Mihajlo Ogrizović bio je hrvatski pedagog. Rođen je 28. studenoga 1916. godine u Srpskom Polju kraj Gospića gdje je završio osnovnu školu. Nižu srednju školu završio je 1931. u Karlovcu, a Učiteljsku školu u Zagrebu 1936. i iste godine upisao pedagošku grupu Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Bio je članom Saveza komunističke omladine Jugoslavije i Komunističke partije Jugoslavije sve do 1940. kada zbog fašističke okupacije zemlje napušta Karlovac i odlazi u Srbiju gdje nastavlja aktivno sudjelovati u političkim organizacijama.
Nakon oslobođenja zemlje vraća se u Hrvatsku gdje je bio upravitelj Muškog đačkog doma u Karlovcu, a 1947. godine nastavlja studij na Pedagoškom institutu Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje je i diplomirao 1948. godine. Asistent na Institutu postaje 1951. godine gdje će doktorirati 1956. godine. Godine 1959. habilitirat će za docenta na Odsjeku za pedagogiju Filozofskog fakulteta s radnjom Društveni i pedagoški lik Marije Fabković. Za izvanrednog profesora izabran je 1964. godine, a 1971. u zvanje redovnog profesora na Katedri za historiju pedagogije i komparativnu pedagogiju, koju je i vodio. Obavljao je i niz funkcija u društvenim i društveno-političkim organizacijama. Ogrizović je bio član Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora, Hrvatskoga andragoškog društva, suradnik Hrvatskoga školskog muzeja i dugogodišnji član uredništva Zbornika za povijest školstva i prosvjete. Posebno područje njegova interesa bila je andragogija i obrazovanje odraslih. Preminuo je u Zagrebu 19. studenoga 2005. godine.
Ogrizovićev znanstveni i pedagoški rad može se podijeliti na tri područja: znanstveno- istraživački rad na području povijesti školstva i pedagogije u Hrvatskoj za vrijeme Narodnooslobodilačke borbe (NOB), znanstveno-istraživački rad na području povijesti školstva i pedagogije u Hrvatskoj 19. stoljeća i istraživački rad na području teorije o obrazovanju i odgoju odraslih. Ogrizović je kao urednik radio na knjizi Sto godina rada Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora 1871-1971 (u nakladništvu PKZ-a) izdanoj 1971. godine. U njoj je napisao nekoliko biografija istaknutih pedagoga i osnivača HPKZ-a. Obradio je život i rad Mijata Stojanovića (1818. – 1881.), pučkog krajiškog učitelja, Skendera Fabkovića (1826. – 1905.) i Marije Fabković (1833. – 1915.), istaknutih pedagoga i aktivnih sudionika HPKZ-a, Ljudevita Modeca (1844. – 1897.), metodičara i predsjednika HPKZ-a u dva navrata, Miju Vrbanca (1842. – 1880.), učitelja i autora priručnika o peradarstvu, Stjepana Basaričeka (1848. – 1918.), utemeljitelja pedagoške teorije i dugogodišnjeg urednika Napretka. U proširenom izdanju iz 1980. godine, Ogrizović je dopunio ove biografije i napisao još jednu, o Ivanu Filipoviću (1823. – 1895.), organizatoru hrvatskog učiteljstva. Osim što je bio jedan od urednika, Ogrizović je i pisao za Zbornik historije školstva i prosvjete, često o povijesno-pedagoškim temama. Neki od njegovih članaka su: Pedagoška misao Marije Fabković (1964.), Školstvo i prosvjeta u zbjegovima za vrijeme NOB-e sa teritorija Hrvatske (1965.), Životni put i djelo Ljudevita Modeca (1844-1897) (1968.), Razvitakškolstva i pedagogije u Jugoslaviji od god. 1918. do god. 1941. (1976.), Školstvo i prosvjeta u socijalističkoj Jugoslaviji (1976.).
Ogrizović je velik broj radova objavio na temu školstva i pedagogije u Hrvatskoj za vrijeme NOB-a. Kao suvremenik velikih političkih previranja i promjena, i kao prosvjetni djelatnik koji je osjetio sve nedostatke školskog sustava tog vremena, pisao je s dovoljno velikim poznavanjem političke povijesti i u vezi s tim tumačio razvoj prosvjetnog i kulturnog života u Hrvatskoj. Ogrizović je od 1953. preuzeo vođenje pedagoškog arhiva koji je tada bio zasebna radna jedinica pod Hrvatskim pedagoškim-književnim zborom. Nastavio je sređivati arhiv, posebno zbirke dokumenata iz NOB-a te zbirke školskih izvještaja, a istovremeno je radio i na prikupljanju arhivske građe. Kako bi javnost dobila uvid u fondove i građu arhiva, dolazi do suradnje s Hrvatskim školskim muzejom te Ogrizović objavljuje važnije dokumente o školstvu i prosvjeti u NOB-u u internom izdanju Hrvatskoga školskog muzeja pod nazivom Arhiv Hrvatskog školskog muzeja.
