Antonija Kassowitz-Cvijić je bila istaknuta hrvatska kulturna djelatnica i zabavišna učiteljica (danas bismo rekli odgojiteljica u vrtiću). Rođena je 17. siječnja 1865. u Zagrebu, gdje je i umrla 18. prosinca 1936. godine. Otac Stjepan je bio trgovac, a majka Antonija Cvijić-Lukšić, nećakinja Vatroslava Lisinskog, bila je učiteljica glazbe i glasovira te je uredila prvo hrvatsko dječje zabavište po naputku prof. Köhlera iz Gote, pedagoga Fröbelove škole.
Kassowitz-Cvijić u Zagrebu je polazila višu pučku školu u Dugoj ulici, a učiteljsku je školu završila 1883. godine u Beču. Po završetku učiteljske škole počinje raditi kao učiteljica u Zagrebu, a uskoro prima poziv od tamošnje gradske općine da uz pučke škole organizira i zabavišta, tj. vrtiće u skladu sa suvremenim pedagoškim zahtjevima. Uspješno je vodila zagrebačko zabavište 13 godina sve dok joj se udajom nije zabranio takav rad zbog tada važećih odredbi Drugog školskog zakona iz 1888. godine. Antonija se počinje sve više isticati na književnom, arhivističkom i novinarskom planu – vodila je vlastitu knjižaru te se svojim pedagoškim člancima pojavila u bečkom časopisu Zeitschrift für das Kindergartenwesen. Na poticaj svog očuha, publicista Abela Lukšića, objavljivala je radove u njemačkim pedagoškim revijama na temu kulturnog procvata Zagreba i hrvatskog školstva. Surađivala je u Napretku, Smilju i Bršljanu.
Godine 1893. u nakladi Knjižare Roberta Auera izašla je njezina prva knjiga – slikovnica Ilustrovani ABC. Još ju je više proslavila sljedeća knjiga – Rukovođ za zabavište (1895.), koju je napisala na poziv Hrvatskog pedagoško-književnog zbora, koji ju je potom imenovao svojim dopisnim članom.
Pisala je i za Narodne novine, Jutarnji list, Agrammer Zeittung te Agrammer Tagblatt različite kritičke kulturno-povijesne i beletrističke članke, književne prikaze, eseje, biografske crtice… Njezina strast bila je proučavati Zagreb i njegovu povijest, istraživati svaki zakutak tog grada i znamenite zagrebačke ličnosti te ih u svojim člancima popularizirati. Bavila se kazališnom umjetnošću, prevodila je operna i operetna libreta, u Hrvatskom narodnom kazalištu 1911. izvedena je njezina igra za djecu Krasuljica, sljedeće godine solo-scena Demetru u pohode, 1929. godine konferansa s pjevanjem Hrvatice u ilirsko doba te „ilirski akvarel“ U dvorovih bijelih (1935.). Autorica je i Spomen-spisa u proslavu šezdesetogodišnjice umjetničkog djelovanja najveće hrvatske tragetkinje Marije Ružičke Strozzi (1928.). Njezini su se članci o pedagogiji, književnosti i kazalištu objavljivali u Književnom prilogu, Domu i svijetu, Savremeniku, Hrvatskoj reviji… U najvećem svojem djelu, romansiranoj biografiji nadahnutoj hrvatskim narodnim preporodom, Vatroslav Lisinski u kolu Ilira (1919.) opisuje skladateljev život u devetnaestostoljetnom Zagrebu i daje pregled tadašnjih kulturno-političkih prilika. Za to ju je djelo književni odbor Matice hrvatske imenovao svojim članom-radnikom te je kao prva žena od iste institucije nagrađena komemorabilnom Draškovićevom nagradom. Napisala je biografske radove i o Franji Ž. Kuhaču, Vjekoslavu Karasu, Titušu Brezovačkom i drugima te oko 200 kratkih životopisa za ediciju Znameniti i zaslužni Hrvati (1925.). Mladoj je populaciji namijenila tri pripovijetke naslova Slavenske priče u kojima donosi preradbe slavenskih narodnih motiva. Rukopisna kronika Tri vijeka teatra u Hrvatskoj ostala je nedovršena, a dio ostavštine Antonije Kasswotiz-Cvijić pohranjen je u fondu Građa o kazališnoj djelatnosti u Zagrebu Hrvatskog državnog arhiva. I sama se bavila arhivskim poslom postavši kustosicom Zemaljskog arhiva.
Antonija Kassowitz-Cvijić svojim zamjetnim i plodonosnim radom svrstala se u red zaslužnih ličnosti hrvatske pedagoške i kulturne djelatnosti koje su joj oduvijek bile nadahnuće.