Taj učitelj što Vinko Bek se zvao
u tamu slijepih unese vedrinu
on pismenost i znanje im je dao
podario im ljudskosti toplinu
za tu dobrotu slijepi hvalu zbore
dok životnom im snagom bića gore.
epitaf na grobu Vinka Beka, Sead Muhamedagić
Počeci obrazovanja slijepih i slabovidnih
U Hrvatskoj se obrazovanjem gluhih bavio gluhi učitelj Adalbert Lampe te je 80-ih godina 19. stoljeća na vlastitu inicijativu otvorio prvu školu za gluhe. Time je potaknuo sustavniju državnu brigu za za odgoj i obrazovanje gluhih osoba. Već, ili tek 1863. godine učitelj Josip Cunić upisuje u osnovnu školu slijepog dječaka s kojim je neumorno radio i brinuo za njegovo obrazovanje. U slično vrijeme Pera Dmitrov, slijepi dječak iz Srijema pohađa redovnu osnovnu školu. U Zakonu o uređenju osnovnih i učiteljskih škola u Hrvatskoj i Slavoniji iz 1874. spominje se isključivanje djece „koja su kužno bolestna ili inače radi znatne kakove tjelesne mane ili duševne bolesti za svrhe nastave ili polaženje škole nesposobna“ iz pohađanja pučke škole. Međutim, u istom se zakonu propisuje poučavanje učitelja na preparandijima kako raditi sa slijepima i gluhima. Sa stručne, teorijske strane o problematici odgoja i obrazovanja slijepe i slabovidne djece bavio se Stjepan Basariček u knjizi Teorija pedagogije ili nauk ob uzgoju (1876.) u kojoj je naglasio da slijepo dijete ima sposobnost za obrazovanje. Pripremao se teren za dolazak Vinka Beka (Podravski Podgajci, 19. studenoga 1862. – Zagreb, 15. listopada 1935.), neumornoga i plodonosnoga prvoga hrvatskog tiflopedagoga. Posvećivanje slijepima i slabovidnima počelo je već tijekom Bekova školovanja u bečkom Odgojnom zavodu za slijepe. Njegovim zalaganjem otvara se 1. rujna 1895. Zemaljski zavod za slijepe, kao prvi zavod takvog tipa u jugoistočnoj Europi. Uskoro se Bekovim radom otvorio i Zavod za odrasle slijepce (kasnije Dom slijepih radnika), pa i Dom slijepih djevojaka.
Vinko Bek – prvi hrvatski tiflopedagog
Vinko Bek hodao je neutrtim putom te je hodajući sadio mladice školstva i organizirane skrbi za slijepe u Hrvatskoj. Objavio je stručno-propagandnu knjižicu Uzgoj slijepaca: po Entlicheru (1888.) kojom je započeo dugotrajan put ukidanja predrasuda o slijepima i slabovidnima. U studiji Bečki zavodi za slijepce i naše potrebe (1889.) opisao je bečke zavode za obrazovanje slijepih uz osvrt na probleme skrbi za slijepe u Hrvatskoj. U toj je brošuri sebi zadao cilj – otvaranje društva za pomoć slijepima, obrazovanje slijepe djece, ali briga i za slijepe odrasle. Također je u brošuri naveo da je u Hrvatskoj i Slavoniji 1880. godine bilo 2688 slijepaca za koje „sirote nijesmo još ništa učinili“. Zatim je napisao i aktivno sudjelovao u nabavi materijala te tiskanju prve dječje školske knjige na Brailleovom pismu – Početnica (Braille) za slijepce (1889.).
Sigurnu teorijsku podlogu već su stvorili pioniri rada sa slijepima i slabovidnima – Valentin Haüy (1745 – 1822) i Johann Wilhelm Klein (1765 – 1848) na čiji se rad Bek mogao osloniti. Nakon teorije Bek se bacio u praksu. Dok je radio u Bukevju, Kraljevska zemaljska vlada dozvolila je osnutak privatnog zavoda za odgoj i obrazovanje slijepih. Prvi slijepi Bekov pitomac od ožujka 1889. godine bio je Hinko Svoboda, o čijem su napretku obavještavale i novine. Dječak je s Bekom u samo četiri mjeseca poduke svladao gradivo prvoga razreda osnovne škole (vjeronauk, čitanje i pisanje Brailleovih slova, usmeni izraz misli, računanje, stvarna obuka, ručni rad, pjevanje, tjelovježba).
Vinko Bek pokrenuo je zatim prvi časopis za slijepe osobe Slijepčev prijatelj (1890.). U njemu su se objavljivali članci koji su potvrđivali sposobnost slijepih za rad i obrazovanje, prijevodi stranih članaka, vijesti o slijepima u Hrvatskoj, savjeti obiteljima sa slijepim djetetom. Već 1893. godine širi se tematika časopisa s tiflopedagoškog i na surdopedagoški te dobiva novo ime – Prijatelj slijepih i gluhonijemih. U kasnijim brojevima časopis se počeo baviti i „razvojno ometenima“, ali i socijalno ugroženom djecom.
