedima, te nabožnim i domoljubnim pjesmama, što je posebno izraženo u prvih 15 godišta. Barbarić se prilično trudio oko časopisa. Pokrenuti i održati dječji časopis nije bilo nimalo lako, pa i kad se ima takav autoritet iza sebe kao što je Crkva. Spretno je odabrao ime časopisa. Anđeo čuvar je pratitelj i čuvar svakog pojedinca, a posebno djece. Teško je i konačno bogohulno odbiti anđela čuvara, pa makar se radilo samo o istoimenom časopisu. Štoviše, nije dovoljno samo se pretplatiti i čitati. Anđeo čuvar posebno cijeni one koji ga preporučuju i šire među prijateljima i koji su spremni odricati se u njegovo ime. Taj se recept obilato rabio tijekom cijelog razdoblja izlaženja časopisa. Zemaljski Anđeo čuvar je tako prema potrebi bio “vjerni drug”, ubogo “siroče” ili pak strogi učitelj i nadzornik, a sve to je mogao zahvaljujući autoritetu nebeskog anđela čuvara, koji će se povremeno pismom javiti s Neba i upozoriti da postoji “gdjekoji Ivica, gdjekoji Branko i Mirko, a i drugi, (…) koji se prošlih ferija nisu baš svaku večer preporučili svojemu anđelu čuvaru”.

Naslovnica s ilustracijom slikara Saše Šantela

Od 16. godišta sadržajna se jednoličnost osvježava novim rubrikama kao što su Veseli kutić ili Pošta. Također nestaje zamorno i nepotrebno grafičko šarenilo – vinjete, okviri, inicijali, vjenčići i raznorazni ornamentalni i linijski motivi koji su desetak godina “ukrašavali” list postajući sami sebi svrhom. Uspostavljena je komunikacija s čitateljima čiji će prilozi s vremenom zauzimati sve više mjesta u listu. Urednik im se redovito obraća u Pošti, hrabri ih da šalju svoje radove, upozorava na pogreške i hvali dobre pokušaje. Učenici i sami pišu ili prevode moralističke pričice kakve su naučili čitati u Anđelu čuvaru, a najrevniji su u sastavljanju i slanju zagonetki, tako da će ih urednik morati upozoriti da ih ne može sve objavljivati jer Anđeo čuvar nije enigmatski list.

Ilustracija Vladimira Kirina na naslovnici prvog broja 28. godišta

Karakteristične i u razdoblju između dva svjetska rata posebno favorizirane teme bile su misionarstvo i praćenje rada pod okriljem Crkve organiziranih dječjih skupina tzv. Malih junaka i junakinja. Česti su i nepotrebno dugi prilozi o smrti djece. Ti su literarizirani nekrolozi često išli u nastavcima i vjerojatno su imali svoju odgojnu funkciju kao i većina sličnih, samo izmišljenih, priča o tužnim sudbinama. Na literarnom su se polju u ovom razdoblju ipak dogodili pozitivni pomaci, kako u stilu tako i u tematsko-sadržajnom području. List je općenito postao bliži djeci. Krajem 30-ih godina pojavljuje se i strip u nastavcima te se uvode se nove rubrike sa zanimljivostima.

Anđeo čuvar, 1930./31., br. 10

Likovna i grafička oprema lista tijekom 43 godine izlaženja mijenjala se i varirala u skladu s materijalnim mogućnostima i općim tendencijama na tom polju s jedne strane te osobnim afinitetima i ukusima urednika s druge strane. Već spomenuto šarenilo i prenatrpanost ukrasnim, pretežito secesijskim, motivima karakteristično je za prvih 15 godišta, a svoj je vrhunac doseglo u 10. i 11. godištu kada je list izlazio na većem formatu i općenito bio lijepo i bogato ukrašen. Teško je utvrditi porijeklo ilustracija. Sudeći prema onima s čitkijom signaturom, riječ je o stranim autorima i radovima nastalima pretežito u drugoj polovici 19. stoljeća. Dvadesetih i tridesetih godina se uz amaterske suradnike-ilustratore javljaju i poznatiji domaći slikari, kao na primjer Saša Šantel, Gabrijel Jurkić ili Vladimir Kirin.

Anđeo čuvar je katolički dječji list. Od početka do kraja izlaženja ostao je dosljedan svom osnovnom cilju – valjanom katoličkom odgoju hrvatske mladeži, temelj kojega su strahopoštovanje prema Bogu, poslušnost odnosno pokoravanje autoritetu odraslih (roditelja, učitelja, svećenika) i ljubav prema domovini.

Od skromnih početaka dospio je do, za ondašnje prilike, vrlo visokih naklada. Tako možemo pročitati kako je 10. broj 16. godišta (1917.), koje je krenulo sa zakašnjenjem i s novim urednikom, tiskan u nakladi od gotovo 7000 primjeraka, što je bilo trostruko više od prvog broja istog godišta. Urednik potiče djecu na pronalaženje novih pretplatnika: „Djeco! vi ste zadovoljni s ‘Anđelom čuvarom’ zar ne? I on će s vama biti zadovoljan, ako ga unesete svuda, gdje ga još nema. Ako hoćeš, da ugodiš svojemu nebeskom anđelu čuvaru, tvrdo odluči, da ne ćeš prije mirovati, dok ne dobiješ barem dva tri nova pretplatnika!“

Anđeo čuvar, 1943./44., br. 8-10
Prema uredničkoj napomeni pjesmu Ivane Brlić-Mažuranić ustupio je njezin sin iz neobjavljene rukopisne ostavštine, a nastala je 1921. godine.

Od 1926. do 1930. naklada je bila 25 000, a “poslije 1930. godine spustio se broj pretplatnika čak na 10 000, ali ne krivnjom uredništva”. Međutim, krajem 30-ih ponovno raste broj pretplatnika, a ratne 1942. urednik se hvali kako je list tiskan u dotad najvećoj nakladi. Iz posljednjeg broja, zapravo trobroja za travanj, svibanj i lipanj 1944. godine, saznajemo da je naklada oko 30 000 tisuća primjeraka. Anđeo čuvar prestao je izlaziti na vrhuncu popularnosti.

List su uređivali: Mladen Barbarić, Prado Triplat, Aleksa Beniger, Dioniz Andrašec, Lovro Kiš, Leander Deduš, Inocent Zrinski, Bonaventura Ćuk, Hugolin Makvić, Gabrijel Đurak i Đildo Herman.