(HŠM, Zbirka fotografija)
Način rada u pojedinom nastavnom predmetu, odnosno metode rada uvijek su ovisile o samom nastavnom predmetu. U gimnazijama, posebice kod učenja latinskog, iznimno je važna bila metoda rada na tekstu, ali osnovni je izvor znanja profesorova riječ. Do kraja 18. stoljeća prevladavaju verbalne metode, a od tada se pozornost pridaje metodi demonstracije (tome svjedoče popisi nastavnih pomagala za različite predmete koja se počinju rabiti u nastavi). Osim spomenutih važne su i metode upućivanja, interpretacije i komentara teksta s obzirom na povijest, povijest književnosti i umjetnosti, filozofiju, povijest religija, arheologiju, utjecaj grčkog jezika na latinski jezik i kulturu.
Učenjem tih dvaju jezika utjecaji su prenošeni, tijekom klasičnog gimnazijskog obrazovanja, na sve europske jezike. Neupitan je utjecaj grčkog i latinskog jezika na filozofsko, teološko, umjetničko, književno i znanstveno pojmovlje i na opći kulturni vokabular.
Veliko je značenje učenja napamet, a kako bi se međusobno poticali na rad, učenici su se natjecali, bivali nagrađivani i javno pohvaljivani. Nastavni rad bio je organiziran prijepodne i poslijepodne i temeljen na tehnici zapamćivanja i ponavljanja naučenog gradiva.
Ratio educationis (1806.) propisuje da se nastavna metoda u gimnazijama prilagodi dobi učenika i nastavnom predmetu uz isticanje onog što je važno za zdravlje i život učenika. Gradivo valja podijeliti na manje cjeline prema vrsti i značenju. Kod učenja latinskog jezika nužno je zapamtiti što više riječi, prevoditi i pojasniti sve nejasnoće. Kod učenja povijesti važno je tražiti uzročno-posljedične veze, događaje povezivati s mjestom, povijesnim osobama oslikati karakter, zemljopis treba povezati s poviješću i poučavati pomoću nastavnih pomagala (globus, karta i slično).
Vidljivo je da se s vremenom počinje sve više uvažavati važno pedagoško načelo – načelo zornosti. Posebice je to naglašeno nakon Thunove reforme gimnazije (1849.) kada se osnivaju zbirke učila i pomagala s ciljem podizanja kvalitete rada, što će pridonijeti metodi demonstracije i uvažavanju upravo načela zornosti.
Između dvaju svjetskih ratova ne mijenja se mnogo u organizaciji i provedbi nastavnog rada, odnosno u nastavnim metodama. Između ostalog, nastava latinskog jezika trebala je poslužiti i intelektualnom, estetskom i moralnom odgoju i razvoju socijalnih i građanskih vještina.
S vremenom je opadao interes za učenje latinskog jezika jer ga se poistovjećivalo s dosadnim gramatiziranjem pa se javlja potreba za reorganizacijom nastave tako da zainteresira učenike. Rabi se metoda uspoređivanja latinskog i grčkog s drugim jezicima te aktiviranje klasičnih jezika prevođenjem i govorenjem. Više se radi na tekstu induktivnim postupkom (za gramatički dio nastave) što omogućava samostalniji rad, a lektira (čitanje klasika) daje uvid u neposredni izvor informacija i znanja. Rabe se slike i projekcije, skice. U školi se pišu školske zadaće, a kod kuće domaće.
Iz svega je vidljiva nakana dokidanja nastave ex cathedra, diktiranja, a učenike se potiče na samostalnost, kreativnost, uvodi se skupni rad, profesor/predavač gubi središnje mjesto. Razvidan je utjecaj općih pedagoških trendova u izvođenju nastave. Nakon gotovo sto godina smanjivanja i ukidanja klasičnog obrazovanja trend se mijenja. Klasično obrazovanje ponovno ima svoje mjesto i ulogu u društvu. Upravo uvođenjem suvremenih obrazovnih trendova u hrvatski obrazovni sustav nastavne metode u klasičnom obrazovanju znatno se transformiraju stavljajući u središte učenika, dakako uz uvažavanje svih obrazovnih ciljeva.