Danas, u 21. stoljeću, vjerujem da se možemo složiti kako se igračke ne bi trebale isključivo dijeliti na one za djevojčice i one za dječake, iako nije sporno kako postoje igračke za koje više zanimanja pokazuju djevojčice dok za neke druge igračke više zanimanja pokazuju dječaci.
Odabir igrački kod djeteta vrlo često je predvidiv (uvjetovan?!), no ponekad nas može i iznenaditi. Sjećam se jedne zgodne scene iz svog ranog djetinjstva kad mi je teta za 5. rođendan poklonila prekrasnu lutku duge kose u bijelo-plavoj haljinici nakon čega je uslijedilo razočaranje i iskrena reakcija: „Pa zašto mi nisi kupila pušku?“ Od tada je prošlo podosta godina, anegdota se prepričava novim naraštajima, a ja sam za taj rođendan dobila i željenu plastičnu pušku – igračku za dječake.
Gospođa N. J. u travnju 2019. godine za trajanja već spomenute akcije Slatko sjećanje na djetinjstvo posjetila me u Muzeju jer je željela darovati igračke svojih, sada već odraslih, sinova. Posebno sam zapamtila rečenicu: „Znate imam dva sina pa su sve igračke za dječake!“ Sljedećeg dana gospođa je darovala Muzeju spomenute igračke pospremljene u tri seta.
U prvom setu nalaze se vlakovi i željeznice tvornice Mehanotehnike. Setovi su sastavljeni od različitih komponenti, prepoznatljivih svim ljubiteljima željezničkih konstrukcija i zapravo su još i danas prava mala remek-djela razrađena i do najsitnijih detalja poput sjedala te ostalog inventara ovisno o tome radi li se o spavaćem vagonu, restoran-vagonu ili pak nekom teretnom.
Drugi set čine igračke na kotačima – od manjih auta u originalnoj ambalaži stranih proizvođača do velikih vozila (auto, kamion, kombi..) iz tvornice Mehanotehnika. Posebno su zanimljivi auti na daljinsko upravljanje koji su bili povezani sa žicom na čijem su kraju bile upravljače komande. Takvo daljinsko upravljanje uvelike je ovisilo o duljini žice i činjenici da se dijete (vozač) mora na određenoj žičanoj udaljenosti kretati iza vozila. No tada je bilo pitanje moći i prestiža imati barem jedno vozilo na daljinsko upravljanje. Baterije koje su se brzo trošile bile su poseban dio priče.
U trećem setu nalaze se male igračke – mali sitni plastični i metalni vojnici u svim vojničkim položajima te s različitom ratnom opremom. Osim vojnika u ovom setu nalazi se i kutija staklenih pikula. Te staklene pikule dolaze u svim bojama i različitih su veličina, a djeca su se njima mogla igrati satima. Uvijek sam imala dojam da toj igri nema kraja i da nikada ne može dosaditi. U nekim krajevima naše domovine pikule se nazivaju klikeri, a igra klikeranje.
Sve igračke za dječake pospremljene su u Zbirku igračaka Hrvatskoga školskog muzeja, a gospođi N. J. još jednom zahvaljujemo na lijepoj donaciji. Jedino pitanje koje mi se nameće jest jesu li se ipak tim igračkama igrale i djevojčice, bar onda kada bi svratile do svojih prijatelja?
Tvornica igračaka Mehanotehnika
Tvornica igračaka Mehanotehnika otvorena je 1952. godine u slovenskoj Izoli kao zanatska radionica s desetak radnika, a prve igračke koje su proizvodili bili su ručno bojani kompleti Konstruktora.
Tvornica je bila, i još je uvijek, prepoznatljiva po željezničkim kompozicijama, modelima automobila i raznih vozila na daljinsko upravljanje (aluminijskih i plastičnih) te po proizvodnji raznog dječjeg plastičnog namještaja i dječjih strojeva poput šivaćeg stroja i sl. Tvornica radi i danas pod nazivom Mehano.