Međuratne, tridesete godine 20. stoljeća obilježili su različiti pogledi na dijete – od onog da je dijete biće bez identiteta za koje se jedva čeka da napusti stanje djetinjstva pa do, prema riječima Dubravke Zime u knjizi Kraći ljudi, idealizacije djeteta kao Jenksova „apolonskog“ djeteta koje je slobodno od društvenih konvencija, koje ne podliježe društvenom utilitarizmu, blisko je prirodi, spontano, nevino i intenzivno, a odrastanjem izlazi iz raja. Godine 1939. nastaje roman čiji su likovi upravo zanimljiva inačica ovog „apolonskog“ djeteta, preciznije – adolescenta. Riječ je o romanu Sedmi be koji je napisao hrvatski pripovjedač i putopisac Joža Horvat u vrijeme kada je studirao na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Roman je objavio u vlastitoj nakladi, ali je ubrzo zabranjen kao krivično djelo kažnjivo po Zakonu o zaštiti javne bezbjednosti i poretka u državi. Ipak, mnogi su ga uspjeli pročitati te svrstati među draže pročitane knjige. Roman je ponovno ugledao svjetlo dana tek 1978. nakon čega ga književni teoretičar Aleksandar Flaker određuje kao prvi omladinski roman naše književnosti, posebno ako ne pođemo od kategorije „književnosti za djecu“. Određen još i kao adolescentski roman, kao takav nailazi na prepreke u književnoj teoriji zbog nepripadnosti postojećim književnim sustavima. Dječja književnost uključuje adolescentsku književnost, ali marginalno, uopće ne istražujući njene značajke dok ju nedječja književnost potpuno isključuje. Berislav Majhut u članku Djevojačkim srcima…, objavljenom 2011. godine u Književnoj smotri, uočava povezanost Horvatovog romana s prijevodnim tekstovima tridesetih godina koji također tematiziraju život srednjoškolske omladine. Navedeno razdoblje apostrofira kao desetljeće artikuliranja adolescentske književnosti u suvremenom smislu. Hiperprodukciju djevojačkih knjiga i njihovu usmjerenost na određeni dio publike remeti upravo pojava mladenačkih romana koja je u jednakoj mjeri okrenuta i djevojkama i mladićima nadvladavajući rodne razlike te pozivajući na protest protiv sustava i svijeta odraslih. U tom smislu Horvatov roman zauzima pionirski položaj u adolescentskoj (omladinskoj) praksi pisanja romana u hrvatskoj književnosti.
(HŠM, Zbirka razglednica i slikovnog tiska)
U podnaslovu romana, Iz dnevnika jednog srednjoškolca, već je jasno u kojoj je pripovjednoj formi roman napisan. U obliku dnevničkih zapisa prate se događaji tijekom jedne školske godine unutar jednog srednjoškolskog razreda, sedmog be, što bi danas bio treći razred gimnazije, odnosno srednje škole. Pisanje dnevnika započinje 24. rujna 1935., a završava 15. svibnja 1936. godine. Potpisnik teksta je anonimni pripovjedač, dnevničar, koji u prvom licu iznosi događaje iz svog razreda kojeg je i sam dio, premda se u romanu ne javlja kao lik čime zauzima poziciju promatrača. Njegov je razred podijeljen u nekoliko skupina – razredni „cercle“ u kojem su okupljeni najomiljeniji đaci, dobri pjevači i loši učenici, zatim „buržujski kvart“ s dva odlična đaka, neobično nadarena i kolegijalna, tri do četiri štrebera, jedan degenerik, nekoliko „fosila“ i par „prelaznih oblika“ te „treći stalež“ kome pripadaju bezimene duše, koje su najsretnije da se za njih nikad ne čuje, da ih se ne vidi i da po liniji najmanjeg otpora skližu iz razreda u razred.
