Prije deset godina u Školskim novinama napisala sam kraći tekst povodom 90. obljetnice rođenja i 10. obljetnice smrti psihologa Ivana Furlana. Izvukla sam neki dan iz mape „Obljetnice 2010.“ taj tekst s namjerom da makar i ovim „recikliranim“ i nepretencioznim zapisom podsjetim na sada već 100. obljetnicu rođenja i 20. obljetnicu smrti. No osjećaj nelagode što koristim isti, makar i biografski, tekst gotovo je nadjačao u osnovi plemenitu nakanu neprepuštanja zaboravu ljudi koji to nisu zaslužili. Stoga ću malo dopuniti stari tekst i riskirati s konstatacijom o indolentnosti stručne zajednice i nepravednom zapostavljanju lika i djela profesora Furlana, jednog od prvih školskih psihologa u Hrvatskoj čiji je rad, smatra Gorana Hitrec, na afirmaciji školske psihologije kao grane primijenjene psihologije vrlo važan i nedovoljno evaluiran.
Generacije bivših studenata Filozofskog fakulteta još uvijek ga se vjerojatno živo sjećaju. Njegov opušten i ležeran stil predavanja i interakcija sa studentima pomalo su odudarali od ugođaja Sedmice, najveće dvorane na Filozofskom fakultetu, u kojoj je obično držao predavanja 80-ih godina 20. stoljeća.
Rođen je 12. ožujka 1920. godine u Lokvama kraj Delnica, za koje su ga vezale lijepe uspomene iz djetinjstva. Otac mu je podrijetlom bio Slovenac koji je u Gorski kotar došao u potrazi za poslom, nakon čega se oženio te u Lokvama s obitelji stvorio dom. Furlan je ponosno isticao osobine i vrednote koje je naslijedio od oca od kojeg je naučio i slovenski jezik. Njegovi kasniji slovenski kolege i prijatelji svjedoče da ga je govorio lijepo i tečno.
Školske godine 1935./36. u Zagrebu je upisao petogodišnju učiteljsku školu koju je završio 1940. godine. U prvom razredu razrednik mu je bio Sava Grubić, u drugom i trećem Josip Demarin, a u četvrtom i petom razredu Salih Ljubunčić. Potonji je predavao pedagogiju s psihologijom i njemački jezik. Pedagošku su grupu predmeta u školi predavali i Josip Demarin te Ante Defrančeski. Sva trojica su spadala među zagovaratelje i predstavnike tzv. nove škole i nove pedagogije međuratnog razdoblja pa su i učenici učiteljske škole bili u tijeku sa suvremenim tendencijama na području pedagogije i psihologije. Učili su poučavati u skladu s načelima radne škole, tadašnje didaktičko-metodičke orijentacije koja je pretpostavljala aktivnu ulogu učenika u nastavi. Furlanov razredni kolega bio je Vladimir Poljak, kasnije istaknuti pedagog i vodeći hrvatski didaktičar u drugoj polovini 20. stoljeća.
Kratko vrijeme nakon završetka učiteljske škole Furlan je radio kao učitelj u Kupljenskom kraj Vojnića, a zatim odlazi u partizane. Od 1942. godine bio je urednik partizanskog lista Goranski vjesnik. Novinarstvom se neko vrijeme bavio i poslije rata, ali se ipak nakon golgote na Golom otoku vraća učiteljskom zvanju. Uz rad studira psihologiju i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a po završetku studija 1956. godine zapošljava se kao školski psiholog. Godine 1961. doktorirao je obranivši disertaciju Raznolikost rječnika i struktura govora. Od 1962. do 1977. godine prosvjetni je savjetnik u Zavodu za unapređivanje osnovnog obrazovanja, odakle odlazi na Filozofski fakultet u Zagrebu, Odsjek za psihologiju. Do umirovljenja 1990. godine bio je profesor i voditelj Katedre za razvojnu psihologiju.
Psiholingvistika, razvojna i pedagoška psihologija bila su područja Furlanova znanstvenog interesa. Autor je prvog hrvatskog čestotnog rječnika te niza radova u kojima se bavi govornim razvojem djeteta. Istraživao je govor osnovnoškolske djece te izradio testove čitanja. Rezultatima svojih istraživanja nastojao je utjecati na poboljšanje početnica.
