Klotilda Cvetišić-Kreneis – prva kustosica Hrvatskog školskog muzeja

Važna hrvatska pedagoginja Klotilda Cvetišić-Kreneis rođena je u Zagrebu 4. svibnja 1853. godine. Završivši učiteljsku školu u Zagrebu 1872., odlazi na Visoku pedagošku školu u Beč osposobiti se za učiteljicu jezikoslovno-povijesnih predmeta u građanskim školama. Po svršetku obrazovanja 1876. počinje raditi u pučkim školama grada Zagreba. Godine 1880. na poziv bugarske vlade odlazi na službovanje u Sofiju gdje se zalagala za osnivanje prve ženske gimnazije i obavljala dužnost ravnateljice tijekom četiri godine. Nakon povratka u domovinu 1887. godine imenovana je ravnateljicom gradske više djevojačke škole u Osijeku. Ondje se trudila utjecati na razvoj što šire naobrazbe za žene po uzoru na naprednije europske zemlje.

U Godišnjem izvještaju više djevojačke i obćih pučkih dječačkih i djevojačkih učionica Sl. i Kr. grada Osieka koncem školske godine 1885/6. piše: „Višoj djevojačkoj školi prije svega je zadaća da podaje ženskoj mladeži skladnu općenitu naobrazbu, koja joj je u budućem njezinom po samoj prirodi opredjeljenom zvanju nuždna, da joj pruži priliku, da si može kasnije i sama stvoriti svoj položaj u životu, ako to sila i okolnosti od nje zatraže.“ Pod skladnom općenitom naobrazbom u prvom redu misli na odgoj djevojaka tako da kasnije mogu postati čestite gospodarice svog doma, dobre supruge i majke, no obavezno je i poznavanje društvenih i kulturnih prilika kako bi živo osjećala i shvaćala narodna pitanja. Viša djevojačka učionica osobito mora njegovati red, čistoću, točnost, savjesnost i požrtvovnost pri odgajanju svoje ženske mladeži. Posebno se njeguju religioznost i istinita ljubav prema Bogu, domovini i materinskom jeziku, zbog čega su obuka iz vjeronauka i hrvatskog jezika najvažnije. Znanje materinskog jezika može probuditi smisao za lijepo, oplemeniti ćud i fantaziju, ali i naučiti djevojku kako ljubiti i cijeniti svoj rod.

S obzirom na to da su neki „spas“ viših djevojačkih škola vidjeli jedino ako se pretvore u „licej s naučnom osnovom koja bi posve odgovarala osnovi  srednjih škola“, a drugi da se iz škole izbace svi predmeti „kojih imena valjda preveć učeno zvuče“ (npr. geometrija, fizika itd.), Klotilda je sastavila prijedlog o preustrojstvu osječke više djevojačke škole. Pisala je o potrebi tečaja za šivanje bijelog rublja ručno i na stroju, zatim tečaja za čišćenje i „glađenje“ finog rublja, za krojenje i šivanje haljina, za umjetne radnje i risanje te, napokon, željela je uspostavu i trgovačkog tečaja uz tečaj za francuski ili talijanski jezik. Negacijski se osvrnula na mišljenja da je nastavno gradivo preopsežno, dapače zalagala se za uvođenje većeg broja nastavnih sati hrvatskog jezika, kako je to bio običaj i u stranim zemljama.

Godine 1892. premještena je u Kr. zemaljsku žensku stručnu školu u Zagrebu kako bi obnašala dužnost ravnateljice. I ovdje je marno radila na unaprjeđivanju ženskog obrazovanja te promicanju kućne industrije i pučke umjetnosti ubrzo postavši prvom hrvatskom nadzornicom za stručne škole u Hrvatskoj i Slavoniji za ručni rad i kućanstvo.

U svom pedagoškom radu Klotilda Cvetišić-Kreneis simpatizirala je ideje radne škole nasuprot postojećoj učevnoj/knjižnoj školi koju je karakteriziralo bezuvjetno primanje priopćenog. U radnoj školi važna je praksa, odnosno iskustveno učenje do čega se dolazi svladavanjem obrtničkih i manualnih vještina. Zbog takvih naprednih učitelja koji su se zalagali za reformu školstva u mnogim su školskim zgradama uvedeni školski vrtovi, radionice za ručni rad, školske risaonice i kuhinje te laboratoriji za vježbe u fizici i kemiji. Svoja zapažanja i prijedloge objavljivala je u pedagoškim stručnim časopisima i izricala prilikom brojnih javnih nastupa. Poznati su njezini priručnici Kućanstvo za školu i dom (1893.) i Uputa u krojenje rubenine za školu i dom (1904.).

Ljubav prema ručnom radu Klotilda nije izražavala samo u okvirima školstva već ju je prenosila i na cjelokupno područje pučke narodne umjetnosti. Kao članica Hrvatskog pedagoškog-književnog zbora sve svoje znanje posvetila je Hrvatskom školskom muzeju. Dugotrajno prikupljanje uzoraka narodnih nošnji omogućilo joj je da početkom 20. stoljeća uredi zbirku narodnih rukotvorina i postane prvom „čuvaricom svih predmeta u sobi br. II“, odnosno prvom kustosicom Hrvatskog školskog muzeja. Bila je to do 1913. kada je premještena na mjesto profesorice njemačkog jezika u Muškoj učiteljskoj školi u Osijeku. Narodne nošnje i pozamašan niz veziva naših seljakinja izloženi u staklenim ormarima značili su ujedno i prvu smotru narodnih nošnji u Zagrebu. Za svoj svekoliki rad dobila je više priznanja – prilikom milenijske izložbe u Budimpešti 1896. odlikovana je Velikom milenijskom kolajnom dok je 1900. na Svjetskoj izložbi u Parizu nagrađena brončanom kolajnom. Vrijedna i požrtvovna, Klotilda je uživala naklonost tadašnjeg kr. zemaljskog školskog nazdornika u Zagrebu Antuna Cuvaja, čime si je zasigurno osigurala plodno tlo za provedbu svojih pedagoških ideja i promicanje kulturne vrijednosti našeg narodnog blaga. Umirovljena je 1915. godine. U starosti se povukla iz javnog svijeta živeći u svom domu u Osijeku do smrti 1947. godine.