Jedna optužba

Viktor Cvitan: Dječaci, oko sredine 20. stoljeća (HŠM, Zbirka fotografija)

„Gdje je Anica, da je danas nema u školi?“
„Molim, bolesna je!“
„A šta joj je?“
„Ima gutu“, javlja njezina prva susjeda, ali tako običnim glasom, kao da veli – boli je zub.
„A je li bio kod nje liječnik?“
„Nije“ – veli netko, a cijela škola se nekako čudno smiješi, kao da bi svi htjeli odgovoriti:
„A šta će joj liječnik, kad ništa ne zna!“
„Stara majka otišla je u Zagreb, da joj kupi robu“ – pripovijeda jedna od Aničinih ukućanki ni ne sluteći, da će se možda i ona zaraziti i umrijeti.
„Dali su za nju četiri forinta, da bude lijepa“ – pripovijedaju bezazlena djeca, a mene i boli i zebe.

Zašto miru lijepa seoska dječica poput jesenskih mušica?
Zašto se seljačko srce ne boji smrti?
Zašto zove k bolesnom živinčetu živinara, a svomu rođenom djetetu samo – svećenika?
Zašto kupuje skupa pogrebna odijela, a prezire liječnika i jevtine lijekove?

„To su životinje!“ … Ali to je vrlo komodan i nepravedan odgovor.
A tko je kriv, da se za tu životinju ne „brine“ baš nitko od onih, koji misle, da su – ljudi?
Tko je kriv, što seljak gradi nezdrave kuće bez toploga poda i čestitih prozora, kroz koje ulazi k čovjeku blagi uzduh i žarko sunce?
Tko je kriv, da taj „gospodar zemlje“ ostavlja tako mirno njezine grudi i baca u naručaj onoj, koja vodi u drugi, tek naslućeni ili obećani svijet?
Tko je kriv, da njegovo blago znade za svoga spasitelja – živinara, dok se njegovo lijepo i veselo dijete bespomoćno guši tek pred onima, koji jedva čekaju, da izdahne?
Tko je kriv, da seljakinja rasipava novac na odijela za oba svijeta, a škrtari na jelu?

Tko je kriv?!
Svi smo krivi.
Mi dolazimo k seljaku samo onda, kad nas to zabavlja, ili kad moramo k njemu, da budemo svijesni činovnici, milosrdni čovjekoljubi, patriote i demokrati!
No najobičnija svrha takvih pohoda čisto je ekonomske, sebične naravi, pa je posve razumljivo, da se nas „ljudi“ ta „životinja“ – boji, ili da u nas sumnja…
Seljak gradi starinske nezdrave kuće, jer ne smije u svoju vlastitu šumu po drva i jer su inžiniri skupi.
Smrti se ne boji, jer mu ona jedina obećava nešto lijepa, ono nebo, radi kojega se muči na tom svijetu“ – paklu svojemu i to ne za sebe, već za – „ljude“.
On je bez krave bogac, a bez vola – još veći, pa zato ih brižnije čuva negoli rođenu djecu.
„Bit će djece, ali ako mi krepa krava, šta ću jesti?!
On istina škrtari na kuhanoj hrani, jer sve, što je bolje i slasnije, mora da nosi u grad na prodaju, kako bi došao do krajcare za druge potrebe, a osobito za porez i daće.
Jedino mu je veselje, kad se može lijepo obući i otići na proštenje, ili na sajam. I zato on ne štedi, kad oprema svoju mrtvu kćerku ili mrtvoga sina. „To mu je sve“.
A kad mu veselo pruža samrtnu svijeću iz seoske crkvice, čini to samo zato, jer mu je teško, što mu se dijete tako muči, a on mu ne može pomoći samo zato, jer ne – neuk.
Ne vjeruje u liječnika, jer je to jedan od onih ljudi, koje on istina plaća, ali koje ne pozna.
Kad bi u svakom većem ili obližnjem selu bio liječnik, komu bi bio njegov kruh i „istinska služba“ – ne bi ta jadna životinja tako ludo umirala.
Bilo bi ozdravljenja, čudesa i vjere poput one u – Hrista…
No liječnik, koji je po nekoliko sati daleko od bolesnika, ne može da slijedi – Hrista i zato su on i njegova znanost seljaku – nepoznato božanstvo.
Mladosti naša, koja pjevaš himne patriotizmu ili čovjekoljublju, evo Ti „istinske službe“. Vaša je!
A ova lijepa bespomoćna dječica, koju po zabitim hrvatskim selima guši difterija, neka budu mili drugovi i dobre družice, naša briga i naša optužba.
Potražimo i pozovimo one, koji su dužni čuvati „mladu Hrvatsku“, da vrše svoju dužnost.
Neka stvore zakon, koji će priteći u pomoć onima, koji sami sebi ne mogu, ili ne znadu pomoći.
Reći će se:
„Gdje su nam toliki novci?!“
Za to ih mora biti. Ratne lađe, koje uništavaju ljude, stoje milijune, pa kako da ono, što spasava ljude, ne stoji ništa?!
***
Anica je umrla. Vidjela sam je na odru.
Lijepo su je opremili.
Zar je morala umrijeti? O, nije! Ubili su je oni, koji ubijaju ljude. Otac plače o nosi mi – čašu vina! I oni piju, koji je žale!
Voda je tek pod odrom, da se ne kvari uzduh. Velim, da ne mogu piti, ali na koncu ipak moram.
„Za poštenje!“
I kad se sjetim one kapljice na mojim usnama, mene je stid; jer razumijem, kako se čovjek pretvara u životinju.
Ambijent našega seljaka je strašan. I zato ta „životinja“ mora jednoga dana postati – zvijer ili – čovjek. Blago i teško onima, koji će biti i tomu krivi.
„Lijepo mi se vidi, da su došli.“ A ja bih voljela, da nijesam došla.
Ne bi bar vidjela punu sobu neukih žena s malenom djecom na prsima.
Rekla sam im, da će zaraziti djecu, ali one su – ostale.
Poslušala me je samo jedna mati – bolja od mene; jer i ja sam mati, pa ipak sam išla u onu kužnu atmosferu. A zašto? Samo zato, da me ne grize moja kršćanska, patriotska, demokratska i učiteljska savjest.
A gdje sam prije bila?!
Nemam novaca. I to je jedino, čim i ja sebi poput Pilata perem ruke i velim:„Ja nisam kriva.“

Josipa Radošević

Josipa Radošević, rođ. Gazvoda (Praputnjak, 25. 11. 1872. – Celje, 30. 8. 1959.), učiteljica i književnica. Učiteljsku je školu završila u Zagrebu, a kao učiteljica radila je u Lokvama, Cresu i Zagrebu. U Lokvama se udala za književnika i pravnika Miju Radoševića. Prijatelj i vjenčani kum bio im je Janko Polić Kamov. U početku je pisala pod pseudonim Dobroslava, članke u Domaćem ognjištu početkom 20. stoljeća potpisuje kao Josipa Gazvoda. Objavila je zbirku pjesama Iz mojega zatišja (1907) te zbirke priča i pjesama za djecu i mladež u nakladi Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora – Majčini zapisci (1921) i Za svoju kućicu (1930). Priče su joj prožete socijalnom tematikom.

Više o Josipi [Gazvoda] Radošević na:
https://www.maticahrvatska-cabar.hr/lokve.html