U povodu Međunarodnog dana djevojčica, koji se od 2012. obilježava svakog 11. listopada, podsjećamo na jednu pažnje vrijednu akciju pokrenutu prije 110 godina sa svrhom pomoći djevojčicama lišenima sigurnosti roditeljskoga doma.
U siječnju 1912. „nekolicina odličnih i požrtvovnih gospođa i gospođica“ osnovala je u Zagrebu udrugu pod nazivom Patronaža za zaštitu mladih djevojaka sa svrhom pomoći djevojčicama i djevojkama od 14. do 20. godine na putu u samostalan život. Ciljana skupina bile su djevojčice iz sirotišta te djevojčice i djevojke iz siromašnih obitelji koje su išle trbuhom za kruhom i pokušavale naći posao u gradu. Inicijatorica osnivanja društva bila je učiteljica i ravnateljica viših djevojačkih škola Jelka Plivelić. Rođena je 1871. u Karlovcu. Učiteljsku školu završila je 1888. u samostanu ss. milosrdnica u Zagrebu. Službovala je u Trogiru, Sesvetama, Beogradu (Katolička škola Austrougarskog poslanstva), Privlaki, Zagrebu (gdje je od 1912. do 1922. bila ravnateljica Više djevojačke škole) te Ivanić Gradu. Umirovljena je 1926., a umrla u Zagrebu 1955. godine.
Potporu Patronaži dao je i Josip Šilović, koji u Narodnim novinama (1913., br. 132) piše da je bilo već krajnje vrijeme “da se osnuje patronaža za djevojke od 14.-20. godine, koje su ponajviše lišene naravne i sigurne zaštite roditeljskog doma, jer su primorane, da same u svijetu služe svoj kruh kao komptoaristice, radnice, prodavačice i služavke”. Šilović nadalje spominje osnivanje doma u kojem bi Patronaža primala svoje štićenice na druženje nedjeljom i blagdanima, a one koje bi tek došle u Zagreb tražiti službu, mogle bi u njemu ostati tako dugo dok ne nađu valjano mjesto. Uz to bi Patronaža trebala uvesti i “kolodvorske misije”, što znači slanje svojih članica na kolodvor da dočekuju djevojke koje dolaze u Zagreb, doprate ih do društvenoga doma i pruže im sigurno utočište u prvim danima boravka u gradu dok im se ne nađe mjesto kod pouzdanih poslodavaca.
Tajnica Patronaže Jelka Plivelić ističe da zbog gesla “Radi! Zaradi što prije!”, koje “odjekuje svim slojevima pučanstva i koje je pjesma djetetu skromnih prilika, odmah čim ostavi školski prag”, najviše trpi i strada mladež, duhovno i tjelesno nespremna za uloge koje su joj namijenjene ili ih mora prihvatiti. Najagilnije aktivistice u Patronaži bile su učiteljice, koje su u svoje slobodno vrijeme održavale predavanja za štićenice, družile se s njima, savjetovale ih i sl. Planovi za daljnji rad bili su veliki – izgradnja vlastitoga doma, održavanje različitih tečajeva za štićenice, uvođenje kolodvorskih misija itd. Društvo se uzdržavalo prinosima članova, darovima dobrotvora, ostavštinama i prihodima od različitih priredaba.
Jutarnji list 24. travnja 1914. javlja o održanoj glavnoj skupštini Patronaže koja je dvije godine od osnutka imala 500 podupirućih članova, 300 štićenica i 400 patronesa. Mnoge su štićenice dobile posao u raznim zagrebačkim tvrtkama i poduzećima, dodijeljene su im novčane potpore. Predsjednica Patronaže bila je Tinka Šilović.
Patronaža za zaštitu mladih djevojaka s posebnom je pažnjom skrbila o djevojčicama iz provincije čiji su očevi stradali u ratu. Organizirani su različiti tečajevi na kojima su se djevojčice podučavanje u kućanskim poslovima, šivanju, ručnom radu i strojopisu. Vladinom potporom Patronaži je dodijeljena učiteljica koja je djevojčice podučavala u školskim predmetima. Društvo je imalo sjedište u Palmotićevoj ulici br. 3. Ratne su prilike intenzivirale i proširile rad Patronaže u čijoj je nadležnosti bio i internat za djecu u ratu poginulih vojnika.