Ivana Hirschmann je bila prva hrvatska učiteljica gimnastike. Rodila se u židovskoj obitelji u Svetom Nikoli kraj Zeline (danas Donja Zelina) 23. veljače 1866. godine, a umrla je 8. svibnja 1943. u koncentracijskom logoru u Auschwitzu. Obrazovanje je stjecala u Višoj djevojačkoj školi u Zagrebu te trogodišnjoj samostanskoj preparandiji, nakon čega je položila ispit za tjelovježbenu učiteljicu u nižim pučkim školama. Godine 1888. položila je i ispit iz matematičko-tehničke skupine predmeta za službovanje u višim pučkim školama, a 1894. ispit za poučavanje u višim djevojačkim školama. Prema Ivani Hirschmann zadaća tjelesnog odgoja je: „svestrano, skladno razvijanje tjelesne snage i okretnosti, pobudjivanje volje za red i zajednički rad, te pouzdanje u samu sebe u opće, a napose i nastojati kod tjelovježbene obuke i oko lijepoga i pristojnoga držanja tijela i vladanja.“
Bila je jedina žena od 30 primljenih polaznika Tečaja za učitelje gimnastike u Zagrebu od 1894. do 1896. koji je organizirao Franjo Bučar. Tijekom tri semestra polaznici su slušali 16 teorijskih i praktičnih predmeta (gimnastika, sablja, floret, povijest gimnastike, seminar gimnastike, praktične vježbe sa srednjoškolskom mladeži, vojnička gimnastika, anatomija i fiziologija, prva pomoć, školska higijena, igre ljeti, sklizanje i ski, vatrogastvo, plivanje, izleti i plesovi). Odslušavši sve predmete, Ivana Hirschmann uspješno je položila ispit za gimnastičku učiteljicu u srednjim školama. Od 1891. radila je kao privremena pomoćna učiteljica tjelovježbe u Građanskoj djevojačkoj školi, a od 1908. kao stalna učiteljica nižih pučkih škola „s potrebnom podukom u gimnastici“. Od 1912. podučavala je i u višim djevojačkim školama kućanskog i trgovačkog smjera. U Ženskom liceju u Zagrebu službovala je od 1892. do 1920. godine, a do umirovljenja 1923. radila je u Stručnoj školi, Višoj djevojačkoj školi, Zemaljskoj višoj djevojačkoj školi, Učiteljskoj školi uz realnu gimnaziju, Ženskoj realnoj gimnaziji i u Zemaljskoj preparandiji. Bila je prva učiteljica gimnastike u Hrvatskoj s položenim državnim stručnim ispitom. Njezina je pedagogija sadržavala elemente igre, a u nastavu je inkorporirala tenis, stare engleske sportove kriket i kroket te češkog porijekla – hazenu. „Moderni uzgoj ide za tim, da se uvaži individualnost uzgajanika. Ista se pažnja posvećuje mladeži i na polju tjelesnoga uzgoja. Tako se n. pr. često ostavlja djeci na izbor i gimnastička sprava i igra i nijedno dijete ne mora vježbati, što ne može.“
Svoje je radove o unaprjeđenju tjelesnog odgoja i važnosti tjelovježbe, o higijeni djevojčica i vježbama za djevojke objavljivala u časopisima Gimnastika, Sokol, Domaće ognjište i Narodna zaštita. Autorica je, čime i jedna o začetnica hrvatske sportske historiografije, prvog posebnog izdanja o povijesti gimnastike na hrvatskom jeziku Kratak izvadak iz historije gimnastike iz 1906. godine, kao i priručnika iz iste godine s vježbama za učiteljice tjelovježbe Djevojačka gimnastika.
Ivana Hirschmann gorljivo se zalagala za ravnopravnost između žena i muškaraca. To je nezadovoljstvo isticala i u pogledu odijevanja noseći odjeću „neprimjerenu“ za žene. Voljela je biti kratko ošišane kose u kaputu s istaknutim ovratnikom i muškom leptir-mašnom, što joj je kasnije postalo i zaštitni znak. Časopis Hrvatski sokol 1908. godine donosi njezin rad u kojem piše: „U današnje doba, gdje se radi o ravnopravnosti žene, i gdje se od nje traži više, nego ikad prije, i prigovara, da je njezina tjelesna konstrukcija mnogo slabija od muške – treba upravo jačati tjelesnu njezinu snagu, a to se zaista ne može ničim bolje, nego dobro uredjenom djevojačkom tjelovježbom.“ Slično je napisala i za list hrvatskih učiteljica Domaće ognjište 1912. godine: „Neumjesnim tim postupkom, da se žensku djecu rješava jedine prilike svestranoga skladnog gibanja iza neprekidanoga sjedenja u školi, a s druge im se strane kod kuće naprćuju nove radnje, škodi se silno u toj najvažnijoj dobi djevojačkoj, gdje tijelu treba ponajveće njege.“
(HŠM, Zbirka fotografija)
Okolnosti smrti ove istaknute pedagoginje i prosvjetne djelatnice bile su tužne – iz svog je stana, u kojem je živjela s Ivankom Kržin i Amelijom Žakula u Ilici 36, odvedena u ženski zatvor na Savskoj cesti, a otuda je deportirana u koncentracijski logor u Auschwitz.