Dana 5. listopada obilježava se Svjetski dan učitelja. Godine 1994. Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO) proglasila je Svjetski dan učitelja u spomen na usvajanje Preporuka o statusu učitelja 1966. godine.
Točno stotinu godina prije toga, 1866. godine, Stjepan Basariček je položio učiteljski ispit i stekao zvanje učitelja te započeo bogatu polustoljetnu karijeru učitelja, pedagoga i pedagoškog pisca. Razdoblje druge polovine 19. i početka 20. stoljeća obilježeno je snažnim angažmanom učitelja, strukovnim organiziranjem i djelovanjem u razvoju školstva i pedagogije u Hrvatskoj, a Stjepan Basariček, uz Ivana Filipovića, Skendera Fabkovića, Ljudevita Modeca, Josipa Kirina, Davorina Trstenjaka, Tomislava Ivkaneca i druge, u tom je intenzivnom razdoblju imao zapaženu ulogu.
Tko je bio Stjepan Basariček?
Basariček je rođen 24. travnja 1848. godine u Ivanić Gradu, gdje je i završio osnovnu školu. Nižu gimnaziju i Učiteljsku školu završio je u Zagrebu. Njegovo prvo radno mjesto bilo je u mjestu Bregi kraj rodnog Ivanića, a od 1870. godine učitelj je u Glavnoj školi u Virovitici, gdje se zadržao pet godina, odnosno do 1875. godine kada prelazi raditi u Učiteljsku školu u Zagrebu postavši prvi svjetovni profesor pedagogije. Tamo je ostao podučavati do umirovljenja 1906. godine.
Bio je u braku s učiteljicom Amalijom r. Pogačnik iz Đurđevca s kojom je radio u Glavnoj školi u Virovitici i Učiteljskoj školi u Zagrebu do školske godine 1883./84., kada Amalija napušta službu. Imali su troje djece: kćer Amaliju/Anku, i sinove Stjepana i Đuru.[1] Stjepan Basariček imao je i brata Antuna koji je također bio učitelj.
Već kao mladi učitelj, Basariček se strukovno angažirao i aktivirao na svim važnijim pedagoškim događanjima u Hrvatskoj, ali i u Europi. Godine 1870. prisustvuje XX. općoj njemačkoj učiteljskoj skupštini u Beču, a dvije godine kasnije sudjeluje na općoj skupštini njemačkih učitelja u Hamburgu. U domovini je bio jedan od osnivača i aktivnih članova Hrvatskog pedagoško-književnog zbora – strukovne organizacije učitelja, profesora i pedagogaosnovane 1871. godine. Iste je godine imao i značajnu ulogu prilikom održavanja Prve opće učiteljske skupštine održane u Zagrebu, kao i na skupštinama u Petrinji 1874. i Osijeku 1878. godine. Neposredno je radio na prvom školskom zakonu iz 1874. godine te zakonu iz 1888. godine, gdje je konzultacijama i sugestijama s Ivanom Filipovićem dao svoj doprinos. Basariček je bio i u komisiji stručnjaka 1891. godine koja je izradila Statut za osnivanje ženskog liceja, a 1905. godine je izradio Nacrt nastavne osnove za niže škole s metodičkim uputama za učitelje pučkih škola.
Aktivno je djelovao u stručnim odborima, povjerenstvima i učiteljskim udrugama pokrenutim s ciljem stručnog usavršavanja i poboljšanja položaja učitelja u Hrvatskoj, a bio je i član odbora za proslavu otvaranja Sveučilišta te povjerenstva za konačnu redakciju nastavne osnove za pučke škole. Također je bio i dugogodišnjih urednik vodećeg pedagoškog časopisa Napredak i nakladničke cjeline Knjižnica za učitelje HPKZ-a te jedan od urednika Pedagogijske enciklopedije. Za svoj rad primio je brojna priznanja i nagrade, a 1897. godine imenovan je počasnim članom HPKZ-a.
Stjepan Basariček bio je vrlo posvećen pisanju pedagoške literature; priredio je i napisao preko 30 pedagoških knjiga, udžbenika i priručnika, više od 200 stručnih članaka, izvještaja i rasprava, a održao je i brojna predavanja. Njegovi udžbenici gotovo su se pola stoljeća koristili u učiteljskim školama Hrvatske, a najpoznatije djelo četverosveščana Pedagogija (Uzgojoslovje, Obće obukoslovje, Posebno obukoslovje, Povijest pedagogije) napisana je između 1880. i 1884. godine. Za potrebe bugarskih učiteljskih škola prevedena je na bugarski jezik.
Kao pučki učitelj, profesor učiteljske škole i autor pedagoških udžbenika Stjepan Basariček trajno je obilježio razvoj hrvatske pedagogije. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća bio je neprijeporan pedagoški autoritet. Umro je u Zagrebu 1918. godine.
[1]Sin Đuro, rođen 1884. godine, bio je pravnik i hrvatski političar, istaknuti član Hrvatske seljačke stranke i jedan od bliskih suradnika Stjepana Radića. Četiri je puta (1920., 1923., 1925. i 1927. godine) bio biran u Narodnu skupštinu. U atentatu 1928. godine koji je izvršen na zastupnike HSS-a u Narodnoj skupštini smrtno je stradao.