„Ovo je dom za nas! Ovo je dom za sve naše ljude!“ ushićenim je glasom klicao predsjednik Saveza hrvatskih učiteljskih društava na svečanoj sjednici 5. rujna 1889. godine. Nije to bio metaforički izraz dobrodošlice učiteljima koji su iz svih hrvatskih krajeva pohrlili u bijeli Zagreb. Dom je bio stvaran – na uglu Kukovićeve ulice i Sveučilišnoga trga – blistao je na toplom rujanskom suncu. Dobro, predsjednik možda nije baš citirao bezvremenski i svevremenski rock-band, jer ipak je riječ o 1889. a ne o 2020. godini. Ali, vjerujte, tako je mislio, tako su mislili i učitelji okupljeni u tri učiteljska društva koja su inicirala izgradnju Doma, tako su mislili brojni učitelji iz svih krajeva Trojedne Kraljevine koji su davali priloge od svojih skromnih plaća jer učiteljske su plaće uvijek bile skromne. „Preteške dužnosti, prelaka plaća“, rekao je jednom Matoš, i sam učiteljski sin koji je vrlo dobro znao kako se živi od učiteljske plaće. Stoga je tu Hrvatski učiteljski dom (HUD) – mjesto gdje će učitelj naći utočište u nevolji, mjesto gdje će se stručnim knjigama „oknjižiti“, oplemeniti um i srce, ali i širiti prosvjetu među svojim narodom. Ovo su bile poruke toga svečanog dana učiteljima koji su došli na Sveučilišni trg „sa srebropjene Save i vinorodna Zagorja, sa kitnjasta Srijema, ravne Slavonije i kršnoga Primorja“. Otvorenje su svojom nazočnošću uveličali Presvijetli i Prečasni, vijećnici, zastupnici i drugi visoki uzvanici i gosti. Nije mala stvar izgraditi palaču za učitelje, jedinu takvu u Monarhiji.
I tako su učitelji u miru i slozi (dobro, možda malo idealiziramo) nekoliko desetljeća marno radili u svome domu. Izdavali su pedagoške i dječje knjige i časopise, organizirali koncerte i predavanja, izgrađivali fond svoje knjižnice i prikupljali građu iz povijesti i tadašnjosti školstva, a u kolovozu 1901. godine svečano otvorili i Hrvatski školski muzej. Ponovno „sa sviju strana mile nam domovine pohrlilo je u bijeli Zagreb mnoštvo učitelja i učiteljica, da budu živi svjedoci lijepe te slave“, došli su i Presvijetli i Prečasni čestitati učiteljima na „najmlađem čedu“ njihova rada, na otvorenju institucije koja je riznica svega što se na polju pučke prosvjete uradilo od najstarijih vremena, institucije koja ako još nije „savršen cvijet, ali je svakako bujan pupoljak“ koji će se razviti u „znamenit inštitut, koji će služiti časti pučkoga školstva i biti na moralni i kulturni probitak našega naroda“.
Nije sve bilo lako i jednostavno, ali zgrada HUD-a služila je svojoj svrsi. Veliki rat donosi velike probleme, a zatim nova država nove probleme. Razjedinjeno hrvatsko učiteljsko između dva svjetska rata u kratkom i krhkom miru sukobi se i zbog imovine. Hrvatski učiteljski dom ostaje u vlasništvu Saveza hrvatskih učiteljskih društava i Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora.
Učitelj Josip Kirin je 1928. godine u časopisu Hrvatski učiteljski dom opisao stanje u kojem se našla učiteljska imovina:
Sa žalosnom godinom 1921., kada se je naše učiteljstvo razdijelilo u dvoje, nastali su teški dani za „Savez hrvatskih učiteljskih društava“. Protivnici „Saveza“ uvukli se u „Dom“ i u gruntovnicu kao vlasnici sve imovine „Saveza hrvatskih učiteljskih društava“ (Učitelj. doma i Učitelj. konvikta). „Savez“ ih je dugo vremena gonio i tražio svoje pravo za povratak nezakonito oduzete mu imovine. Tako se nije znalo, tko je pravi gospodar „Doma“ i „Konvikta“. A jer nije bilo pravoga gospodara, slabo se je što popravljalo, a nije se plaćao ni porez. Naš ponosni „Dom“ svakim je danom žalosnije izgledao. Od nekih vanjskih zidova žbuka se odlupila i pokazale se gole cigle. Tako je znatno oštećena lijepa fasada i baš žalostan je pogled na tu nekoć sjajnu i ponosnu zgradu. To se mora popraviti ma kako, ali za to je potrebna ogromna svota novaca, kojih „Savez“ danas nažalost nema.
Nova „narodna vlast“ 1946. godine odlučuje „likvidirati“ Savez hrvatskih učiteljskih društava, a imovinu predati Savezu prosvjetnih radnika i namještenika Jugoslavije za Hrvatsku. Rješenjem Komisije za nacionalizaciju iz 1961. godine zgrada postaje „društveno vlasništvo“, s izuzetkom dijela prostora u korist Udruženja učitelja, nastavnika i profesora srednjih škola. Krug korisnika prostora s vremenom se širio… Duga i kompleksna priča.
Zgrada je 1962. godine dobila status spomenika kulture. U rujnu 1969. obnovljena je fasada na glavnom pročelju. Sedamdesetih godina uređeno je potkrovlje te uvedeno centralno grijanje za koje je duž čitave vertikale uz zgradu s dvorišne strane izgrađen dimnjak koji nam danas opasno prijeti jer se u potresu odvojio od tijela zgrade.
U valu uređivanja zagrebačkih pročelja pred Univerzijadu 1987. godine obnovljena je i fasada zgrade HUD-a. Ne znam koliko bi trebala trajati fasada i je li riječ o loše obavljenom poslu, ali oznaka „Oprez! Pada žbuka“ već je desetak godina zaštitni znak zgrade. Godinama neriješeni imovinsko-pravni odnosi i neregulirani statusi korisnika prostora, neplaćanje pričuve i nepostojanje upravitelja zgrade pridonijeli su njezinu propadanju. Potres nas je podsjetio ne samo na krhkost debelih zidova učiteljske palače, nego i na naš neodgovoran odnos prema baštini. Vrijeme je za temeljitu i cjelovitu obnovu. Konačno, vrijeme je da huda sudba HUD-a postane prošlost.
