Ima časa, u kojima želim počinuti, a počiva se vele najljepše, kad Bog pozove umornu dušu u svoj raj. Bit će i to – al da me tada tamo u raju zapitaju, bi li se htjela vratiti na zemlju, pa da je duši slobodno stavljati uvjete, rekla bih: da, pusti me, Bože, ako dozvoliš, da budem ono, što sam bila – učiteljica!
Ovim riječima počinje Četvrta zapovijed, jedna od pet pripovijedaka Milke Pogačić objavljenih u knjizi Iz mojega svijeta 1905. godine. A njezin su svijet bila djeca, pučkoškolci gladni kruha i ljubavi, zapušteni, zapostavljeni ili ostavljeni, junaci pravih životnih drama kojima je svakodnevno svjedočila kao njihova učiteljica i dobročiniteljica.
Milka Pogačić jedna je od najpoznatijih hrvatskih učiteljica s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Rođena je 10. veljače 1860. u Zagrebu, gdje je 1880. završila žensku preparandiju. Iste godine postaje namjesnom učiteljicom u zagrebačkoj Iličkoj pučkoj školi. Prve godine učiteljske službe bitno su odredile njezin daljnji pedagoški razvoj. “Da je Milka Pogačić došla na koju elitnu gradsku vježbaonicu, u kojoj se redovito susreću samo gospodska djeca, zacijelo ne bi se u nje izgradila ni njena nastavnička visina, ni socijalni pogled, niti čovječansko razumijevanje za ljudsko stradanje i patnje”, napisala je Zdenka Smrekar u časopisu Naša žena 1936. godine.
Učiteljstvo je za Milku Pogačić, kao i za čitav niz hrvatskih učiteljica i učitelja druge polovine 19. stoljeća, bilo poziv, a ne služba. Upravo su zato i pomicali granice i nadilazili zadane im okvire. O radu s “problematičnom” djecom na periferiji Zagreba malo je toga mogla naučiti u učiteljskoj školi. U mnogim se situacijama oslanjala na neku svoju intuitivnu pedagogiju, o čemu svjedoči u poznatoj pedagoškoj pripovijesti On i ja: “Gotovo uzbuđeno idem u školu, osjećam, da me čeka odlučna borba, pa prizivljem u pomoć svu pedagošku mudrost. Ah što je ta mudrost sa svojim mrtvim zakonima upravljenim na općenitost, kad je svako dijete živi svijet za sebe.”
U doba kada se u pedagogiji, dječjoj književnosti te posebice u stvarnome životu nepravedno malo pozornosti posvećivalo stvarnim potrebama djeteta, Milka Pogačić piše minijaturne pedagoške poeme u kojima su glavni likovi njezini “besprizorni” dječaci, suvišnici i bijednici “koji ne primaju kruha bez batina”. U svojim javnim istupima i predavanjima zalaže se za prava djeteta i upućuje oštre kritike roditeljima koji se iz različitih razloga ne brinu dovoljno za djecu.
U predavanju “O pravu djeteta” što ga je 1905. održala u Klubu učiteljica poziva se na Ellen Key i njezinu popularnu knjigu Stoljeće djeteta te progovara u dječje ime: “Priznajte moju osobnost, dajte mi pravo, da se ta osobnost razvije! Ne raspolažite sa mnom kao sa stvarju na koju imate neograničeno pravo, nego poštivajte u meni čovjeka, koga vam je dužnost ravnati, ali ne kalupiti po formi, koju ste vi zamislili bez obzira na mene!”
Briga za djecu kojoj je potrebna pomoć nije završavala napuštanjem školske zgrade niti je bila samo zahvalan književni motiv. Dokaz tomu brojne su akcije i institucije za djecu koje su nastale u okviru djelovanja Sekcije “Za našu djecu”, osnovane u okrilju Udruge učiteljica. Već nakon nekoliko godina postignuti su zapaženi rezultati kao što su osnivanje Dječjega doma na Radničkome dolu u Zagrebu, Kolijevke za dojenčad i djecu do treće godine, Kolijevke i vrtića na Sušaku te organiziranje ferijalnih kolonija u Kraljevici, Orahovici i Presečnom kod Gornje Reke nedaleko od Križevaca. Svoju je djelatnost Udruga učiteljica promovirala u časopisu Domaće ognjište, što ga je 1900. godine pokrenuo Hrvatski pedagoško-književni zbor. List je kasnije izlazio u nakladi Udruge učiteljica, a ugasio se 1914. godine. Socijalni angažman Milke Pogačić nastavlja se tijekom i nakon Prvoga svjetskog rata kroz vođenje kuhinje bolnice Crvenoga križa te aktivnosti u Ratnom kumstvu odnosno Materinstvu, udrugama koje su skrbile za siromašne i ugrožene obitelji.
Druga faza njezina prosvjetnoga djelovanja odnosi se na rad u Višoj djevojačkoj školi u Zagrebu, od 1901. kao učiteljica, a nakon izgradnje nove zgrade 1909. u Draškovićevoj ulici i ravnateljica.
Milka Pogačić bila je i književnica. Svoje prve književne radove počela je objavljivati u Vijencu. Uz pjesme, njezin književni opus sadrži pripovijetke, novele, romane i humoreske. Bila je dugogodišnja urednica obiteljskoga/ženskoga časopisa Domaće ognjište. “Ljubav i rad” bila je maksima po kojoj je živjela Milka Pogačić. Ljubav je pružala djeci, radila je za dobrobit djece, a istodobno, kao i sve tadašnje hrvatske učiteljice, nije imala pravo na vlastitu obitelj. Trideset je godina živjela u istom kućanstvu s učiteljicom Olgom Prelog, koja je nakon prijateljičine smrti izdala njezino posljednje književno djelo – roman Jura Filipčić.