„Kako sam si zamislila more? More sam si zamišljala kao jednu veliku rijeku. Mislila sam da se može vidjeti obala iz jednog kraja na drugi. Nisam mogla zamisliti da bi tako veliki parobrodi mogli ploviti po moru. Također nisam si mogla zamisliti da bi morska voda bila tako slana. Kad sam ove godine došla na more vidjela sam sve drugačije. Začudila sam se onoj velikoj površini vode. Nigdje se ne vidi kraja. Izgleda u daljini kao da se s nebom spaja…“, napisala je, gramatički i pravopisno točno, u Krapini 13. studenoga 1954. godine učenica Brankica i za svoj sastavak o sjećanju na more i ljetovanje dobila peticu.
U školske klupe ovih se dana vraćaju učenici koji sa sobom nose uspomene na ljeto, dane provedene u moru, sol u kosi, skakanje s mola, prve zarone, školjke, rakove, mokre ručnike i otopljene sladolede. U tim istim školskim klupama i danas sjede djeca koja, poput Brankice prije više od sedamdeset godina, more nikada nisu vidjela. O njemu maštaju, zamišljaju ga ili ga poznaju samo s fotografija i televizijskih ekrana. Dječja tuga brzo prolazi, zamijene je igra, prijatelji i školske obveze. No, kada dođe novo ljeto, razlika ponovno postaje vidljiva. Dok jedni odlaze na more, drugi ga i dalje samo zamišljaju.
Brankica je ipak imala sreće, a taj je doživljaj ostavio toliko snažan trag da ga je pretočila u školski sastavak koji danas čuvamo u Hrvatskom školskom muzeju.
Njezin sastavak nije jedino svjedočanstvo dječjih susreta s morem koje se nalazi u muzejskim zbirkama. Muzej čuva brojne uspomene na dječja ljetovanja, likovne radove i sastavke u kojima učenici opisuju svoje prve praznike na Jadranu, pjesmice o moru iz starih čitanki, stare Jugoplastikine peraje i pištolj na vodu, ali i spomenar iste one Brankice. Njegove je korice pedesetih godina prošloga stoljeća sama ukrasila morskim pijeskom i školjkama koje je prikupila tijekom ljetovanja.
Posebno mjesto zauzimaju razglednice i fotografije na kojima su zabilježeni prizori djece koja bezbrižno plivaju, igraju odbojku i košarku, vježbaju, izrađuju rukotvorine ili zajedno objeduju. Na crno-bijelim fotografijama iz 1930-ih godina djeca i učitelji uživaju u moru u Crikvenici. Razglednice iz druge polovice 20. stoljeća prikazuju Kamp „Borozija“ u Savudriji, Dječje ljetovalište „Zagreb“ u Velom Lošinju, Odmaralište Crvenoga križa u Podgori, Odmaralište „Vladimir Nazor“ u Crikvenici, a posebno je dirljiva fotografija djece iz Sesveta na ljetovanju u Medulinu, organiziranom uz pomoć Crvenoga križa. Na poleđini jedne razglednice iz Veloga Lošinja stoji poruka: „Mi radosno idemo u susret boljoj budućnosti.“ Danas ona zvuči kao podsjetnik na vrijeme u kojem se vjerovalo da je boravak djece na moru društvena odgovornost.
Takve fotografije i razglednice nisu samo uspomene na ljetne praznike. One svjedoče o dugoj tradiciji organizirane skrbi za djecu koja je u Hrvatskoj započela mnogo prije nego što su nastala poznata dječja odmarališta druge polovice 20. stoljeća.
Još krajem 19. stoljeća postalo je jasno da mnoga djeca iz gradskih sredina žive u teškim higijenskim i socijalnim uvjetima. Boravak na svježem zraku, osobito na moru ili u planinama, smatrao se važnim dijelom očuvanja zdravlja, a posebno u vrijeme kada su tuberkuloza i druge zarazne bolesti predstavljale ozbiljnu prijetnju dječjem životu.
Zbog toga je 1894. godine u Zagrebu osnovano Društvo za ferijalne kolonije i utočište za bolesnu školsku mladež. Njegova je zadaća bila organizirati oporavak, prehranu i ljetovanje siromašne, boležljive i ratom ugrožene školske djece. Nekoliko godina poslije, 1904., Hrvatsko društvo za unapređenje uzgoja osniva Sekciju za ferijalne kolonije, a u organizaciju ljetovanja uključuje se i Udruga učiteljica kroz svoju sekciju „Za našu djecu“. Prikupljaju sredstva, organiziraju humanitarne akcije i omogućuju odlazak djece na more.
