U vrijeme kada je Stjepan Valdec, čazmanski kanonik, krenuo u školu, a bilo je to davne 1837. godine, škole su se u mnogočemu razlikovale od današnjih. Zadaća je pučkih škola bila djecu odgajati u ćudorednom ozračju prema njihovim sposobnostima i potrebama, a pučke su se škole dijelile na normalne i narodne. Normalne su bile primarne narodne, odnosno nacionalne škole kojih je moralo biti u sjedištima pokrajina te su se u njima obrazovali dječaci i budući učitelji temeljitije nego u drugim školama. Narodne škole dijelile su se na gradske, trgovišne i seoske, ovisno o mjestu gdje su se nalazile. Primarno obrazovanje na selu bilo je nužno radi boljeg funkcioniranja administrativnog aparata; nova su vremena zahtijevala više pismenih ljudi. Djeca su na selu učila na jeziku na kojem su govorila, a glavni predmeti bili su: čitanje, pisanje, vjeronauk, računanje i upoznavanje dužnosti prema vladaru. Školu su pohađala ljeti i zimi kada nije bilo vrijeme za seoske poslove, ali većina roditelja djecu nije puštala u školu jer su im bila potrebna za obrađivanje zemlje i kućne poslove. Djeca su trebala na nastavi biti dva sata ujutro, nakon što završe zemljoradničke poslove, te dva sata popodne. Poučavanje latinskog i njemačkog jezika odvijalo se u dodatnim satima. Temeljni cilj poučavanja djevojčica bio je osposobiti ih za kućanstvo i osnovne majčinske poslove. Djevojčice plemićkog i građanskog podrijetla još su učile ćudoređe, evanđelje i pisanje domoljubnih štiva, a njihova je izobrazba također bila prilagođena potrebama patrijarhalnog društva, odnosno takva da ih se formira u buduće pristojne i poslušne žene. Nakon završetka nastave, nedjeljama i blagdanima nakon vjeronauka, učenici su morali ponavljati gradivo koje se u školi učilo zimi.
Stjepan Valdec opisao je svoj prvi susret sa školom u već poodmakloj dobi u svojoj autobiografskoj knjizi Uspomene iz najmladjeg mog djačkog života u Varaždinu.
Bilo nas u kući petero braće, tri sestre, dva brata. Dvie starije moje sestre svršile su kod Uršulinka tri razredne pučke škole, većih javnih djevojačkih g. 1837. u Varaždinu nebijaše nikakvih. Kad bi vidjele moje sestre da sam dobre volje, a one bi imale prosta vremena, uzele bi me preda se, otvorile bi knjižicu zvanu abc. To bijaše u ono naše vrieme početnica i učile bi me poznavati slova ova.
Slova se ovako
pisala: a b c d e f g h i j k
izgovarala: a be ce de e ef ge ha i jot ka
pisala: l m n o p q r s t u
izgovarala: el em en o pe kve er es te u
pisala: v w x y z
izgovarala: ve wewe iks ipsilon ze.
Kad su me sestre upoznale sa slovi, to bi ja više puta na dušak pjevajući preletio sva slova od a do z čim bi se ja pred susjednimi mališi te kako ponosio. (str. 3)
Podučavanje se često poduzimalo u jesenskih, zimskih i protuljetnih večeri, te sam ja o Uskrsu znao za dobar drugi red čitati; iz malog katekizma odgovore na mnoga pitanja i ajnmulainc (tako smo zvali početke računstva). Bio sam u 7-oj godini a majka me na Uskrsni utorak odjevenog u novo odjelo, odvede u dječačku školu, u sgradu kod župne crkve gdje je sada niža gradska djevojačka škola i preporuči gosponu profesoru Josipu pl. F….. «naj imaju miložću zvrhu njega». U velikoj sobi prvog kata na sjevernoj strani bijaše smješten I. razred, na južnoj II. razred. Mene g. profesor smjesti u prvu klupu prvog razreda. Vidiv tolik broj djece na okupu promišljam, o kako će biti liepo igrati se ovdje; ali kako kratka bijaše mi radost. Već prvi dan mog boravka u školi pribivam činu, koj zatjera čak u kosti moje strah i mržnju protiva škole, koje se ne mogoh kroz godine otresti. Desilo se ovako: U drugom razredu kod table (rieč ploča bila nepoznata u školi) bio dječak imao «adirati» (sbrajati – nepoznato) načinio, reklo se falingu, gosp. profesor žitkom paličkom, koju je uvijek imao u ruci, udri po dječaku – «kaj se tak računa» – a dječak od straha i boli zbunjen hoće da popravi, al eto načini i gore, pak se udarci nastave.
Dok se ovo zbivalo u drugom razredu, kod nas vikne familijaš, (najjači u školi dečko kojeg zadaća bijaše paziti, da bude mir u školi, skrbiti za šibe i osudjene na kaznu, šibati) taj vikne: g. profesor, N. N. se ovdje smeje! Potegni ga van iz klupe, zapovjeda g. profesor – a o drugom će familijaš, ov je nemiren pak čobake kaže, ajde i žnjim van, glasi zapovjed. Ovoga tri krat vužgi, jeli se bu smejal; – ovomu pak vdrapi tri, naj se vuči, kak bude čobe razvlačil i mrnjil se, i ovako je išlo malo ne dan na dan. (str. 4-5).
