Udžbenik, školska knjiga, jedna je od onih s kojima se svatko susreo i „družio“ u pravilu dvanaest godina (obaveznog, osnovnog, i srednjeg obrazovanja). Osnovno je učilo koje slijedi nastavne planove i programe ili prati kurikulum. Izvor je informacija za nastavu pojedinog predmeta, odražava duh vremena i društvenog poretka.
Prva školska knjiga je početnica. Svatko pamti svoju početnicu. Zbirka udžbenika i priručnika čuva mnoštvo početnica – pretiske prvih (Prve hrvatskoglagoljske početnice, 1527. i Psaltira, 1530.), brojne Abc knjižice i Imen knjižice (iz vremena Habsburške Monarhije, na njemačkom te njemačkom i hrvatskom jeziku), prve početnice na narodnom, hrvatskom jeziku (kojih je sve više od sredine 19. stoljeća). Listajući ih, doznajemo da su prve početnice bile tzv. paternoster abecedari (psaltiri). Započinjale su abecedom, slijedile su vježbe u spajanju glasova, a potom osnovne kršćanske molitve (Očenaš, Zdravomarijo…).
Današnji učenici služe se različitim „vrstama“ čitanki – povijesnim, zemljopisnim, iz književnosti… Krajem 18. te u školama 19. i početka 20. stoljeća čitanka je prije svega trebala poslužiti za obuku u čitanju, ali i pomoći drugim granama jezične obuke, stvarne obuke (znanja iz povijesti, zemljopisa i prirodoznanstva; predmet sličan današnjoj prirodi, odnosno prirodi i društvu u nižim razredima osnovne škole), ali i odgajati učenik, što je bilo vrlo važno. Bile su, onodobne, čitanke ustvari male realne enciklopedije koje su sadržavale i tekstove o astronomiji, prirodi, čovječjem tijelu… „Nove“ čitanke, po donošenju prvog autonomnog hrvatskog školskog zakona (1874.), priredio je Hrvatski pedagoško-književni zbor (najdugovječnija učiteljska i prosvjetarska udruga koja djeluje od 1871. godine) između 1876. i 1880. godine (za sva četiri razreda osnovne škole te početnicu).
Udžbenike je propisala, za područje čitave Monarhije, carica Marija Terezija, a godine 1772. utemeljena je Carska kraljevska naklada školskih knjiga u Beču. Naklada je izdavala školske udžbenike i čitanke, a mnoštvo ih je za naše škole tiskano i u Budimpešti. Za područje Dalmacije i Istre isprva su udžbenici nabavljani iz Lombardo-Mletačke pokrajine, a oko 1850. u Trstu se počinju tiskati ilirske knjige, te su odmah uvedene u seoske škole.
Cilj je bio imati udžbenike pisane narodnim jezikom, u narodnom duhu, pa Sabor donosi zaključak o premještanju naklade školskih knjiga iz Beča u Zagreb. Zaključak je djelomično proveden 1862. godine, a udžbenike naklada Kraljevske zemaljske vlade počinje redovito izdavati od 1877. godine. Za sve osnovne škole udžbenike je propisivala Zemaljska vlada (sukladno odredbama školskih zakona iz 1874. i 1888. godine; vjeronaučne na prijedlog crkvenih oblasti). U istovrsnim školama obavezno je bilo rabiti iste udžbenike. Suvremena je produkcija udžbenika drugačija, osim što ih isto propisuje nadležno ministarstvo. Ostavljena je mogućnost odabira udžbenika (koji ima odobrenje za uporabu Ministarstva), mnoštvo je nakladnika i autora, a udžbenik je prošao evolutivni put od monopolizacije do hiperprodukcije.