Za muzej dostupan svima!

Alfred Lichtwark, 1899.
(Izvor: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Alfred_Lichtwark_1899_001.jpg)

Prije 170 godina, 14. studenoga 1852. u Reitbrooku, mjestu nedaleko od Hamburga, rođen je Alfred Lichtwark, istaknuti predstavnik pokreta za umjetnički odgoj u Njemačkoj i jedan od utemeljitelja muzejske pedagogije. U dobi od 34 godine postao je ravnatelj hamburškog Kunsthallea i ostao sve do smrti 1914. godine. U svom je nastupnom govoru rekao kako ne želi muzej koji stoji i čeka, nego institut koji aktivno sudjeluje u umjetničkom obrazovanju stanovništva.

Pokret za umjetnički odgoj jedan je od prvih pedagoških odgovora na procese modernizacije društva. „Ubojstvo duše“ u školama 19. stoljeća o kojem govori Ellen Key u svojoj poznatoj knjizi Stoljeće djeteta (1900) primjećivali su samo rijetki pedagozi, a tek poneki je to pokušao promijeniti u praksi. U prevladavajućoj pedagoškoj paradigmi nije bilo mjesta za osobnost djeteta, njegovu individualnost i kreativnost. Još manje ga je bilo u postojećim društvenim prilikama u najširem smislu riječi. Kada je „ubojstvo duše“ zaprijetilo postati sindromom cjelokupnog društva, probudili su se duhovi koji su izlaz vidjeli u umjetnosti, kao području u kojem najviše dolaze do izražaja čovjekova kreativnost, individualnost i sloboda. Industrijski rad i industrijski proizvodi ugrozili su umjetnički obrt koji je pružao mogućnost samostalnog kreativnog rada i pristojnog izvora zarade. Ručno izrađeni proizvodi sve su teže mogli konkurirati jeftinijim masovnim industrijskim proizvodima koji su nametali novu estetiku.

Kao dio šireg kulturnog pokreta koji je imao za cilj promicanje estetske kulture i demokratizaciju umjetnosti, pokret za umjetnički odgoj ima svoje korijene u Engleskoj, gdje se na tom polju osobito ističu John Ruskin (1819.–1900.), William Morris (1834.–1896.) i Walter Crane (1845.–1915.). Iznimnu recepciju i razvoj doživljava potkraj 19. stoljeća u Njemačkoj. i može ga se smatrati prvim pedagoškim reformnim pokretom u kojem se ocrtavala nova predodžba o obrazovanju. Snažan poticaj odgoju za umjetnost pomoću umjetnosti dala je 1899. knjiga Rembrandt als Erzieher (Rembrandt kao odgajatelj) u kojoj Julius Langbehn (1851.–1907.) dramatično upozorava na rapidno propadanje duhovnog života njemačkog naroda, kritizira „znanstveno obrazovanje“ i ističe Rembrandta, kao simbola novog odgoja i obrazovanja, kao predstavnika umjetničkog duha, stvaralačke snage i individualističke prirode, dakle, onih vrijednosti kojima, prema njegovu mišljenju, treba težiti novi odgoj.

Osnove umjetničkog obrazovanja A. Lichtwarka
(Iz ostavštine Ivana Tomašića, Hrvatski školski muzej)

Važnu ulogu u popularizaciji i demokratizaciji umjetnosti, njezinu približavanju širokim slojevima građanstva i osobito školskoj populaciji imao je Alfred Lichtwark. Godinu dana nakon što je došao na čelo Kunsthallea u Hamburgu 1887. drži predavanje o umjetnosti u školi (Die Kunst in der Schule) u kojem kritizira poistovjećivanje znanja i obrazovanja, upozorava na nedostatak estetskog odgoja i od učitelja traži da kroz nastavu crtanja jačaju odgojnu komponentu. Učitelji ne bi trebali biti prenositelji činjenica koje učenici moraju zapamtiti, nego bi trebali učenike osposobiti za promatranje i doživljavanje umjetničkih djela, i to u prvom redu djela moderne umjetnosti, jer ih odgajamo za život u svom vremenu. Muzej za Lichtwarka nije bio samo zbirka umjetnina nego i mjesto obrazovanja naroda. Priređivao je vježbe promatranja umjetničkih djela. Zainteresirao je i okupio širok krug učitelja te je 1896. u Hamburgu osnovano „Učiteljsko društvo za njegovanje umjetničkog obrazovanja u školi“ (Lehrervereinigung zur Pflege der künstlerischen Bildung in der Schule). Njegovom najvećom zaslugom smatra se organizacija triju savjetovanja o umjetničkom odgoju. Godine 1901. u Dresdenu se raspravljalo o nastavi crtanja i likovnoj umjetnosti, 1903. u Weimaru o jeziku i književnosti, a 1905. u Hamburgu o glazbi i gimnastici.

Pokret za umjetnički odgoj je, uz kreativne impulse pedagoškoj praksi općenito te napose nastavi crtanja, afirmirao dječje stvaralaštvo. Izložbe dječjih likovnih radova postaju sve širom pojavom. Ne samo da se otkriva dječji crtež, nego se otkriva „dijete kao umjetnik“ i „genij u djetetu“, ali se postupno spoznaju i „granice umjetničkog odgoja.

Umjetnički odgoj – tečaj za učitelje u Zagrebu 1910.
(Hrvatski školski muzej, Zbirka fotografija)

Zagovaratelji pokreta za umjetnički odgoj u Hrvatskoj početkom 20. stoljeća bili su zagrebački učitelji Vjekoslav Koščević (1866.–1920.) i Ivan Tomašić (1868.–1956) . Potonji je 1903. na svom studijskom putovanju Europom posjetio 25 gradova, među kojima i Hamburg, središte pokreta za umjetnički odgoj. U Hamburgu je upoznao Heinricha Wolgasta, autora poznatog djela Bijeda naše dječje književnosti (Das Elend unserer Jugendliteratur, 1896.) u kojem kritizira dotadašnju tendencioznu dječju književnost i traži za djecu samo najbolje, tj. umjetničko djelo. Tomašić se susreo i s Alfredom Lichtwarkom kojeg je nazvao „prvim njemačkim kapacitetom“ za tumačenje umjetnina školskoj mladeži.

Učenici OŠ Vukovina u Hrvatskome školskom muzeju 2011.