Za neposluh su učenici bili podvrgnuti tjelesnim kaznama, kako je i vidljivo iz odlomka. U tadašnjim zakonodavnim okvirima disciplinske mjere ovakve naravi bile su dopuštene. Svrha tjelesnog kažnjavanja bila je strahom od kazni zadržati učenike pri dužnostima, odnosno kod onih dobrih i poslušnih spriječiti mogućnost pogoršanja ponašanja. Kazne su označavale korektivno djelovanje na ponašanje učenika, a dijelile su se na tri stupnja. Prvi stupanj kazni izvršavao je učitelj uz odobrenje upravitelja te se odnosio na uporabu šiba u nižim i batina u višim gimnazijama. U slučaju da ova kazna ne bi polučila dobre rezultate, sljedeća je bila prebacivanje u niži razred na nekoliko dana ili cijelu godinu. Ako ni to ne bi pomoglo, zadnji stupanj kazne nalagao je, uz suglasnost kraljevskog pokrajinskog ravnatelja, premještanje ili udaljavanje iz škole. Za uspješno napredovanje u školi učenici su se prema učiteljima morali ponašati pristojno i s poštovanjem, a prema svojim obvezama odgovorno i marljivo.
Nakon pučkog obrazovanja za neke je učenike, samo muške, slijedio nastavak, odnosno polazak u gimnaziju. Ona se u Valdecovo vrijeme, 1840-ih, sastojala od šest razreda od kojih su prva četiri bila gramatička, a zadnja dva humanistička. Gimnazije su većinom pohađala djeca iz plemićkog i građanskog sloja ili seoska, ako su se pripremala za svećenstvo. U gimnazijama se učio kršćanski nauk, pravopis, krasopis, govorništvo, aritmetika, matematika, prirodoslovlje, zemljopis, biblijska povijest i povijest Ugarske. U zadnjoj godini gimnazijskog obrazovanja mladići su upoznavali prirodno pravo i običaje Kraljevstva. Oni koji su željeli nastaviti sa školovanjem još su učili grčki jezik, eksperimentalnu fiziku, pjesništvo te su pohađali kolegij javnih novosti.
U ono vrijeme su se nazivali razredi: prima clasis grammaticae; (1), secundal cl. gram. (2), tertia cl. gram. (3), quarta cl. gram. (4), prima humanitatis cl. (5), secunda guman. cl. (6), i jošte ovako: Parva (1), principia (2), grammatica (3), syntaxis (4), rethorica (5), Poesis (6). (str. 18)
Kad smo mi djaci četvrtog razreda na početku školske godine doznali, da ode Kuzmić, o kom su se pronosile tolike hvale, te neće na godinu nama profesorovati, obuze nas nezadovoljstvo i nemar u učenju, što se medjutim brzo ispuši iz glave. Učili smo: vjeronauk, sintaksu, povjest Grčke, zemljopis od Rožića, računstvo, magjarski jezik. Od ovih predmeta jedini nam bijahu upravo ogavni magjarski jezik i povjest, tim više jer su Štajerci, kojih je varaždinska gimnazija uvjek brojila znatan broj i koji nisu podpadali pod ugarsku krunu, bili prisiljeni učiti magjarski. Uspjeh tog prisilnog učenja magjarskih predmeta bijaše taj, da počam od prvog gimnazijalnog razreda, do svršetka 1. semestra osmog razreda 1848., dakle kroz sedam i pol godina, ma niti jedan nije naučio magjarski toliko, da može skime bamra «kuhl ungariš» razgovarati. Eh na silu se Bog nemoli, što se je ovdje kao na dlanu pokazalo. Ex stilo, učili smo scandovati uz čitanje i prevadjanje Ovida. Koji nebi znao scandovati, kod tog bi se upotrebljavala ona latinska: «versus componit. scandere nescit, stultus manebit.» (str. 31-32)
Stjepan Valdec u svojoj nam knjizi pripovijeda o svom pučkoškolskom i gimnazijskom razdoblju koje je obilježila ustrajnost u učenju, strahopoštovanje spram profesora, lijepo ponašanje, druženje s prijateljima, ministriranje pri svetim misama, kao i briga za nacionalni identitet i slobodu. Bilo je to vrijeme ilirskog pokreta kojim se nastojala ojačati svijest o zajedništvu i zajedničkom jeziku nasuprot nametnutim mađarskim idejama i mađarskom nacionalizmu. Iz tog se vremena pamti i 1843. godina kada je održan prvi govor na hrvatskom jeziku nakon čega je Sabor donio zaključak o hrvatskom jeziku kao službenom.
Valdecov put bio je takav da je nakon završene gimnazije bio primljen u zagrebačko sjemenište. Postao je svećenikom te svoj rad i nadalje temeljio na idejama ilirizma.