Ukori i kazne
Učiteljica iz pučke učionice 19. stoljeća s početka stalnoga postava Hrvatskoga školskog muzeja na svom radnom stolu čuva brezovu šibu. Učenike je tom šibom kažnjavala šikcima po dlanovima. Tjelesna kazna dopuštala se samo u slučaju većih moralnih prijestupa, primjerice radi tvrdokorna laganja, drzovite upornosti, prostačine i krupne nećudorednosti te kada se sva druga dozvoljena disciplinarna sredstva pokažu kao bezuspješna. Tjelesna kazna nije se nikada koristila zbog slabih rezultata u učenju ni zbog izostajanja iz škole. Zanimljivo je istaknuti da se djevojčice nisu smjele tjelesno kažnjavati u školi. S vremenom se u škole uvode kazneni zapisnici – Strafprotokoll, koji su kontrolirali izvođenje tjelesne kazne, kako učitelji ne bi tu vrstu kazne koristili baš za sve i prečesto.
Sramotna knjiga
U stalnom postavu izložena je Sramotna knjiga glavne učione u Zagrebu. U knjizi su na 62 lista, kronološkim redoslijedom od godine 1857. do 1893., upisane kazne za učenike, uz navođenje imena učenika, učinjenog prijestupa, oblika kazne i potpisa učitelja te, povremeno, ravnatelja škole. Sramotna ili Crna knjiga tako je nazvana zbog crnih korica, ali još više zbog zapisa koji se nalaze u njoj. Razlozi kažnjavanja bili su raznovrsni: tučnjave, ulične skitnje, sramotne radnje, kletve, čupanje djevojčica za kosu, razbijanje, gađanje kamenjem, krađa, neurednost, pušenje itd.
Upis učenika u Sramotnu knjigu i opomena bili su najblaži oblik kazne koji se primjenjivao u školama. Teže kazne učenicima bile su zadržavanja u školi i do pet sati, uz rješavanje zadataka i klečanje tzv. zatvor, tjelesna kazna poput udaraca šibom, šikci po dlanovima i slično.
S vremenom Sramotna knjiga postaje svojevrsni zaštitnik učenika. Naime, provjerom sramotnih knjiga od strane školskoga nadzornika željelo se spriječiti pretjerano strogo i nehumano kažnjavanje učenika.
Iz Sramotne knjige Glavne učione u Zagrebu:
“Dne 9. listopada 1876. usudi se učenik 3.a razreda kroz prozor pljuvati na ulicu, baš u ono vrieme, kada najviše svieta prolazi, stoga bijaše isti od 4-5 sati zatvoren uz pismenu radnju.”
“…učenici I. b razreda kažnjeni šibom, što su jednoj ženi u Horvatih zagubili purana.”
“…kada je posle podne iz škole kući išao pod Kamenitim vrati se tukao, za to ostaje od 10 do 12 sati zatvoren.”
„Koler, učenik 3.d. razreda na prijavu i molbu majke dobio šibe poradi 7dnevnog skitanja. U Zgb. 28. svibnja 1886.“
„Hermanšek, učenik 4.b razreda dobio šibe (2 šikca) poradi uličnog skitanja i izostajanja iz škole. U Zagrebu 20/12 1882.“
„Ferdo Morić uč. 2.b razreda, kažnjen zatvorom do 1 sat radi kletve. U Zagrebu 16. lipnja 1886.“
Zlatna knjiga, pohvale i nagrade
Pohvale i nagrade učenika imale su veliko značenje u odgoju mladoga naraštaja u 19. stoljeću. One su bile poticaj učenicima da se što pristojnije i ljepše ponašaju, da uče i savjesno obavljaju sve svoje zadane dužnosti. Učitelji pohvalu nisu smjeli prečesto koristiti kako ona ne bi izgubila svoju vrijednost.
„Samo se pohvala ne smije prečesto rabiti, da ne izgubi vriednosti. Pohvaliti se može zadovoljnim pogledom, riečju, pohvalnicom i knjigom“, piše 1892. učitelj Julije Varžička.
Pohvaljivalo se i medaljama kovanim od zlata, srebra, kositra, bronce te kolajnama od srebra. Učenici su kao posebno priznanje dobivali i nagradne knjige, Prämien. Dijeljenje nagradnih knjiga bio je važan i zanimljiv događaj. Poslije održane mise okupili bi se svi učenici i učitelji u dvorani gradskoga poglavarstva gdje bi nagrađene učenike prozivao visoki dužnosnik i uručivao im knjige uz nekoliko pohvalnih riječi.
Jedna od pohvala bila je i zapis imena učenika u Zlatnu knjigu ili kako su je još zvali Počasna. Zapisivali su se učenici koji su svojim radom i marljivošću to zaslužili, a njihova imena čitala su se na završnim ispitima, na kraju školske godine, ispred cijele škole.
Postojao je još jedan način nagrađivanja učenika – krasopisom ispisanim pohvalnicama.
U svjedodžbama su se, kao danas za vladanje, bilježile ocjene za ćudorednost i to izrazima: veoma pohvalna, pohvalna, zakonom primjerena, bezprikorna… Za marljivost su se upisivale oznake: veoma marljiv, marljiv, prekidan i nemaran. Kasnije se sve više navodi izraz vladanje, a bilježi se kao: pohvalno, dobro, dolično i nedolično.
“Tko sam sebe hvali, Taj odveć budali,
Svakog’ bo nas dělo Dodje na vidilo.
Ako j’ dobro dělo, Nas je pohvalilo,
Akol’ je zlo dělo, Nas je pokudilo.”
(M. Stojanović, Uprave za dobro i kreposno vladanje,1844.)