Važno mjesto u povijesti hrvatske surdopedagogije pripada učitelju Josipu Medvedu. Rođen je 2. prosinca 1859. godine u Kraljevcu (kotar Klanjec). Učiteljsku je školu završio u Zagrebu 1881. godine, kada dobiva i svoje prvo učiteljsko mjesto u selu Trnovitici u Bjelovarsko-križevačkoj županiji, gdje je nepunu godinu dana zamjenjivao učitelja Milana Kobalija. Uzornim uređenjem škole i neumornim entuzijazmom brzo je stekao povjerenje i poštovanje roditelja, privrženost djece i priznanje županijske oblasti. Predan učiteljski rad nastavio je 1888. u pučkoj školi u Štefanju, a od 1891. u statusu ravnajućeg učitelja. Sudjelovao je u radu regionalnih učiteljskih skupština, a rezultate svog učiteljskog rada predstavljao je na gospodarskim izložbama u Zagrebu 1891. te u Beču 1894. godine.
Dolazak u Zagreb za učitelja Kaptolske pučke škole 1894. godine vjerojatno je bilo još jedno priznanje za maran učiteljski rad u školi i izvan škole. Međutim, već sljedeće godine Medved je, na vlastitu molbu, dodijeljen na službovanje Zemaljskom zavodu za gluhonijemu djecu, osnovanom 1891. godine. Zavod se do 1894. nalazio u vili Socias na Vinogradskoj cesti, a zatim je premješten u Ilicu 83 (danas Centar za odgoj i obrazovanje „Slava Raškaj“). Godine 1896. Medved je položio stručni ispit za učitelja gluhe djece. U Zavodu radi kao učitelj do 1908. godine, a zatim je sljedećih 18 godina obnašao dužnost ravnatelja. Umirovljen je 1926. godine. Također je od 1909. godine obnašao i dužnost ravnatelja zagrebačkih viših pučkih škola.
Bio je pravi član Hrvatskog pedagoško-književnog zbora. Autor je kataloga prvog stalnog postava Hrvatskoga školskog muzeja te čuvar muzejskih zbirki do 1920. godine. Muzej je do početka Prvoga svjetskog rata bio otvoren za posjetitelje četvrtkom i nedjeljom od 10 do 12 sati. Imao je oko 1500 posjetitelja godišnje. Ulaz je bio besplatan.
Dolazak u Zavod za gluhonijeme i polaganje stručnog ispita za učitelja gluhe djece u mađarskom Vácu značili su početak Medvedova intenzivnog surdopedagoškog rada. Pratio je tadašnju stručnu literaturu, njegovao poznanstva i prijateljstva te razmjenjivao iskustva sa svojim europskim kolegama. Od 1895. do 1897. redovito surađuje u časopisu Prijatelj slijepih i gluhonijemih. U dnevnom tisku piše popularne članke o problematici gluhih, a stalni je suradnik i bečkog časopisa za specijalnu pedagogiju EOS te domaćih pedagoških časopisa Škola, Kršćanska škola i Napredak. Posjetio je i proučio slične ustanove diljem Austro-Ugarske Monarhije i Njemačke te stečena iskustva koristio u svom radu u zagrebačkom Zavodu. Sudionik je međunarodnih surdopedagoških skupova i kongresa u Parizu, Pragu, Milanu, Rimu. U Parizu su primjerice na kongresu 1900. godine bila odabrana samo dva referata iz Monarhije, od kojih je jedan bio Medvedov.
Čitankama, priručnicima i nastavnim programima za gluhe, primjenom klasične oralne metode i radom na osposobljavanju specijalnih učitelja Medved je uspostavljao sustav obrazovanja gluhe djece u Hrvatskoj. Njegova briga za svoje učenike i pitomce nadilazila je osnovne učiteljske dužnosti. Kao tajnik i blagajnik Društva za pripomoć gluhonijemih šegrta brinuo se za njihovo namještenje kod raznih obrtnika, ugovarao uvjete s majstorima te nadzirao šegrte.
Medvedove brošure – Gluhonijemi, njihov uzgoj i naobrazba, Nekoliko savjeta i naputaka za roditelje gluhonijemih učenika te Mucanje – podjednako su namijenjene i korisne učiteljima i roditeljima. Knjižica Podižimo škole za gluhonijemu djecu!, objavljena u godini Medvedova umirovljenja (1926.), svojevrsni je pledoaje za unapređenje obrazovanja gluhih. Iz nje, među ostalim, možemo saznati ponešto i o teškoćama s kojima se Medved susretao u svom radu i promicanju specijalnog školstva. Nerazumijevanje, marginalizacija i nedovoljna briga o tom segmentu obrazovanja pokazatelji su nerazvijenog i socijalno neosviještenog društva. Tako će mu jednom prigodom jedan ugledni zvaničnik i pedagog reći sljedeće: „Vaša su nastojanja, gospodine moj, vrlo plemenita, ali se bojim da ste s vašim prijedlozima o tim potrebama doista došli prerano – možda za svojih sto godina prerano!“ Na takve je stavove Medved bio navikao. Ne samo da ga nisu obeshrabrivali nego su mu davali novu snagu i nove poticaje u zagovaranju sustavne brige o gluhoj djeci. „Dobro znam, da se toj djeci dade pomoći. Duboko sam uvjeren o velikoj blagodati, koja se pruža narodu sa školama gluhonijeme djece, ako su one uređene kako treba, i ako imadu obilje valjanih stručnih učitelja.“ S takvim je mislima završio svoj aktivni radni vijek, a nastavio je raditi na tom području sve do smrti 1932. godine. Nažalost, tim se povodom ondašnji malobrojni pedagoški tisak nije oglasio ni prigodnom viješću, a kamoli nekim većim osvrtom na njegov život i rad.