Netko: „Dobar dan, zanimaju me čitanke za osnovnu školu iz vremena Monarhije…“
Ja: „Dobar dan, čuvamo ih u našoj Zbirci udžbenika i priručnika. Za koji razred? Ili za sve?“
Netko: „Posuđujete li građu?“
I kad se ovo pitanje „dogodi“, slijedi moj monolog… „Ne, ne posuđujemo građu jer se radi o muzejskoj zbirci, sve možete dobiti na uvid u našem prostoru, uz dozvolu ravnateljice možete kopirati ili fotografirati, trebate nas navesti kao vlasnika građe ako publicirate… Radno vrijeme za korisnike je utorkom, srijedom i četvrtkom između 11 i 15 sati, a ako ste izvan Zagreba, možemo se dogovoriti i u ostale dane ili u neko drugo vrijeme…“ Najkraće rečeno – u nas sve može. Ok, gotovo sve.
I onda osvane 22. ožujka 2020. Muzej – ranjen, potresen, zatvoren ne samo za javnost i korisnike nego i za radnike.
Krajem lipnja vraćamo se na Trg Republike Hrvatske, hvatamo priključak pod motom novonormalno. Uz sav ostali posao, koji je uglavnom „tihi“, jer smo za posjetitelje „nesigurni“, pomalo se javljaju korisnici koji trebaju građu. Udovoljavamo sukladno mogućnostima – prostornim i pandemijskim. Nije jednostavno. Hrvatski školski muzej oduvijek ima mnogo korisnika jer je jedini muzej specijaliziran za povijest školstva. Korisnici rade u Muzeju, mogu fotografirati, kopirati… Zbirke su dostupne na zahtjev, često originali, jer se knjigu treba prolistati, dokument pročitati, predmet vidjeti sa svih strana. I njima i nama ovaj je aspekt rada važan – baština je na ovaj način u opticaju, služi ne samo svjedočenju i izlaganju nego se koristeći oplemenjuje, dobiva dodanu vrijednost, osim što ju se čuva, ona se koristi. Istraživaču je važno što više toga, što jednostavnije, dobiti na uvid na jednom mjestu. Tijekom nepune dvadeset i tri godine rada s korisnicima s mnogima sam uspostavila i suradničke i prijateljske kontakte. Oduševljeni su jednostavnošću pristupa građi, što je u Hrvatskom školskom muzeju pravilo, za razliku od nekih iskustava koja su možda imali u drugim institucijama… Nedavno mi kolegica prenese zahtjev učiteljice i njezinih učenika – žele vidjeti učeničke i školske listove, od starijih do ovih suvremenih. Žele učiti! Razmišljajući kako i gdje ih primiti – ovaj put iz pandemijskih razloga – odlučujem primiti ih u ulaznom prostoru u zgradu Hrvatskog učiteljskog doma. Priredila sam izbor listova, oboružala se maskom i zauzela poziciju na ulaznim stubama. Dakako, prvo sam im ispričala priču o Zbirci učeničkih i školskih listova, najstarijim listovima i kako su izgledali, pa o ovim suvremenima koji podsjećaju na Gloriu ili Story, a nakon toga pružila ih njima u ruke da ih prolistaju. Fotografirali su ih, pregledali, učiteljici sam poslala snimke koje sam imala od ranije. Nisu se predugo zadržali, bilo je dosta nezgodno bez uvjeta za rad, hladno, prolazili su drugi korisnici zgrade. Ali nikako nismo odustali, nikoga nismo ugrozili, a „obavili“ smo „posao“. Moj – prirediti korisniku građu i dati ju na uvid, njihov – pregledati građu i izvući informacije ili pouke za daljnji rad. Mislim da smo i jedni i drugi bili zadovoljni učinjenim, a „posao“ dobro „obavljen“.
