O Jagodi Truhelki

Jagoda Truhelka (1864. – 1957.) – crtež prema fotografiji, oko 1900.
(Hrvatski školski muzej, Zbirka školske opreme i predmeta)

Pedagoginja, odgojiteljica, spisateljica, javna i društvena djelatnica – sve je to bila Jagoda Truhelka. Rodila se u Osijeku 5. veljače 1864. godine kao prvo dijete u obitelji. Otac joj je bio Antun Vjenceslav Truhelka, Čeh iz Zbraslava, a majka Marija, rođena Schön, doseljenica iz Mađarske njemačkog porijekla. Atmosfera u kojoj je odrastala bila je u skladu sa srednjim građanskim slojem kojem je obitelj pripadala, karakterističnih tradicionalnih i patrijarhalnih vrijednosti. Upravo joj je otac, učitelj, bliski suradnik Ivana Filipovića i veliki hrvatski preporoditelj, bio prvi uzor uz kojeg je izgradila dobre temelje za budući učiteljski poziv. Prenio joj je ljubav prema hrvatskom jeziku, ali i učenju i znanju općenito, što će se kasnije itekako odraziti u njezinom pedagoškom djelovanju.

Ipak, Truhelkin obrazovni put isprva nije tekao glatko; prve godine svog školovanja u donjogradskoj osnovnoj školi u Osijeku provela je boreći se s boležljivosti, stoga joj je bila potrebna odgovarajuća poduka kod kuće. Za taj dio života najviše je zaslužna osječka učiteljica Magdalena Šrepl. Ona ju je pored općih predmeta podučavala i francuskom jeziku, upoznala ju sa slavenskim piscima, pripovijedala o Ivanu Mažuraniću, Augustu Šenoi, Petru Preradoviću, Ivanu Gunduliću, Ljudevitu Gaju i ostalim književnim velikanima. Završni ispit četvrtog razreda uspjela je položiti te je, zahvaljujući inicijativi učiteljice Šrepl, nastavila svoje školovanje kao privatna učenica osječke klasične gimnazije. Završivši tri godine gimnazijskog programa, Jagoda Truhelka tako je otvorila put u osječku gimnaziju i drugim djevojkama jer su u ono vrijeme još uvijek gimnaziju polazili samo dječaci. Pored Magdalene Šrepl u Osijeku je snažan dojam na nju ostavio i kateheta svećenik Stjepan Masper kojeg opisuje kao najdubljeg i najtrajnijeg od svih učitelja, i to ne samo u pravcu vjeronauka i hrvatske povjesnice nego i u etičkom pogledu. Za nju su glavne životne vrednote već u gimnaziji postale moralna čistoća i altruizam.

Godine 1878. umire Truhelkin otac te s majkom i braćom Ćirom i Dragošem seli u Zagreb nastanivši se u Mletačkoj ulici broj 10. Od tog trenutka kreće Jagodin pedagoški, književni i kulturni uspon. Dolazak u Zagreb, centar ekonomskog, političkog i kulturnog života Hrvatske, značio je za nju mogućnost šireg obrazovanja, snažniji i brži intelektualni i duhovni razvoj. U Zagrebu se 1878. upisala u osmi razred Više djevojačke škole u Dugoj ulici, a već sljedeće godine u žensku učiteljsku školu (žensku preparandiju). O njezinom školovanju u Višoj djevojačkoj školi piše Marija Jambrišak iskazujući kako je na svakoj sjednici nastavničkog zbora Jagoda Truhelka dobivala mnogo pohvala na račun svog truda, zalaganja i uzornog vladanja. „Nastavnici hrvatskog jezika isticali su njen već tada dotjerani slog i nazrijevali u njoj buduću spisateljicu i nijesu se prevarili.“ Jagoda svoj život preparandistice također opisuje: „Za školovanja u preparandiji vrijeme je prolazilo kao u letu i zaokupljalo sve moje interese. Dnevne žurbe u školu, dopodne i popodne osim blaženog četvrtka, zadaće, predavanja, učenje zadanoga, strepnje od drugih redova, glasovir i razgovori s prijateljicama i drugaricama sačinjavali su gotovo čitav sadržaj moga života i mojih misli.“ Od predmeta u učiteljskoj školi posebno su je se dojmili povijest i zemljopis koje je predavao profesor dr. Hoić te psihologija koju je predavao Stjepan Basariček. S druge strane, slobodno je vrijeme kao mlada djevojka rado provodila s majkom u šetnji Tuškancem i Maksimirom, družeći se s prijateljima, obilazeći koncerte, kazališne predstave i opere. Godine 1882. završava tri godine preparandije te dobiva diplomu o položenom ispitu zrelosti i osposobljenosti za učiteljicu u osnovnim školama.

