![](https://blog.hsmuzej.hr/wp-content/uploads/2020/10/Mf-921-599x1024.jpg)
Marija (Katarina) Fabković, djevojački Frechová, rođena je 8. veljače 1833. u Pragu. Njezin je otac bio krojač za žene, a njezina je baka imala svoju trgovinu. Majka Elizabeta, kći praškog čaraparskog obrtnika, u ono je vrijeme bila obrazovana žena. Marija Fabković je pohađala njemačku općinsku osnovnu školu u Pragu koja se nalazila uz crkvu sv. Petra. Iz tih se vremena s poštovanjem prisjeća svog učitelja Martina Sedlaka koji je gradivo ipak objašnjavao na češkom jeziku. Kasnije ga je rado spominjala u češkim pedagoškim časopisima. Više je razrede pohađala u glavnoj školi na Maloj Strani gdje se, s druge strane, češka riječ nije smjela čuti. Bilo je to vrijeme burnih i revolucionarnih događaja u Europi. Ustanak 1848. u Pragu definirao je patriotska, domoljubna, slavenska i demokratska čuvstva Marije Fabković koja je tada imala 15 godina.
Da bi se upisala u učiteljsku školu, nakon šest razreda glavne škole morala je polaziti i vježbaonicu te škole. Konačno, 1853. godine postaje učiteljica i počinje raditi u privatnoj, glavnoj ženskoj školi koju je vodila Svatova Amerlingová. Ta je škola počivala na nacionalnim, rodoljubnim načelima pa je češki bio nastavni jezik. Marija Fabković je polazila i privatnu žensku večernju školu za više obrazovanje žena gdje se s punim žarom njegovao nacionalni identitet i svijest o važnosti češkog jezika. Godine 1849. upoznala je Skendera Fabkovića, Samoborca koji je došao u Prag na studij pedagogije i filozofije. Ubrzo su oboje dobili posao u Virovitici te su ondje ostali sljedećih šest godina. Iako su njezin rad kontrolirali školski nadzornici i pritom joj nisu bili naklonjeni, puk ju je zavolio te je među njima stekla ugled. Osim rada u školi, voljela je vrijeme provoditi u druženju s mještanima. Oni bi je pozivali na krštenja, večere, a najviše se veselila berbama. U tim je prigodama proučavala narodne običaje, zapisivala pučke pripovijesti i dječje igre te ih objavljivala u listu Štěpnice, prilogu časopisa Škola a život. Nakon Virovitice su se preselili u Karlovac, gdje su njihov dom često posjećivali Ivan Trnski, Franjo Rački, Eugen Kvaternik, Ante Starčević, Josip Vranicani i dr. Vodili su dinamičan društveni i politički život. Marija Fabković u to se vrijeme najviše dopisivala s Dragojlom Jarnević, Boženom Nĕmcov, Karolinom Svĕtlom i Sofijom Podlipskom. Godine 1865. odlaze u Zagreb, grad u kojem nije bila prihvaćena. Nakon nekoliko godina davanja privatnih poduka, 1868. dobiva posao u višoj djevojačkoj školi gdje je predavala ženski ručni rad 18 sati tjedno. Vladajućima se njezin rad nije sviđao, spočitavali su joj što je učenike vodila na izlete te „djevojčice upućivala u preslobodno ponašanje s dječacima“. Stoga je vrlo brzo Marija premještena na znatno lošiju poziciju – u niže razrede glavne škole, točnije u učionicu u podrumu, da radi s „najzapuštenijom djecom“. I ovdje je pokazala snagu i spremnost te ju stalno ponižavanje i podmetanje nije obeshrabrivalo. Neumorno je i dalje radila na pedagoškom, društvenom i književnom planu. Misleći da će raditi u novoosnovanoj Zemaljskoj osnovnoj školi u Zagrebu jer je u to vrijeme bila jedina kvalificirana učiteljica za građanske škole u Hrvatskoj, to joj mjesto ipak nije dodijeljeno te 1875. počinje voditi gimnastiku u vježbaonici ženske učiteljske škole. Od 1886. do umirovljenja deset godina kasnije radila je u donjogradskoj djevojačkoj osnovnoj školi. Njezine su novčane naknade u mirovini bile vrlo male, a razlog tomu je „nesposobnost“, kako je stajalo u izvještaju u Saboru. To je bio težak udarac o kojem ona piše: „Kao psu baciše mi kost.“ Ne odustaje ni tada već odlazi u Francusku i Švicarsku na sveučilište položiti ispit za profesoricu francuskog jezika. U svemu ju je podržavao njezin prijatelj i najbitniji korespondent Davorin Trstenjak. Vrativši se u Hrvatsku, ne prestaje raditi – piše radove i prevodi na češki u češkim časopisima Ženskě listý i Divčí svĕt, s češkog prevodi na hrvatski u Smilju i Hrvatskoj. Svoje je radove tijekom života objavljivala i u Napretku, Hrvatskoj smotri, Hrvatskom pravu, Prosvjeti, Glasonoši, Gimnastici i Obzoru.