Život u razredu i odnos između pripadnika različitih klanova ispočetka je prilično miran i stabilan dok se, kako školska godina odmiče i stavlja pred učenike sve više zahtjeva, sklad postepeno narušava. Učenici su uglavnom opterećeni svojim nezadovoljstvom spram škole i profesora, obveza i ostalih formalnosti; čeznu za slobodom, vode se zdravim razumom, a svaki mogući trenutak nastoje ispuniti zadovoljavanjem hedonističkih potreba. Ljute se na društveno uređenje, na sva ona moranja koja im se svakodnevno nameću, na popovanja radi ponašanja i školskih obaveza pa tako svoj neposluh iskazuju čestim markiranjima, izbjegavanjem nedjeljnih misa, neučenjem, učeničkim štrajkovima, pušenjem u školskom zahodu te opijanjem i kartanjem u gostionicama.
Pod trećim satom primjetio sam, da po razredu cirkulira neka cedulja i konačno sam dočekao, da naša razredna vrpca »šalji dalje« zahvati i mene. Po običaju dobio sam udarac u rebra, pružio ruku ispod klupe i dobio poštu.
»Kolege! Mi koji jedemo u kuhinji školske poliklinike stupili smo prije nekoliko dana u štrajk glađu radi preslabe hrane pa vas molimo da nas i vi potpomognete u toj borbi i da nam omogućite uzdržati našu štrajkašku kuhinju, koju smo jučer otvorili i koja zavisi jedino o našoj i vašoj moralnoj i materijalnoj pomoći.
U ime štrajkaša: Micek, Milan, Pek.« (str. 69-70)
U razredu je bila tišina. Milan je zatvorio knjigu pred sobom i nastavio:
– Mislim da škola danas ne vrši pravu odgojnu funkciju i da tu ulogu ne može ispunjavati tako dugo, dok ne nađe mogućnosti da u isti čas djeluje odgojno i na našu okolinu izvan škole. Evo, u školi smo samo pet sati na dan, a devetnaest izvan nje. Vjerujte, ako netko živi uređenim životom izvan škole, taj će sa mnogo sigurnosti biti i u školi dobar i solidan đak. A oni kojima je izvanškolski dan ispunjen siromaštvom, brigom i psovkama roditelja, a noći pune svađe i teških uzdaha, bit će vjerojatno lošiji đaci, koji će s vremenom – da prikriju i nadoknade sve to – početi varati roditelje i vas, samo da održe isti korak s kolegama, da ne ostanu posljednji, potisnuti, odbačeni. Za njih je škola samo jedan dio teškog i bolesnog dana, i vidite, gospodine profesore, to je ono u čemu škola ostaje bespomoćna i, vjerujte, misleći samo na to ja sam izrazio sumnju u odgojnu vrijednost današnje škole. (str. 25)
Zna se – pušimo u zahodu. Za vrijeme odmora zatvori se nas pet-šest u jednu kabinu i tu stisnuti kao sardelice dimimo svoje čikove. Tako su radili svi koji su bili tu prije nas, a tako će, vjerojatno, raditi još sedam generacija iza nas. Ta sedma generacija možda će ipak smjeti pušiti na hodniku ili pred školskom zgradom, a ne će ovako kao mi uvlačiti smrad u smradu. Često smo mislili, zašto je to tako, ali nikada nismo našli odgovora. Zaista, kojim pravom brani škola nama pušiti? Kad bi to bilo samo zbog zdravlja, mi se možda i ne bismo bunili, ali mi dobro vidimo, da to nije zbog toga, jer oni sigurno znadu da sada ovako pušimo, nego – eto, jedna gadost više u nizu ostalih. Moraš imati dozvolu za kino i kazalište, ne smiješ biti u gradu poslije osam sati, ne smiješ biti član nijednoga udruženja izvan škole, moraš pozdravljati sve profesore, pa čak i onda kad ih ne vidiš, i još mnogo toga »Moraš!«, »Ne smiješ!«, »Ne možeš!«. Sve je to ograničenje neprirodno i nametnuto. Prijamni ispiti, mala matura, velika matura, takse, nameti, školarine, ukori i drugi redovi, zatvorena vrata, liječničke svjedodžbe, sokolske firme – sve je to, izgleda, spremljeno samo zato, da nam što više ogorči život. Ta čudno isprepletena gomila ustanova, kazni i uredaba, sve se to stisnulo oko nas kao živa kliješta, a mi, stavljeni u tako uske okvire zakona i reda, bunimo se i trgamo iz svega toga van, kako tko može i kako tko zna. (str. 68)
Danas, prije početka prvog sata, složilo se nas osam pa smo otišli iz škole ravno u Zelengaj.
