Kao podsjetnik na 120. obljetnicu smrti Skendera Fabkovića (1826. – 1905.) i 110. obljetnicu smrti Marije Fabković (1933. – 1915.), poznatih hrvatskih učitelja koji su tijekom druge polovine 19. stoljeća sudjelovali u svim važnim procesima i aktivnostima hrvatskog učiteljstva na putu svoje stručne i staleške afirmacije i emancipacije, donosimo isječke iz memoarskih zapisa Marije Fabković.
Marija Fabković, rođenjem Frechova, hrvatska je učiteljica češkoga podrijetla. Rođena je 8. veljače 1833. u Pragu, gdje je završila učiteljsku školu i 1853. započela službu u privatnoj djevojačkoj školi Svatove Amerlingove, supruge poznatoga češkog pedagoga Karela Slavoja Amerlinga. Tamo se upoznala sa Skenderom Fabkovićem. Vjenčali su se u kolovozu 1854. i nakon šest tjedana došli su u Viroviticu, gdje dobivaju učiteljsko mjesto i rade kao učitelji do 1860. kad se sele u Karlovac. Nakon pet karlovačkih godina obitelj se 1865. seli u Zagreb. Skender odmah dobiva mjesto učitelja u zagrebačkoj muškoj preparandiji, a Marija tek 1868. mjesto učiteljice ženskog ručnog rada u novoosnovanoj višoj djevojačkoj školi.
Memoarski zapisi koje Marija piše nakon Skenderove smrti, tijekom 1905. i 1906. godine, zanimljiv su dokument vremena. Iako pisani iz osobne, subjektivne perspektive, važni su za rekonstrukciju života i rada učitelja u 19. stoljeću. Zapisi su ponajprije posvećeni Skenderu, opisuju njegov životni put, prijateljstva, njegovu iznimnu osobnost i vedar duh koji je zadržao unatoč brojnim razočaranjima. Pišući o Skenderu, Marija piše i o sebi jer su se njihov život i rad ispreplitali. Uz ona lijepa, previše je bilo „žuhkih” iskustava, reći će na jednome mjestu, previše razočaranja u sustav i ljude.
Jezik zapisa je nezgrapan, obiluje stilskim i gramatičkim nespretnostima, brojnim digresijama i asocijacijama, no unatoč tomu, a i zbog toga, rukopis je iznimno zanimljiv. Hrvatski školski muzej ga je nedavno u integralnom obliku i u prijepisu objavio kao povijesnu građu u svojim Analima za povijest odgoja, vol. 23. Riječ je o približno 100 kartica teksta, a u nastavku su kratki isječci. Memoarski zapisi Marije Fabković poticaj su i podsjetnik za obilježavanje 200. obljetnicu rođenja Skendera Fabkovića sljedeće, 2026. godine.
U Virovitici
Za naše doba život u Virovitici bio onaj, reć bi starosvjetski, mal’ da ne rečem bezbrižni. Nesretno, sbilja već kobno strančarenje, tak zvane političke (a o politici ne imaju pojma) partaje a ima jih na nesreću naroda bezbroj – dobroćudni purgari virovit. nijesu ni poznavali.
Samo tu i tamo motao jim bi se po glavi pokojni ilirizam, narodnjaci i magjaroni – cijela to narodnja jim samosvi [!], inače ljudi bistri, poštenjaci od kosti – da bilo je pravih, zdravih mislitelja, naravnih filozofa, izučenih jedino u visokim školama ne matere almae već prirode.
U Karlovcu
Polagano, djelovanjem kroz djecu umirilo se tiho protestiranje protivo meni samo nemoguće bilo oprostiti mi tvrdokorno govorenje horvatskim jezikom, čim dakako prouzročena cijela buna, jer nikad kollegice medjusobno za cio svijet nebi drugim već njemačkim obćile jezikom, to one, to obljubljeni jim kateketa pater Roman. Grizle su i ogrizavale me al ostadoh živa. Čim dalje smo bili u Karlovcu, tim bolje prijanjalo gradjanstvo uz nas videći, koliko nas djeca vole.
U Zagrebu
Godine 1865. koncem kolovoza preselili smo se iz Karlovca u Zagreb, a tu je počeo pravi naš „križni put”. Ne zna se, koga su većma grizli, progonili Skendera ili mene. Tri godine bijah bez službe a bez izgleda na nju. […] U ponašanju oblasti napram nama – Skenderu i meni – bila uvijek analogija – vidjele su i vlada i consistor – što je Klaić spravljao, znale su, da je – – eh, čemu to nabrajati? Pogibeljni smo bili ljudi – valja nje [njih] odstraniti od školstva, da ne truju mladež.
O Mariji i Skenderu Fabkoviću je, uz Davorina Trstenjaka (1919.), pisao i Mihajlo Ogrizović (1973., 1980.). Obojici je bio poznat sadržaj Marijih zapisa, no tek prezentirani u izvornome obliku, oni postaju povijesni izvor koji pruža zanimljiv pogled ne samo u život i rad ovo dvoje učitelja, nego i u prosvjetne prilike u drugoj polovini 19. stoljeća, kao i u složene odnose u učiteljskoj zajednici. Usto, pročitat ćemo i zanimljive epizode iz Skenderova prijateljstva s Eugenom Kvaternikom i Antom Starčevićem. Život Fabkovićevih dostojan je filmske priče. Možda jednom i bude ispričana na taj način.
Prijepis rukopisa s popratnim tekstom i bilješkama, objavljen u Analima za povijest odgoja (vol. 23), dostupan je na portalu Hrčak: https://hrcak.srce.hr/clanak/478594.