Kao sveučilišni profesor Furlan je, uz redovnu nastavnu djelatnost, napisao nekoliko ključnih knjiga za kolegije koje je predavao. Sveučilišni udžbenik Čovjekov psihički razvoj – uvod u razvojnu psihologiju (1981.) prvi je udžbenik razvojne psihologije u nas koji obuhvaća sve faze čovjekova razvoja. Kao autor ipak je najplodniji na području pedagoške psihologije. Pisao je o učenju, opterećenosti učenika, nastavnim planovima i programima, programiranoj nastavi, ispitivanju i ocjenjivanju učenika, napredovanju učenika, pedagogizaciji čovjekove okoline itd. Kao sveučilišni udžbenici rabile su se knjige Primijenjena psihologija učenja (1984.) i Psihologija podučavanja (1990.).
Umirovljeničke je godine profesor Furlan provodio u Gorskom kotaru. Pisanje znanstvenih radova zamijenio je pisanjem priča. Pod pseudonimom Ivan Most kaligrafskim je rukopisom tijekom nepuna dva desetljeća napisao dvadesetak priča te tri prijevoda priča Marka Twaina, koji mu je bio uzor u pisanju. Te su priče dolazile samo do uskog kruga prijatelja i do danas nisu objavljene. Poznato je da je kopije 23 svoja rukopisa tijekom 1995. i 1996. godine darovao Sveučilišnoj knjižnici Maribor. Bila je to simbolička gesta prema domovini svog oca u kojoj je i sam imao puno prijatelja. O tome je Mladen Tancer 2004. godine pisao u Analima za povijest odgoja, gdje je među ostalim objavljen i dio autorove literarne oporuke iz rukopisa Tri osobne priče i jedno pismo iz 1999. godine:
… Ali ono, na što treba osobito paziti, to su rukopisi mojih priča. Što s tim rukopisima?
Čuvajte ih, nikome, a ma baš nikome ih ne poklanjajte, ne posuđujte ih ni na čitanje (jer knjigu, što ste je nekom posudili, smatrajte izgubljenom!). Dakle, čuvajte, dobro čuvajte te rukopise! Jer doći će vrijeme, sigurno će doći, kad će se barem neki od njih moći objaviti. Pa će moje priče, barem neke od njih, ugledati svjetlo dana i biti dostupne onima, koji priče trebaju i koji ih vole.
U rukopisu Tamna strana jutra: (uspomene jednog podučavatelja), čija je fotokopija dospjela u knjižnicu Hrvatskoga školskog muzeja, Furlan piše o događajima i doživljajima iz svoje profesionalne prakse od učitelja razredne nastave do sveučilišnog profesora. Iznoseći konkretne primjere i situacije s učenicima i studentima, zapravo nam daje sliku škole, sustava i jednog segmenta društva i života od 50-ih do 80-ih godina 20. stoljeća. Kao posvetu je 21. 12. 1998. zapisao: „Kolegicama i kolegama po struci i prijateljima po srcu. Te djeci, osobito djeci! Ivan Most“. Njegovih je prijatelja sve manje na ovom svijetu, no tu su „kolegice i kolege po struci“ koje vrijedi podsjetiti na zaslužnog prethodnika.
U povodu Furlanova 80. rođendana Hrvatski pedagoško-književni zbor organizirao je 13. prosinca 2000. godine u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi malu svečanost. Kako bi izbjegao predvidivi scenarij u takvim prigodama, slavljenik je preuzeo ulogu scenarista i redatelja pa se svečanost odvijala prema njegovu igrokazu Suđenje jednom heretiku. Bio je to osebujan i neobičan način upoznavanja prisutnih sa životom, radom i djelima profesora Furlana. Sud je pedagoškom heretiku odredio još 80 godina života, no devet dana kasnije profesor Ivan Furlan alias Ivan Most napustio je ovaj svijet. U jednoj „bilješci o autoru“ iz 1994. godine zapisao je:Prezime pod nazivom Most autor je preuzeo zato jer mostovi koriste svima, oni povezuju, premošćuju. Istina je da su i autorove priče svojevrsni mostovi. I tko želi na drugu obalu, može ići!