Profesori često postavljaju pitanje, zašto mi zapravo bježimo iz škole? Oni vjerojatno misle, da mi redovno markiramo samo onda kad se bojimo drugih redova. Da, to je samo donekle točno. Mi bježimo iz škole iz više razloga, no prvi je svakako ovaj. Međutim, postoji tu još čitav kompleks sitnih, nevidljivih motiva, u koje još nikada nisu zavirili naši profesori, a sumnjam da će im to ikada uspjeti.
– Zar vi mislite, da nama ne bi bilo ljepše šetati po Zrinjevcu, nego da ovdje deremo pluća?!
To je tek napola istina. Kad bi oni osjećali kao mi, da je ljepše i vrednije hodati u proljeće po šumama, onda bi pošli za nama, a ne bi ostajali u školi gnjaveći sebe i nas. Oni to ne osjećaju tako. Njima je škola u prvom redu kruh i oni ulaze u nju kao činovnici u ured.
Ne, mi to gledamo drukčije. Procijenimo položaj pa ako vidimo da je ljepše otići, mi odemo i gotova stvar. Tako rade oni koji u sebi osjećaju život i ljepotu mladosti.
Zašto bi išli u školu, kad naiđu oni divni sunčani dani, kad su šume svijetlozelene, pune nježne hladovine i žubora vodâ, kad se tako prijatno luta, a negdje duboko u sebi očekuje susret osamljene djevojke… (str. 97)
U redcima koji opisuju razrednu atmosferu sedmog be moguće je pronaći neke stilske osobitosti adolescentske književnosti koja ima sličnosti s kasnijom, poslijeratnom praksom pisanja urbanih romana – prozom u trapericama. Narativna struktura organizira se kroz opoziciju mi/oni pri čemu su mi grupa mladih, a oni – odrasli, predstavnici autoriteta. Likovi se u govoru služe žargonskim jezikom, barbarizmima i vulgarizmima ne bi li naglasili svoje neraspoloženje i bunt protiv uštogljenosti profesora koji se šablonski izražavaju čistim standardnim jezikom. Za karakteristike adolescentske književnosti Dubravka Zima navodi i: pripadnost grupi kao bitan element procesa identifikacije, interpretiranje vlastitog ponašanja kao subverzivnog, problematiziranje društvene zbilje i njezinih mehanizama, problematiziranje složenog odnosa likova adolescenata koji preuzimaju pojedine obrasce ponašanja od strukture koju smatraju oponentskom, problematiziranje nasilja…
Roman Jože Horvata Sedmi be za vrijeme kada je nastao svakako je značio preobražaj u društvenom, ali i romanesknom smislu. Otkrio je stvarnost kakvom ju vide mladi koje do tada nitko nije pitao kako se osjećaju i što proživljavaju. Spremni i na poraz, likovi iz romana nisu se libili uhvatiti u koštac s onim što su smatrali lošim. Oni su postali inspiracija stvarnim učenicima zbog čega je roman odmah po objavljivanju zabranjen. Kao krik istine kasnije je ipak pronašao put do čitatelja, tako i do nas danas, kada ga smijemo slobodno čitati, ali ne znamo je li s vremenskim odmakom došlo i do toga da se sa Sedmim be konačno smijemo i poistovjetiti.
Joža Horvat (Kotoriba, 10. III. 1915 – Zagreb, 26. X. 2012) je bio hrvatski pripovjedač i putopisac. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu studirao je pedagogiju, filozofiju i književnost kada je napisao i roman Sedmi be (1939). Poznat je po svom ratnom romanu Mačak pod šljemom (1962) prema kojem je snimljena i istoimena televizijska serija. Na svojim brodovima Besa i Modra lasta 1965. i 1973. putovao je oko svijeta, što ga je inspiriralo za pisanje putopisa Besa (1973) i Molitva prije plovidbe (1995). Napisao je romane za djecu i mladež Operacija „Stonoga“! (1982), Waitapu (1984) te Dupin Dirk i lijena kobila (1997) i Svjetionik (2000). Autor je i nekoliko drama, komedija i filmskih scenarija, a 2005. objavljuje autobiografiju Svjedok prolaznosti.