Osim što se svojim radom isticao kao stručan pedagog, s radom na teoriji o obrazovanju i odgoju odraslih istaknuo se i kao značajan andragog za koji je 1969. dobio i nagradu Republičkog fonda „Ivan Filipović“. Djela Osnovi penološke andragogije, Problemi andragogije, Prosvjetni i kulturni rad s odraslima u Hrvatskoj za NOB-e i Metode obrazovanja odraslih, kao i njegov rad u priručniku za predavače Obrazovanje odraslih predstavljaju značajan doprinos u teorijskoj razradi problematike odgoja i obrazovanja odraslih.
Ogrizović je pisao i o metodama obrazovanja za koje kaže da su sustav slojevitih i međusobno povezanih načina postupanja koji će osigurati optimalan proces obrazovanja odraslog čovjeka, kao i načini postupanja u kojima predavač, učitelj ili nastavnik, različitim načinima podučavanja osposobljava osobu za samostalan osobni rast i intelektualni razvoj. Uspješnost u stjecanju i usvajanju znanja kod odraslih jako će ovisiti o metodama koje su specifične upravo zato što su namijenjene odraslima. Kod odraslog čovjeka najčešće nije riječ o stjecanju znanja, vještina i navika koje stječu djeca koja pohađaju školu, nego je riječ o znanju koje će proširiti i podići razinu produktivnosti kod čovjeka, kao i njegovo opće i stručno znanje. Usvajanje takvog znanja je dopunsko, tj. ima za cilj popuniti praznine u znanju, unaprijediti opću, stručnu, praktičnu i društveno-političku djelatnost odraslog čovjeka. Odrastao čovjek će naravno već posjedovati određenu razinu znanja, kao i prethodno radno i životno iskustvo koje djeca neće imati. To će iskustvo biti osnova u njihovom obrazovanju. Metode obrazovanja Ogrizović dijeli u osam kategorija – metoda diskusije, metoda predavanja, metoda razgovora, kombinacija metode predavanja s razgovorom i diskusijom, metoda rada s tekstom, metoda rada s pisanim, ilustrativnim i grafičkim radovima, metoda laboratorijskih i praktičnih radova i metoda demonstracije.
Veliku pažnju Ogrizović posvećuje i analfabetskim tečajevima kao jednim od najrasprostranjenijih oblika prosvjetne, odgojne i obrazovne aktivnosti s odraslima za vrijeme NOB-a. Opismenjavanje stanovništva prije rata bilo je zanemareno pa je novi politički poredak pred sebe stavio zadatak suočiti se s nepismenošću, neznanjem i predrasudama. Prosvjetni odjel ZAVNOH-a pokrenuo je 1943. akciju za organiziranje analfabetskih tečajeva. ZAVNOH je poslao okružnim NOO-ima Nacrt nastavnog plana i programa za analfabetske tečajeve s uputama. Cilj tih tečajeva bio je da „polaznici usvoje osnovno znanje iz pismenosti, računstva i političke izgradnje kako bi mogli pratiti našu oslobodilačku štampu i kroz to što korisnije sudjelovati u NOB-i“. Analfabetske tečajeve organizirali su mjesni i općinski odbori uz pomoć narodnooslobodilačkih odbora, organizacije žena, mladih i učitelja, a po završetku tečaja polaznici su dobivali svjedodžbe o završenom tečaju.
Penološka andragogija posebna je grana andragogije koja se bavi problemima preodgajanja, resocijalizacijom ili readaptacijom osuđenih osoba koji se nalaze na izdržavanju kazne u kazneno-popravnim domovima. Cilj je kod osuđenika razviti volju, smisao i sposobnosti koje će im omogućiti da, kada budu pušteni na slobodu, žive u skladu s društvenim zakonima i pravilima. U cilju popunjavanja praznina i oskudica za najosnovnijom literaturom iz područja penologije, Ogrizović izdaje rad koji se bavi osnovnim pitanjima preodgajanja osoba lišenih slobode. Rad je pionirski jer je andragogija bila slabo obrađena, a penološka andragogija još i manje. Kada govorimo o penološkoj andragogiji, radi se o primjeni opće andragogije i njenih dijelova na specifične i konkretne prilike te joj to daje karakter specijalne andragogije. Zadatak joj je da pronalazi metode, oblike, sadržaje i sredstva za kvalitetan preodgoj. Kazneni sustav je i dalje svojim najvećim dijelom predstavljao kaznu za prijestup, a malo se brinulo o preodgoju. Promjene na tom polju dolaze poslije II. svjetskog rata kada dolazi do organizacije rada na preodgajanju osuđenika kako bi se lakše integrirali u društvo nakon izvršenja kazne.
Ostavština Mihajla Ogrizovića u Hrvatskom školskom muzeju pohranjena je u nekoliko zbiraka – Zbirci fotografija s više od 300 fotografija u razdoblju od 30-ih godina prošlog stoljeća pa sve do 90-ih godina, Zbirci školske opreme i predmeta s 59 medalja, plaketa i odličja, Zbirci razglednica i slikovnog tiska i Arhivskoj zbirci koja sadrži 43 kutije arhivskog gradiva. U Pedagoškoj knjižnici Davorina Trstenjaka nalazi se i gotovo čitav Ogrizovićev literarni rad. Ogrizovićeva ostavština ostaje nam kao vrijedan i bogat izvor za proučavanje povijesti pedagogije, povijesti odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj, kao i razdoblja socijalizma.