Nakon Prvoga svjetskog rata organizacija dječjih ljetovanja postaje sve sustavnija. Godine 1920. osniva se Đački ferijalni savez, a 1924. počinje djelovati Školska poliklinika u Zagrebu koja zajedno s Higijenskim zavodom preuzima organizaciju đačkih ferijalnih kolonija i oporavilišta. Istodobno Podmladak Društva Crvenoga Krsta među svoje najvažnije aktivnosti uvrštava upravo ferijalne kolonije i izlete, smatrajući ih dijelom zdravstvenog odgoja djece.
Krajem tridesetih godina sve veću ulogu u preventivnoj zdravstvenoj zaštiti djece preuzimaju državne ustanove pa se djelovanje ranijih humanitarnih društava postupno smanjuje. Novi društveni sustav, završetkom rata, organizaciju dječjih ljetovanja, ferijalnih kolonija, povjerava Savezu pionira, sindikatima, Crvenome križu i drugim državnim organizacijama koje razvijaju široku mrežu dječjih i radničkih odmarališta.
Od pedesetih godina pa sve do početka devedesetih godina prošloga stoljeća dječja su odmarališta postala sastavni dio odrastanja mnogih generacija. Diljem hrvatske obale djelovala su ljetovališta i odmarališta u kojima su djeca boravila tijekom školskih praznika. Financirali su ih gradovi, poduzeća, sindikati i različite društvene organizacije. Cilj nije bio samo odmor. Djeca su učila plivati, razvijala radne navike, boravila na svježem zraku, sklapala prijateljstva i prvi put upoznavala more. Za mnoge je to bilo prvo putovanje izvan mjesta u kojem su živjela.
Savez društava „Naša djeca“ već je pedesetih godina prepoznao važnost organiziranih dječjih ljetovanja. U razdoblju od osnutka Centra za ljetovališta do početka devedesetih gotovo je 20 000 djece ljetovalo u tridesetak odmarališta na Jadranu. Za mnoge od njih upravo je to bio prvi susret s morem.
Početkom devedesetih godina taj se sustav gotovo u potpunosti raspao. Mnogobrojna dječja odmarališta ostala su prazna, prodana ili prepuštena propadanju. Nekadašnja mjesta dječje igre i smijeha danas su često ruševine obrasle raslinjem. Dječje selo u Promajni, lječilište u Krvavici ili odmaralište u Jelsi samo su neki od primjera izgubljene baštine koja podsjeća koliko se odnos prema zajedničkoj brizi za djecu promijenio.
Ipak, postoje i svijetli primjeri. Savez društava „Naša djeca“ kroz program „More je za svako dijete“ ponovno omogućuje besplatno ljetovanje djeci slabijega imovinskog statusa. Pojedine lokalne zajednice uspjele su sačuvati svoja odmarališta, a jedan od takvih primjera jest Vila Baranja u Dramlju, u vlasništvu Grada Beloga Manastira i baranjskih općina, u kojoj i danas po povoljnim cijenama ljetuju stotine djece.
Promatrajući muzejske fotografije, razglednice, dječje sastavke, likovne radove i skromne predmete koje su djeca donijela s mora, teško je ne zapitati se što zapravo čuvamo. Jesu li to samo uspomene na bezbrižna ljeta ili svjedočanstva jednog društvenog uvjerenja da nijedno dijete ne bi smjelo biti uskraćeno za iskustva koja oblikuju djetinjstvo?
Brankica je 1954. godine prvi put vidjela more. Netko je smatrao važnim da djevojčica koja ga je do tada mogla samo zamišljati dobije priliku doživjeti njegovu beskrajnu pučinu, slani okus i velike parobrode koji su je toliko zadivili. Danas imamo više mogućnosti nego što ih je imalo društvo prije sedamdeset godina, a ipak i dalje postoje djeca koja more poznaju samo iz priča.
Možda zato muzejski predmeti ne govore samo o prošlosti. Oni nas podsjećaju da je nekada postojala snažna svijest kako je ulaganje u djecu zajednička odgovornost. Ne zbog nostalgije za nekim prošlim vremenima, nego zbog jednostavne ideje da nijedno dijete ne bi trebalo odrastati maštajući kako more izgleda. Ako smo nekoć znali pronaći način da Brankica vidi more, možda bismo i danas trebali pronaći način da ga vidi svako dijete.