(Hrvatski školski muzej, Zbirka fotografija, HŠM 36466)
MATURA
Možda će se jedamput naći netko, tko će se u obliku pravednog protesta iznijeti sve one zablude, kontradikcije i besmislenosti, koji je puna današnja škola. Nadajmo se, da će to biti skoro. Mi, ovogodišnji maturanti, ne računamo više na to, da će nas takvo raskrinkavanje riješiti neugodnosti i štetnosti svih onih sukoba, koji nastaju u svijesti čovjeka, koji ih je već postao svijestan. Ali – mi bismo ipak htjeli, da to pitanje potaknemo. Mi te sukobe između napredne pedagoške teorije i besmislene školske prakse doživljavamo neposredno, pa se može očekivati, da ćemo mi najjasnije uočiti sve ove apsurde, koje stariji ne vide, jer su im postali svakodnevni, da ih ne mogu više zapaziti, ili ih ne će zapaziti, a ako ih vide, ne će o njima da misle. Mi ne možemo a da ne mislimo na njih.
Na svim se našim srednjim školama polaže nakon osam godina škole matura ili ispit, gdje se utvrđuje, da li je učenik zreo ili nije zreo. Dobro. Bez sumnje je potrebno, da se zrelost utvrdi. Nastaje samo pitanje: može li se zrelost jednog čovjeka na toj maturi i na taj način odrediti? Da li je taj ispit pouzdano mjerilo? Uzmimo u obzir samo prilike pod kojima se polaže:
Škola svršava u svibnju. Premda je još predratna eksperimentalna psihologija utvrdila, da je doba u početku lipnja najnezgodnije za učenje, mi smo maturanti ipak prisiljeni, da u onih petnaest dana prije mature u luđačkom tempu obnavljamo građu, koju smo kroz osam godina učili. Za nas kao da psihologija uopće ne postoji. Kompetentni kao da nemaju pojma o tome, što znači učiti petnaest i više sati na dan, po vrućini, blijed i rastrganih živaca od čekanja. Ni za našu ispitnu komisiju kao da psihologija ne postoji. Što se nje tiče, što će mnogi od onih koji polože taj „ispit zrelosti“ otići u život duševno i tjelesno skršen, a možda i nesposoban da živi?! Što se nje tiče, što će onih 25% „nezrelih“ još godinu dana produžiti s naskroz besmislenim naprezanjem oko toga, da opterete mozak izvjesnim brojem činjenica, koje im nikada u životu više ne će trebati?! Što se komisije tiče?! Ova radi tako ne zato, što je to potrebno, pametno ili nužno, nego jer postoje stanoviti propisi, kojima treba udovoljiti.
Oni koji su to „sazrijevanje“ prošli, odvraćaju se od toga, da o tome uopće misle. Možda se gdjekoji od njih zlobno naslađuje, što i drugi prolaze sve ono, što je i on morao proći. Ali mi, koji smo neposredno pogođeni tom zastarjelom uredbom, mi treba da protestiramo što se u današnjoj „modernoj i naprednoj školi“ provode tako zastarjele i naskroz nenaučne metode. Mi poričemo potrebu i smisao takvog ispita zrelosti!
(Hrvatski školski muzej, Zbirka fotografija, HŠM Mf 273)
I samo naši profesori priznaju, da je velik dio onoga što učimo samo balast, koji nestaje iz pamćenja kratko vrijeme poslije mature. Još je sva sreća u tome, što se priroda brine, da ispravi ljudsku besmislenost.
Što nam onda ostaje od svih onih osam godina učenja? Svaki maturant, a osobito onaj, koji je sve svoje znanje pobrao u školi, osjeća mučan i neodređen osjećaj praznine, duševnog siromaštva i premorenosti. Neposredno poslije mature, svi se đaci prezirno odvraćaju od škole, vidjevši da život ne vodi računa o njihovoj papirnatoj naobrazbi. Mi koji smo neposredno pred ulaskom u pravi život, mi već predosjećamo, da škola nije uspjela da nas svojim osmogodišnjim kljukanjem osposobi za život.
Što to sve dakle znači? To znači, da ispit zrelosti nije ispit zrelosti, nego ceremonija, koja maturanta stoji dobar dio njegova duševnog i tjelesnog zdravlja, a za uzvrat mu daje papirnatu diplomu. Upravo na maturi se vidi jasno, kako današnji školski sistem nije u stanju da odgaja ljude. Zar nije apsurdno, kad se zrelost dvadesetgodišnjeg mladića ili djevojke prosuđuje po odgovoru, koji u napetoj atmosferi, okružen važnim licima ispitne komisije, u malo kada normalnom raspoloženju i na često puta besmisleno pitanje, kao što je na pr. „Recite nam nešto o punskim ratovima!“, – daje u uniformno ograničenom vremenu od 10 minuta?!
Ta zar nas tako slabo poznajete, gospodo profesori, da tek na maturi prosuđujete našu zrelost i naše znanje? Ako je tako, onda ste time demantirali svoju sposobnost da nas odgajate. Ta mi osam godina s vama učimo! Zar vi niste mogli kroz osam godina stvoriti sud o našoj zrelosti? Znači, da niste osobito sigurni, da je vaše odgojno utjecanje djelovalo na nas. Znači, da vi sumnjate, da li ste nas učinili zrelima. Ako je tako, onda mi vas pitamo:
Kojim pravom vi čovjeku, koji je vama bio povjeren da ga odgojite i kojega ste odgajali kroz osam godina, kojim pravom vi tome čovjeku osporavate njegovu zrelost? Ta vi ste oni, koji ste ga trebali učiniti zrelim! Ta vi imate metodâ, sredstavâ, načinâ i stotinu mogućnosti da to postignete! Ili ih nemate? I to kroz osam godina! Šta to onda znači, kada vi kandidatu za zelenim stolom kažete: „Gospodine kandidate, niste zreli!?“
Zar to nije udarac u lice vama i školi i školskom sistemu?
Vi se, gospodo profesori, s nama igrate mature, koja u današnje doba znači ogromnu mrlju u odgojnom sistemu!
No nama nije do igre i paradiranja. Mi život shvaćamo ozbiljno i imamo pravo tražiti, da se nas, i školu, i naš odgoj ozbiljnije shvati i savjesnije uredi.
Mi razumijemo i vas. Vi ste i sami dio jednog školskog sistema. Osim toga, niste ni vi krivi, što ste u isto takovoj školi možda stekli krive pojmove i ne možete razumjeti nas, koji smo odrasli u drugoj atmosferi, nego je bila vaša. Mi razumijemo i one između vas, koji su zajedno s nama postali svijesni nesavremenosti savremene škole, ali se ne osjećaju odgovorni ni pozvani da je poprave. Ovi drugi su također samo činovnici. Ali, mi ne možemo pred time stati. Mi što više ne možemo imati obzira prema nikome tko priječi kulturni progres, jer bi se inače ti apsurdi današnje škole nastavljali kroz generacije. Sa zabludama se jednom mora prekinuti! I tako dugo, dok se ne shvati, da su naše potrebe prirodno pravo, mi ćemo protestirati protiv nepravdi, koje na našoj, i na svim mladim generacijama vrši preživjeli školski sistem!
V. K., preparandist
Hrvatski učiteljski dom, Zagreb, 20. svibnja 1937. (god. 14, br. 7, str. 2)