Početak rujna već generacijama označava povratak školskim obvezama i učionicama. Premda su se škola, nastava i društvo tijekom desetljeća, čak i stoljeća, uvelike promijenili, misli koje su nekada pratile početak nove školske godine nerijetko zvuče iznenađujuće poznato.
U tekstu naslovljenom Na početku školske godine objavljenom u časopisu Škola u rujnu 1896. godine, učiteljima se, nakon ljetnog odmora, upućuje poziv na novi početak, ozbiljan rad i predanost učiteljskom pozivu:
Minuše blagi časovi odmora, minuše školski praznici kano čas. Odmorismo se i mi i mila mladež naša, a sada valja iz nova na rad, na ozbiljan rad, koji nas čeka da otpočnemo novim djelovanjem, ili da nastavimo ondje, gdje smo prošle školske godine prestali.
Učiteljski se rad shvaća kao zvanje koje od čovjeka traži predanost, odgovornost i spremnost na odricanje:
Okrpljeni duševno i tjelesno mi ćemo se vesela srca latiti teškoga doduše rada, ali puni tople ljubavi prema svome zvanju i miloj našoj omladini svaki će revan i savjestan učitelj napeti sve sile, da svojim marom pokoristi prosvjeti svoga naroda.
Posebno se naglašava snaga osobnog primjera. Učitelj ne odgaja samo riječima i nastavnim sadržajem nego svakim svojim postupkom:
Mi smo uzgojitelji, a kao takovi treba da imamo vazda na umu, da svojim primjerom treba da prednjačimo svojim učenicima. Za to je upravo nužno, da pazimo na svaki svoj korak, svaku riječ, svaki mig, što ga činimo.
No zanimljivo je da autor gotovo jednaku pozornost posvećuje odnosima među samim učiteljima. Sloga, kolegijalnost i međusobna potpora predstavljeni su kao važan preduvjet uspješnoga rada škole:
Samo se sobom razumijeva, da svi nijesmo jednaki, jer ‘Koliko ljudi, toliko i ćudi’, – ali u jednom budimo jednaki i složni i to na polju našega rada. Poduprimo jedan drugoga i zborom i tvorom, razgalimo jedan drugomu svoja srca; dajmo da sveta biljka bratske kolegijalnosti plodno uspijeva u našim srcima…
U tom zajedništvu autor vidi mogućnost da i težak učiteljski posao postane lakši i uspješniji, ponajprije „na korist mile nam omladine, koja nam je predana, da je uzgojimo i obrazujemo“.
Poziv na zajedništvo kulminira na završetku teksta:
Napred dakle, braćo učitelji i vi, mile seke učiteljice, pružimo si ruke, pa nastojmo svojim radom dokazati svijetu, da smo zavrijedili časni naziv ‘prosvjetitelja naroda’.
A početak se nove školske godine zaključuje željom koja bi se gotovo neizmijenjena mogla uputiti učiteljima i danas:
Da Bog da, bila ova školska godina sretna, a mi marni i savjesni radnici, koji ne žale truda, da uspjeh svoga djelovanja okrune vrućom ljubavlju, čvrstim značajem i iskrenom slogom u zajedničkom nastojanju oko uzgoja i naobrazbe mladeži, te uzdanice narodne! U to ime Bog nam pomogao!
Da se od škole mnogo očekivalo, ali da se odgoj djeteta nije smatrao isključivo njezinom zadaćom, pokazuje članak Josipa Schneidera objavljen u časopisu Hrvatski učitelj 1886. godine. U njemu se posebno ističe povezanost roditeljskoga doma i škole:
Roditelji vele, neka škola preuzme uzgoj naše djece, to joj je i zadaća. Istinabog, to joj je zadaća, ali i dom ima školu podupirati, to jest, vršiti dužnosti, što ih je prema njoj vršiti dužna.
Autor tu misao nastavlja slikovitom usporedbom: dijete bi u školu trebalo doći s već postavljenim temeljem „na kom škola onda može dalje graditi“. Jer, pita se, „što se može onda tražiti od škole? Može li niknuti, što nije posijano?“
Još je izravnija tvrdnja da su roditelji djetetovi prvi učitelji, a dom njegova prva škola:
Prvi učitelj djetetu jesu roditelji; dodajem sada i ovo: prva škola mu pako je kućno ognjište.
Škola, prema tom shvaćanju, nastavlja ono što je započeto u obitelji. Učitelj preuzima dijete „iz majčinoga, kućnoga naručaja, da nastavi u kući već započeto djelo uzgoja“.
Iako nas od ovih tekstova dijeli više od stoljeća, neke njihove teme ostale su trajne: odgovornost učitelja, snaga osobnog primjera, kolegijalnost, suradnja roditelja i škole te pitanje koliko zajednica u cjelini sudjeluje u odgoju djeteta.