![](https://blog.hsmuzej.hr/wp-content/uploads/2020/10/Mf-61_2-1024x711.jpg)
(Hravtski školski muzej, Zbirka fotografija)
Marija Fabković je bila prva žena koja je položila ispit za profesoricu francuskog, matematike i prirodoslovlja u građanskoj školi, bila je prva učiteljica tjelovježbe u Hrvatskoj te 1871. jedina žena suosnivačica Hrvatskog pedagoško-književnog zbora. U radu HPKZ-a isticala se svojim aktivnim sudjelovanjem u rješavanju mnogih pedagoških i drugih pitanja, u pokretanju knjižnice i čitaonice u Kaptolskoj školi, u sastavljanju terminologije za ženski ručni rad i nastavu tjelesnog odgoja. Pobrinula se i za kvalitetnije opremanje udžbenika za tjelesni odgoj, pritom surađujući s češkom organizacijom „Sokol“. Čitav je život posvetila odgoju i obrazovanju djece i mladih naglašavajući važnost tjelesnog odgoja, radišnosti, moralne odgovornosti i ekološke osviještenosti. Žustro se protivila tjelesnim kaznama te se zauzimala za reformu ženskog obrazovanja. Pokretačica je Ženske biblioteke te je sudjelovala u radu Gospojinskog kluba. Na Prvoj općoj hrvatskoj učiteljskoj skupini 1871. godine ostao je zapažen njezin „krasan, slobodan i ponosan“ govor o jednakim pravima i položaju učitelja i učiteljica. Istupila je i protiv državne vlasti koja je dopuštala svećenicima utjecati na odgoj i obrazovanje djece. Društveni angažman Marije Fabković vidljiv je i ranije, kada 1865. osniva Učiteljsku zadrugu radi zbrinjavana siročadi preminulih učitelja. Iste je godine praškom tisku Národní listy slala izvješća o radu Hrvatskog sabora zbog čega je se naziva prvom hrvatskom novinarkom (iako će se nešto kasnije novinarstvom profesionalno baviti Marija Jurić Zagorka). Aktivirala se i u pripremama za gradnju Hrvatskog učiteljskog doma.
![](https://blog.hsmuzej.hr/wp-content/uploads/2020/10/Naslovnica_Fabkovici_Trstenjak-683x1024.jpg)
Godine 1903. obolijeva, amputirana joj je noga, nakon čega se često znala šaliti da će „s drvenom nogom preplivati Savu“. Sljedeće je godine sa suprugom Skenderom proslavila 50. godišnjicu braka i 40 godina svog pedagoškog rada. Sreća nije dugo trajala jer već 1905. umire Skender Fabković te ostaje sama. Skenderovu i svoju biblioteku darovala je mlađim naraštajima uz pomoć Vjekoslava Koščevića. Gubitak je ublažavala čitanjem, pisanjem i šećući pored Save. Njezina je životna energija sve više kopnjela te je naposljetku, sjedeći na svom balkonu, 1915. godine umrla.