Moj prvi i posljednji zemljotres, koji sam doživio u školi

Omladina : list za zabavu i pouku srednjoškolske mladeži, Zagreb, 1. svibnja 1924.
(Hrvatski školski muzej, Pedagoška knjižnica Davorina Trstenjaka)

Bio sam tada u četvrtom razredu zagrebačke gimnazije. Jednoga proljetnoga dana g. 1882. imali smo prvi sat prije podne fiziku, koju nam je predavao sada već pokojni profesor Franjo Devidé. Naš razred bio je u onoj dosta tamnoj zadnjoj školskoj sobi prizemlja sa zapadne strane u sadanjoj ženskoj realnoj gimnaziji u Gornjem gradu. Prostorije pak za fizikalni kabinet bile su tada u suterenu, u koji je svaki šetalac na Štrosmajerovoj promenadi kroz prozor mogao koraknuti, da je samo nešto više dignuo nogu. U to svetište, toli drago svim učenicima, nismo mi pod svakim satom fizike polazili radi pomanjkanja prostora, a nije tamo ni bilo predavaonice. Tek koji puta na godinu bilo nam je to suđeno, a i onda smo bili stisnuti, jer nas je dosta bilo, kad nam pokazaše nekoliko pokusa sa zračnom sisaljkom, Winterovo munjilo, neke optičke pokuse u tamnoj sobi i t. d. Inače su se kojiputa donosili fizikalni aparati u razred i ovdje se s njima eksperimentiralo, kako je već moguće bilo. Fizika se dakle u ono vrijeme ponajviše učila po knjizi i po onim mršavim bilješkama, kakove si nižoškolci iz predavanja mogu da prave. Profesor Devidé bio je doduše savjestan i valjan učitelj, ali kraj takovih prilika nije naravno ni on mogao čudesa stvarati; usljed čega je naše znanje iz fizike u nižim razredima bilo kukavno.

                Taj dakle sat predavao je Devidé stojeći na uzvišenoj katedri o t. z. induktoru, aparatu, koji između ostaloga služi za elektriziranje. Najednom začusmo neku nama Zagrepčanima još od velikoga zemljotresa od god. 1880. i njegovih mnogobrojnih manje intenzivnih nasljednika poznatu muklu podzemnu tutnjavu, koja nas je – kao i uvijek prije – svojom strahotnom tajanstvenošću tako obuzela, da se gotovo ukočismo; a nakon toga uslijedio je doduše kratkotrajni, ali prilično jaki zemljotres, koji je uljuljao čitavu našu grdnu gimnazijsku zgradurinu kao da je to kakova vašarska dašćara, u koju su svom snagom trknula koja teška teretna kola. Svi mi uprsmo u taj tren naše oči u profesora, koji je na naše najveće upropašćenje problijedio bio kao zid, stao se na katedri tresti i vikati: »Ne bojte se ništa, potres je!« U taj tren nastade u razredu jauk i zapomaganje – premda taj potres nije apsolutno nikakove štete počinio – i mi se digosmo, da ćemo na vrata t. j. da pobjegnemo iz zgrade. Sreća je velika bila, da je prof. Devidé imao toliko prisutnosti duha, da je skočio k razrednim vratima, naslonio se na njih i nikomu od nas nije dao, da poleti van. Sad smo čuli viku i iz drugih razreda, od kojih su neki provalili na hodnik i počeli bježati van na trg sv. Katarine. Dobro da su to samo dva tri razreda i to u raznim spratovima učinila, jer su i u drugim razredima profesori stali na vrata kao i Devidé. Inače bi nas se bilo na desetke ugnjavilo i osakatilo u tim uskim hodnicima, pak bi nesreća bila nastala ne od potresa, nego od našega straha.             Naravno, da je par trenutaka poslije toga bila obuka prekinuta, i mi smo redom pušteni kući.

Stanko Plivelić rođen je u Karlovcu 4. svibnja 1868. godine. Pučku i srednju školu završio je u Zagrebu. Stekavši visoku naobrazbu na zagrebačkom Sveučilištu, 1890. počeo je raditi kao pomoćni učitelj na Kr. velikoj realki u Zagrebu. Profesorski ispit iz matematike i fizike položio je 1891. nakon čega je kratko vrijeme službovao u Kr. nautičkoj školi u Bakru te sljedećih 15 godina u Kr. velikoj realci i Višoj trgovačkoj školi u Zemunu. Godine 1900. u Grazu je dobio titulu doktora filozofije. Radi lošeg zdravstvenog stanja umirovljen je 1906. godine, ali je sve do 1914. obavljao dužnost nadzornika električnog uređaja Kr. zem. kaznionice u Mitrovici da bi se početkom 1. svjetskog rata s obitelji preselio u Krapinu. Ondje je nakon duge bolesti preminuo u 58. godini života, a iza sebe je ostavio brojne knjige i članke objavljene u domaćim i stranim časopisima. Neki njegovi radovi su: O nekim zanimljivim pojavama u našem oku (1887.), Tehnička uporaba električnoga svjetla (1891.),Prilog k razvitku pitanja o električnoj centrali u Zemunu (1898.), Prijenos električne energije na velike udaljenosti (1906.), Opasno djelovanje električnih struja na čovjeka i prva pomoć u slučaju nesreće (1908.), Tko je izumitelj električne sijalice (1909.), Nešto o razvitku moderne elektrotehnike (1914.), Odlomci iz elektrotehnike (1924.).

Priredila Lea Bakić