Ne sjećam se kada sam kao dijete počela maštati o tome što želim biti kad odrastem. To se vjerojatno odražava kroz igru – ako se igramo prodavačice valjda bismo to željeli i biti, ili liječnice, frizerke… Moj najbolji prijatelj u ranom djetinjstvu bio je jedan dječak i mi smo se igrali svega, možda najviše kauboja i indijanaca. Ja sam imala dvije starije sestre i mlađeg brata, on je bio jedinac i izvrsno smo se slagali. On je imao sve moguće igračke koje većina naših roditelja na selu nije mogla priuštiti svojoj djeci, ali smo zato imali sve drugo – dvorišta i vrtove, domaće životinje… Meni je sve njegovo bilo na raspolaganju, uključujući i gledanje televizije (koju mi drugi još nismo imali), a on je imao društvo i nije zapravo bio jedinac.
Mislim da se roditelji nisu tako rano bavili planovima što će im djeca biti kad odrastu. Prvi koji je zagolicao našu maštu bio je profesor hrvatskosrpskog jezika koji nam je negdje u šestom ili sedmom razredu za zadatak jedne školske zadaćnice dao temu Što bih želio biti kad odrastem. U čudu sam gledala kako su neki odmah prionuli na posao i rečenice su ubrzano ispunjavale stranice te tanke bilježnice koja je imala crtovlje, margine i u koje smo pisali perom i tintom, što urednije, a i pravopisno što ispravnije. Bila sam na sto muka, mislila sam da će tema biti slobodna jer nam ničim nije dao do znanja što bi mogla biti, nikakav državni praznik nije bio na pomolu pa da dobijemo nešto prigodno. Kada se profesor ustao i počeo šetati između redova, dajući valjda znak da stvar privodimo kraju, sinula mi je ideja – želim biti mornar, želim ploviti morima i upoznavati daleke krajeve, želim gledati plavetnilo mora i neba… Kada je sljedeći sat donio ispravljene i ocijenjene zadaćnice, prozivao je redom i svakome rekao nešto pohvalno ili ukazao na neku grešku. A mene nigdje! Pa kako? Obično sam u ovom predmetu među boljima. I onda me prozvao da ustanem i neka me svi pogledaju – preko pola stranice dao mi je veliku peticu. I tako mi je stvorio obavezu da moram u životu odabrati poziv koji ću raditi s ljubavlju i žarom.
Pred kraj osnovne škole počeli su se i roditelji brinuti što će biti s trećim đakom, negdje mora dalje. U Novoj Kapeli postojala je samo osnovna škola i ovisilo je o sklonostima i željama djece, a i mogućnostima roditelja, gdje će se nastaviti školovanje. Nova Gradiška je bila predodređena za ove koji su željeli u srednju tehničku školu jer takove nije bilo u Slavonskom Brodu ili Požegi. Brod je imao srednju medicinsku školu, a Požega ŠUP (Školu učenika u privredi). Gimnazije su imala sva tri grada i sada je trebalo odlučiti. Nova Kapela je na raskrižju putova, a povezanost vlakom i udaljenost su podjednako dobre. Požeška Gimnazija je čuvena, a osim toga nju su već polazile moje dvije sestre, jedna je kretala u treći razred, a najstarija je već studirala u Zagrebu (stanovala je kod strica jer drugačije financijski nije moglo). Moja je mama imala izvrsnu deju – „neka Beta ide za frizerku, u kući imamo lokale koje iznajmljujemo pa će to odmah riješiti i zapošljavanje“. Ma sve bi to bilo super da ja nisam izraziti netalent što se friziranja tiče, za razliku od najstarije sestre koja je krenula studirati povijest i pedagogiju. Nakon nekoliko godina se pokazalo ispravnim da nisam krenula tim putem. Mama moje najbolje prijateljice iz gimnazijskih dana (iz Pleternice) je inzistirala da je samo malo podšišam jer nema vremena otići k frizerki. Žena je bila skromna i zadovoljna, ali ju je njezina dugogodišnja frizerka poslije jedva primila da popravi učinjeno.
Vrijeme provedeno u požeškoj gimnaziji bilo je divno, a što je najvažnije – odgođena je odluka o tome što želim biti kad odrastem. Ipak, sad su se već nazirale posebne sklonosti, možda naslijeđene od oca koji je bio drvorezbar ili majke koja je divno crtala… Izabrala sam umjetnost za izbornu nastavu, išla sam u likovnu sekciju i već sudjelovala na prvim skupnim izložbama, a kao članica literarne grupe počela sam pomalo objavljivati u požeškim Traženjima. Ipak, ono što ću malo kasnije studirati nije imalo veze s umjetnošću. Pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisala sam nakon godine dana provedene kod kuće bezuspješno tražeći vizu za odlazak u Ameriku.
Vrijeme studija bilo je zaista zanimljivo. Stanovala sam u studentskom domu na Savi kao ilegalac sve dok se na trećoj godini nisam udala i otišla u podstanare. Nisam imala puno vremena razmišljati o tome je li baš taj studij bio ono što sam željela; dobiveni studentski kredit poticao me na „davanje“ godine za godinom.
Ni tada nije bilo lako dobiti posao, ali imala sam sreću. Na razgovoru za posao u muzejskoj Pedagoškoj knjižnici Davorina Trstenjaka (zamjena za porodiljni) predložila sam da radim besplatno, samo kako bih odradila pripravnički staž jer je on gotovo uvijek bio uvjet pri zapošljavanju. Tadašnjoj ravnateljici Muzeja bilo je simpatično što bih i besplatno radila, ali volontiranje tada još nije bilo zakonski omogućeno. Primljena sam, a manje od godinu dana nakon toga i na neodređeno vrijeme, na mjesto kustosa. Kasnije sam saznala da sam imala i preporuku svog profesora kod kojeg sam diplomirala s temom iz povijesti pedagogije i koji je bio muzejski suradnik.
Od te 1982. godine radila sam, napredovala i… postala sam mornar! Taj divan posao koji radim u zbirci fotografija pruža mi mogućnost da posredstvom fotografija koje obrađujem putujem i plovim. Upoznajem osobe iz davnijih vremena koje su na njima, pratim i proučavam njihove živote. Pratim odrastanja i školovanja učenika, službovanja učitelja u raznim krajevima… Godine 2006. pokrenula sam ciklus predstavljanja poznatih osoba Što sam želio biti kad odrastem u spomen na mog profesora koji mi je prvi postavio to pitanje. Poznate osobe u susretu s učenicima otkrivaju o čemu su maštale kao djeca te učenicima daju poticaj da ustraju i bore se za svoje snove. Svoje su priče pričali Leonarda i Zvone Boban, Milan Bandić, Sanja Pilić, Toni Cetinski, Mladen Kušec…