Tijekom proslave 50. godišnjice osnutka Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva u Zagrebu se 1891. godine priređivala velika izložba na kojoj je Bek pripremio postav Sljepačkog odjela. U jednoj cijeloj dvorani Zagrebačkog sveučilišta bili su izlošci prve tiflološke izložbe u Hrvatskoj – o tiflopedagogiji, radinosti slijepih, o slijepim osobama u prošlosti, o razonodi za slijepe, o nastavnim pomagalima za slijepe, o ručnom zanatskom radu slijepih, te je čak jedan slijepi mladić uživo izrađivao četke.
Osnivanje društava, zavoda i domova za obrazovanje slijepih
Put do osnivanja prvog društva za pomoć slijepima bio je dug i pun nerazumijevanja Vlade. Nakon obraćanja Visokoj kraljevskoj zemaljskoj vladi, Bek dobiva premještaj u Zagreb iz Bukevja, ali je financijska pomoć izostala. Nakon još četiri godine rada uspostavljeno je Društvo sv. Vida za uzgoj slijepaca 3. kolovoza 1893. godine. Cilj Društva bilo je osnivanje odgojnog zavoda za slijepe. Predsjednik je bio križevački biskup Julije Drohobecki, a Bek je bio društveni tajnik. Počelo je prikupljanje financijskih sredstava koncertima i zabavama. Ubrzo je Zemaljska vlada shvatila potrebu za osnivanjem zavoda za slijepu djecu pa je Društvo ispunilo svoju prvotnu zadaću te promijenilo ime u Društvo sv. Vida za podupiranje slijepaca.
Vlada je već 1. prosinca 1894. uselila Zavod za gluhonijeme u dvokatnicu u Ilici. Međutim, Zavod za odgoj slijepe djece na istoj adresi počeo je s radom tek 1. rujna 1895., nakon sedam neumornih godina Bekova rada, kad se skupio dovoljan broj pitomaca. Bek novootvoreni zavod opisuje kao skromni cvijetak koji treba donijeti željeni plod na korist slijepe sirotinje. Uskoro Bek prekida rad u zagrebačkoj osnovnoj školi te postaje prvi učitelj i upravitelj Zavoda za odgoj slijepe djece. Zavodu se priključuje učiteljica Flora Floegel, kao i još nekoliko honorarnih nastavnika. U Zavod su se primala slijepa i slabovidna djeca stara od 8 do 12 godina koja su fizički i psihički zdrava te je prve godine bilo upisano 13 djece. U svojoj 130 godina dugoj povijesti Zavod se i zatvarao zbog rata, selio izvan Zagreba, pa i Hrvatske. Zavod 1955. godine dobiva ime Zavod za odgoj slijepe djce „Vinko Bek“, a 1977. godine mijenja ime u ono koje i danas nosi – Centar za odgoj i obrazovanje Vinko Bek.
Međutim, Bek nije stao na brizi za slijepu djecu – želio je organiziranu skrb i za odrasle slijepe te je to ostvario u listopadu 1895. osnivanjem Zavoda za odrasle slijepce Društva sv. Vida koje mijenja ime 1898. u Dom slijepih radnika. U njemu su se isključivo muški odrasli slijepci obučavali za rad u zanatskoj radionici. Tek je 1910. Društvo sv. Vida otvorilo Dom slijepih djevojaka u koji su se primale djevojke starije od 15 godina. Dom se otvorio u kući koju je u oporuci ostavila Julija Bogović, supruga književnika Mirka Bogovića. Time je Bek ostvario cilj koji je zapisao 1889. godine – brinuti o slijepoj djeci, ali i o odraslim slijepcima.
Vinko Bek u današnjici
Međunarodni dan slijepih obilježava se 15. listopada. Slučajno ili ne – baš na dan smrti Vinka Beka. Ulica na zagrebačkom Črnomercu nosi njegovo ime, a do 2016. nosila ga je i Škola za osposobljavanje i obrazovanje u Osijeku (danas Centar za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju). Za 100. obljetnicu Zavoda za odgoj i obrazovanje Vinko Bek u Zagrebu izdana je poštanska marka. Još je zanimljivo spomenuti da se Bekova privatna zbirka pomagala, koju je skupljao od 1888., smatra začetkom zagrebačkoga Tiflološkog muzeja.
Hrvatski školski muzej posvetio je Vinku Beku dio izložbe Učiteljice i učitelji u zagrebačkim ulicama čija se virtualna inačica može pogledati na portalu e-Školski. Proširena izložba postavljena je na 20 panoa na Zrinjevcu od 5. do 14. rujna 2025.
Vinko Bek nije bio izniman učenik, čak u pedagoškim predmetima nije dobivao više od ocjene dobar, a ponavljao je razred zbog nedovoljnog uspjeha iz hrvatskog jezika. Međutim, kao učitelj neumorno je radio na obrazovanju slijepih i slabovidnih te je bio kotačić na putu slijepih od guslara i narodnih pjevača, preko košarača pa sve do danas visokoobrazovanih sudionika javnoga života.