Njezino prvo radno mjesto bilo je u gornjogradskoj djevojačkoj školi, u rodnom Osijeku, gdje je živjela u stanu kod svoje bivše učiteljice Magdalene Šrepl. To ju je prvo radno iskustvo pomalo obeshrabrilo te ponovno obolijeva. Od 1884. opet se vraća u svoj najdraži Zagreb gdje se priprema i uspješno polaže ispit za rad u građanskim školama. Nažalost, boravak u Zagrebu nije bio dugog vijeka; 1885. je postavljena za ravnateljicu Više djevojačke škole u Gospiću, sredini koja ju nije velikodušno dočekala. U Lici je ipak uspješno rukovodila djevojačkom školom, a zalagala se i na društvenom planu pa ju Izidor Kršnjavi, tadašnji predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu, 10. listopada 1892. imenuje učiteljicom u tek otvorenom ženskom liceju u Zagrebu. Biti postavljen na takvu poziciju u tako mladim godinama značilo je Jagodi velik uspjeh i priznanje zajednice. I otvaranje ženskog liceja bilo je pravo postignuće naprednih učiteljica i učitelja koji su, između ostalog, željeli podići opću naobrazbu ženske omladine. U to su bili uključeni: Ivan Filipović, Ivan Perkovac, August Šenoa, Toma Maretić, Hugo Badalić, Stjepan Basariček, Natalija Wickerhauser te najzaslužnija Marija Jambrišak. Ona je u liceju predavala predmete pedagoške grupe, Natalija Wickerhauser njemački i engleski jezik, Kamila Lucerna njemački i francuski, a Jagoda Truhelka hrvatski jezik. Marija Jambrišak, Kamila Lucerna, Jagoda Trhuelka, Natalija Wickerhauser i Marija Horvat uspjele su se upisati i na Zagrebačko sveučilište kao izvanredne slušateljice te tako utrle put daljnjem sveučilišnom obrazovanju žena. Bilo je to vrijeme Khuenove vladavine i snažne mađarizacije, a Truhelka je na ta društvena previranja odgovarala svojim neumornim društvenim i pedagoškim radom.

Jagoda Truhelka i Kamila Lucerna s učenicama Ženskog liceja u Zagrebu, oko 1900.
(Hrvatski školski muzej, Zbirka fotografija)

Hrvatski pedagoško-književni zbor, najpoznatije strukovno pedagoško društvo, 1894. objavljuje njezino prvo djelo – roman za mladež Tugomila. Jagoda Truhelka počinje sve više pisati – romane, pripovijetke, novele te surađivati u časopisima Napredak, Prosvjeta, Na domaćem ognjištu i dr. Dio pripovijesti pisanih za Vienac i Nadu objavila je pod pseudonimom A. M. Sandučić. Pravi član HPKZ-a postaje 1897., a 1900. na jednoj od skupština Antun Cuvaj naglašava važnost udruživanja učiteljica, za što su se još ranije zalagale Truhelka i Jambrišak. Stoga je pokrenuo osnivanje Kluba učiteljica 1901. unutar postojeće učiteljske čitaonice u zgradi Hrvatskoga učiteljskog doma, a predsjednica kluba bila je Milka Pogačić. Truhelka je održavala suradnju s Klubom učiteljica nastupajući na raznim predavanjima i događanjima, a za Učiteljsku zoru je napisala prikaz o radu i aktivnostima Kluba. S Marijom Jambrišak osnovala je i uređivala časopis Na domaćem ognjištu s podnaslovom List za porodicu. Sve se to događalo na pragu novog doba, novog stoljeća i baš u najvećem svojem uzletu, Truhelka biva premještena u Banju Luku sa zadatkom da bude ravnateljica Više djevojačke škole. Nakon deset godina rada dobiva novi dekret kojim je primorana otići u Sarajevo, raditi kao direktorica Državne više djevojačke škole. To je trajalo samo jednu školu godinu kada opet, ne svojom voljom, odlazi u sarajevsku žensku preparandiju, gdje je ostala raditi kao profesorica sljedećih 15 godina. Tu se ponovno sastala s majkom i braćom te su zajedno proživjeli Prvi svjetski rat i slom Habsburške Monarhije. Sa 60 godina 8. kolovoza 1923. je konačno, jedva dočekavši, umirovljena te se vraća u Zagreb živjeti na Griču br. 2 s nekadašnjom kolegicom i prijateljicom Kamilom Lucernom.

Korice prvog Truhelkina književnog djela iz 1894.
(Hrvatski školski muzej, Pedagoška knjižnica)

Unatoč dinamičnom životu obilježenom brojnim selidbama i prilagodbama, a zahvaljujući staloženosti i plemenitosti, Truhelka je imala dugovječan, gotovo stoljetan život. Umrla je 17. prosinca 1957. u 94. godini života, a pokopana je na zagrebačkom Mirogoju. Jagoda Truhelka ostaje zapamćena kao žena širokih interesa, humanistica, pedagoginja i književnica. Napisala je brojne novele, pripovijesti i romane, od kojih se posebno ističu roman Tugomila, Plen air i Vojača, kao i odgojni epistolar U carstvu duše. Najveće je priznanje dobila za svoju trilogiju autobiografskog karaktera Zlatni danci koja je ušla u povijest dječje književnosti te, prema riječima književnih kritičara, stala uz bok djelima Ivane Brlić-Mažuranić. Njezino je djelovanje u književnosti opisano kao svjestan i ustrajan rad u vječnoj brizi oko ljepote i dostojanstva čovjeka u sebi i u drugima.