Hrvatski školski muzej, Arhivska zbirka (HŠM A 3645)
„Nada je pčela, koja iz svake stvarce izsiše med, te ga nosi u naša srdca. Nada je dašak, koji nam suze suši; zviezda predhodnica koja nas na putu života vodi; ona je tračak svjetla, kad nas zaokupi noć nevolje; majka je sirotčadi, vrelo života sdvojnu i života situ, vjerna drugarica u samrtnoj borbi: – Što bi bio čovjek bez nade?!“
Nadaj se uviek!
Ovo je zapis koji je u spomenar učenice Cvijete Modec, kćerke poznatog učitelja i pedagoga Ljudevita Modeca, napisala njezina školska kolegica 28. srpnja 1889. godine. Patetično, grandiozno i melodramatično, kakvi su uglavnom bili i jesu tinejdžerski zapisi o drugarstvu i životu.
Ni Cvijeta ni njezina prijateljica nisu mogle pretpostaviti da će njihove školske uspomene završiti u zgradi koja je te 1889. godine niknula na Kazališnom trgu i čije se otvorenje pripremalo toga ljeta. Volimo svakoga kolovoza podsjetiti na te davne dane „ponosa i slave“ kada je jedna mala učiteljska zajednica izgradila palaču koju će nazvati svojim domom u koji će desetak godina poslije izgradnje smjestiti prvi i do danas jedini školski muzej u Hrvatskoj. Nećemo ovaj put podsjećati na sve prečasne i presvijetle uzvanike koji su kasnoga ljeta 1889. pa onda opet 19. kolovoza 1901. svojom nazočnošću uveličali ove događaje. Pisali smo o tome proteklih godina.
Podsjetit ćemo na to da već treći rođendan Muzeja obilježavamo zatvoreni za posjetitelje. Obnova? Bit će, a kad će ne zna se! Najprije treba utvrditi čija je zapravo naša zgrada? A to traje već godinama, desetljećima, iako je rješenje vrlo jednostavno i jedino ispravno.
Palača Hrvatskog učiteljskog doma mjesto je za Spomenar Cvijete Modec.
Što bi bio čovjek bez nade! Nadajmo se pa i kad su oko nas neke čudne pčele koje ne pretvaraju pelin u med.
Sretan 121. rođendan našem muzeju!