Camilla Lucerna, hrvatska germanistica, učiteljica i književnica, rođena je 24. lipnja 1868. u Rivi, blizu Tridenta, u dobrostojećoj obitelji. Otac Johann Lucerna, porijeklom Čeh, radio je kao sudac i viši vojni činovnik na području Austro-Ugarske Monarhije zbog čega je obitelj često mijenjala adresu. Majka Marija von Scheuchenstuel bila je pripadnica njemačke plemićke obitelji iz austrijske Koruške. Tako je Camillino djetinjstvo proteklo uglavnom u pohađanju privatne nastave i polaganju ispita u školama na području današnje Francuske, Austrije, Hrvatske i Srbije, o čemu svjedoče njezine svjedodžbe.
Pred smrt njezina oca obitelj se vraća u Klagenfurt, gdje 1894. Camilla završava učiteljsku školu. Godinu dana ranije odlučila se za samostalan život u Zagrebu te ondje također stekla Svjedočbu osposobnicu za učiteljsku službu na nižih pučkih škola. Isprva je radila kao učiteljica njemačkog i francuskog jezika u privatnom jezičnom i odgojnom institutu Franziske Kubelke, a zatim po naputku Izidora Kršnjavog, koji je zapazio njezinu marljivost i talent, odlazi u Gospić usavršiti se u hrvatskom jeziku jer je to bio grad gdje se govorio „najpravilniji hrvatski jezik“. Tamo je učiteljevala u Višoj djevojačkoj školi do 1895. godine, ali brzo se vraća u Zagreb predavati njemački i francuski jezik u ženskom liceju sve do umirovljenja 1919. godine. Sudjelovala je u pisanju molbe Akademskom senatu Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa I. tražeći odobrenje za nastavak obrazovanja žena na sveučilištu. Tako je postala jedna od pet istaknutih žena, uz Mariju Jambrišak, Jagodu Truhelku, Nataliju Wickerhauser i Mariju Horvat, koje su bile prve izvanredne slušateljice na Mudroslovnom fakultetu. Lucerna je studirala i dva semestra na Filozofskom fakultetu u Beču diplomiravši njemačku povijest književnosti i gramatiku kod prof. Jakuba Minora, slavensku filologiju i staroslavenski kod prof. Vatroslava Jagića te književnost hrvatske reneseanse kod prof. Milana Rešetara. U Beču je položila ispit za nastavnicu njemačkog i hrvatskog jezika i književnosti i tako ostvarila dopuštenje za poučavanje u gimnazijama i realkama.
(HŠM, Zbirka fotografija)
Camilla Lucerna bila je i prevoditeljica. Povezivala je različite kulture prevodeći s hrvatskog (i drugih slavenskih jezika) na njemački jezik, i obrnuto. Poznati su njeni prijevodi slavenskih narodnih pjesama na njemački. Pisala je književno-kritičke članke i zasebne publikacije vezane uz južnoslavensku usmenu književnost. Kao vrsni geteolog upoznala je hrvatsku javnost s likom i djelom Johanna Wolfganga Goethea (u 91. godini piše svoj posljednji rad o njemu). Autorica je više studija književnosti južnoslavenskog priobalja te dva sveska studija o hrvatskoj i srpskoj književnosti. Bila je prva žena čiji su se radovi tiskali u publikacijama Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. U izdanju Südslawische Dichtungen (1918.) objavljeni su njezini historiografski osvrti na književna i jezikoslovna djela Frana Kurelca, Janka Leskovara, Marka Marulića, Ive Vojnovića te prijevodi na njemački pjesama Đure Arnolda, Huge Badalića, Petra Hektorovića, Franje Markovića, Ivana Mažuranića, Petra Preradovića, Augusta Šenoe i Jagode Truhelke. Na njemački je prevela i izdanja Südslawen im Dienste des Islams Vladimira Mažuranića (1928.), Kasier Diokletians Palast in Split Frane Bulića (1929.), Aus Urväterzeiten Ivane Brlić-Mažuranić (1934.) te s Martom Šeguljom pjesme Dragutina Domjanića Heiden blüht (1943.). Također, 1929. donosi prijevode djela Dinka Šimunovića Die mit dem Krausen Haar, Der Alkar.
Posebnu je vezu osjećala prema književnosti. Vrlo je rano krenula pisati poeziju, čime je impresionirala mnoge, među njima i Đuru Arnolda. Prvu zbirku pjesama Gedichte objavila je u Leipzigu 1893. pod pseudonimom Camilla Leonard, a njezino prvo djelo na hrvatskom jeziku je konverzacijska drama Tko je kriv? iz 1896. u kojoj obrađuje temu moralnog pada aristokratskog društvenog sloja. Nadalje, u jednočinki Mala glumica iz 1898. radnju opet smješta u plemićko okruženje s fokusom na žensku podijeljenost između karijere (glumačkog poziva) i obitelji. Komedija je potpisana s C. Milović, još jednim pseudonimom Camille Lucerne, a razlog za to je možda obrambeni – da svrha drame (kritika ondašnjih rodnih uloga i stereotipa) ne izgubi na važnosti ako je se dovede u vezu sa ženskim autorstvom. Iste godine u zagrebačkom HNK, tada Hrvatskom zemaljskom kazalištu, izvedena je njezina drama Na ruševinama (prvotno naslovljena kao Grijesi otaca) u kojoj se bavi spašavanjem obiteljske časti. Piše i komediju na njemačkom jeziku Reseda Lustspiel in zwei Aufzügen s radnjom smještenom u Rijeci na prijelazu stoljeća, a 1903. s realističkom dramom Jedinac sudjeluje na književnom natjecanju Hrvatskog zemaljskog kazališta i osvaja nagradu za „najbolju dramu iz hrvatskog suvremenog života“. Kritike koje je dobila na račun ove drame ipak su je obeshrabrile te se povukla iz kazališnog života.
Od ostalih žanrova Lucerna je voljela pisati feljtone, putopise, biografije i stručne radove, a objavljivala ih je u tiskovinama: Agramer Zeitung, Agramer Tagblatt, Domaće ognjište, Školski vjesnik, Suvremenik, Nastavni vjesnik, Annalen derNaturphilosophie, Goethe-Jahrbuch, Rad JAZU, Zagreber Tagblatt… Surađivala je u Enciklopediji Jugoslavije Leksikografskog zavoda. Godine 1938. objavljen je zbornik Camilla Lucerna u kojem su sabrana njezina pisma i pjesme znamenitih suvremenika. Ova smjela i disciplinirana žena ostavila je za sobom velik broj književnih i stručnih tekstova, kontinuirano se dopisivala s glasovitim ljudima iz kulturnog i javnog života, posredovala je između hrvatske i njemačke kulture, većinu radnog vijeka radila u ženskom liceju, borila se za emancipaciju žena te bila jednom od prvih izvanrednih slušateljica na današnjem Sveučilištu u Zagrebu. Za svoj neiscrpan cjeloživotni rad i društveni doprinos Lucerna je dobila brojne nagrade, od kojih se posebno ističe medalja Goethe-Instituta za brigu o njemačkom jeziku u inozemstvu. Umrla je u Zagrebu 1963. godine.