Prvi članak Propisa za ispite zrelosti u gimnazijama i realnim gimnazijama Kraljevina Hrvatske i Slavonije (1908) kaže kako je svrha ispitu zrelosti ustanoviti zrelost ispitanika za polazak sveučilišnih nauka. Ispitu su mogli pristupiti učenici koji su uspješno završili osmi razred gimnazije, tzv. abiturijenti.
Austro-ugarska omorazredna gimnazija, kao elitna srednja škola koja je pripremala buduće akademske građane i bila jedina propusnica na sveučilište, stvorena je prije 170 godina na temelju organizacijske osnove što su je sastavili 46-godišnji bečki sveučilišni profesor Franz Exner i dotadašnji pruski gimnazijski profesor, a od 1849. također bečki sveučilišni profesor, 28-godišnji Hermann Bonitz. Dvojica profesora, kao i tadašnji ministar nastave Leo Thun, potpisnik njihova prijedloga, vjerojatno nisu mogli ni pretpostaviti da se taj gimnazijski zakon u svojim glavnim postavkama neće mijenjati gotovo čitavo stoljeće i da će “preživjeti” državu kojoj je namijenjen.
Riječ je o dokumentu koji je pod naslovom Entwurf der Organisation der Gymnasien und Realschulen in Oesterreich (Osnova za organizaciju austrijskih gimnazija i realka) objavljen u Beču 1849. godine i bio je važeći za sve zemlje Habsburške Monarhije. U Hrvatskoj je Osnova stupila na snagu 1850. godine.
Svrha je gimnazije, prema tom zakonu, da uz pomoć klasičnih jezika i njihove literature pruži učenicima opće obrazovanje te ih tako pripremi za sveučilišni studij. Potpuna gimnazija ima osam razreda i dijeli se na nižu i višu gimnaziju s po četiri razreda. Niža gimnazija može postojati i samostalno. U njoj prevladava popularni način poučavanja, prilagođen praktičnim potrebama, dok je u višoj gimnaziji nastava pretežito znanstvenog karaktera. Uvode se znatne promjene u nastavnim sadržajima, sustav predmetnih/stručnih učitelja i razrednika, obveza tiskanja godišnjih školskih izvješća i ispit zrelosti odnosno državna matura.
S obzirom na aktualnost ovog posljednjeg, podsjetit ćemo kako je to izgledalo prije više od stoljeća i pol. Polaganje ispita zrelosti bilo je uvjet za upis na sveučilišne studije. Svaka javna gimnazija bila je dužna održavati ispite zrelosti. Svaki učenik osmog razreda gimnazije trebao je dva mjeseca prije kraja nastave, uz pisanu izjavu roditelja ili staratelja, prijaviti se za ispit. Ukoliko je smatrao da pojedini učenici nisu spremni za ispit, razrednik im je mogao savjetovati da ne izađu na prvi rok, ali ih nije mogao spriječiti u tome.
Licej je bio prva potpuna (osmorazredna) ženska srednja škola u Hrvatskoj, preteča prve ženske gimnazije
Pismeni dio ispita sadržavao je sljedeće zadatke: sastavak iz materinskog jezika (5 sati), prijevod s latinskog (2 sata), prijevod s grčkog (3 sata), prijevod na latinski (3 sata), rad iz matematike (4 sata). Ispit iz živog stranog jezika održavao se samo na zahtjev učenika ili njihovih roditelja i nije utjecao na odluku o zrelosti učenika. Radove je pregledavao i ocjenjivao svaki od profesora koji je zadavao zadatke, a zatim i svi ostali profesori koji su sudjelovali na ispitima. Tablični pregled učenika i njihovih rezultata, zajedno s prosječnim ocjenama iz pojedinih predmeta tijekom godine i s rubrikama za usmeni dio ispita, direktor je dostavljao školskom vijeću koje je određivalo termine za usmene ispite.
Usmeni je ispit obuhvaćao književnost na materinskom jeziku, latinski i grčki jezik s književnostima, povijest i geografiju, matematiku te prirodopis i fiziku. U jednom danu moglo se ispitivati osam do devet sati, s primjerenim stankama i ne više od 15 ispitanika.
U ispitivanju i ocjenjivanju kandidata uzimalo se u obzir cjelokupno gradivo više gimnazije. Zakonska je osnova sadržavala opći sadržajni okvir za svaki predmet. Na završnoj konferenciji školskog vijeća utvrđivane su konačne ocjene na temelju kojih je razrednik pripremao svjedodžbe, a one su sadržavale: ocjenu iz ćudorednog vladanja tijekom gimnazijskog školovanja, ocjene i postignuća u pojedinim ispitnim predmetima te očitovanje da se kandidatu priznaje ili ne priznaje zrelost za sveučilište. Oni koji u prvom roku nisu položili ispit zrelosti imali su još jednu priliku, a ako ni tada ne bi uspjeli, u pravilu su gubili pravo na daljnje polaganje. Samo u posebnim slučajevima pružala im se treća šansa, ali četvrta nikada.
Maturalna svjedodžba se, osim za upis na fakultet, prilagala i prigodom natjecanja za stipendije, prijava za državne ispite, habilitiranja ili prvog namještenja u državnoj službi.
