METHODUS
Autograf Josipa Herovića iz 1797., najstariji didaktičko-metodički rukopis u Arhivskoj zbirci (drugi dio)
Autograf Josipa Herovića iz 1797. Methodus prijevod je (ili prijepis prijevoda) na hrvatski kajkavski jezik priručnika J. I. Felbigera Kern des Methodenbuches…(1777.), jednoga od glavnih didaktičko-metodičkih priručnika za stručno pedagoško obrazovanje budućih učitelja na području Habsburške Monarhije, tako i na preparandijalnim tečajevima u Zagrebu tijekom prve polovine 19. stoljeća. Temeljna svrha priručnika bila je normiranje nastavnih sadržaja, metoda, obveza učitelja i učenika, poželjnih osobina i vrlina u vrijeme utemeljenja državnoga javnoga školskog sustava s krajnjim ciljem ostvarenja proklamiranih prosvjetiteljskih ideja obrazovanja i odgoja korisnih članova zajednice. Polazeći od činjenice da se radi o prijevodu priručnika kojim su obrazovani učitelji važan je izvor za istraživanje onovremenih nastavnih sadržaja i metoda, obrazovnih, odgojnih i svjetonazorskih modela te pedagoških načela u Hrvatskoj za povijesna istraživanja školstva, pedagogije, odgojnih znanosti, hrvatskoga jezika te druga interdisciplinarna istraživanja. Herovićev Methodus vrijedan je sačuvani rukopisni primjerak stručnoga pedagoškog rukopisa iz predznanstvenoga razdoblja hrvatske pedagogije s kraja 18. stoljeća.
Sadržaj Methodusa
U Uvodu i prvim dvjema cjelinama glavnog didaktičko-metodičkog teksta Methodusa dane su upute o podučavanju općenito i o organizaciji nastave, upute za skupno učenje, čitanje i usmeno ispitivanje, te metodičke upute za obradu nastavnih predmeta u seoskim (trivijalnim) školama: vjeronauka, poznavanja slova, šlabekuvanja (sricanja), čitanja, pisanja, pravopisa, računa.
Treća cjelina sadrži opise važnosti školske službe, dobre osobine ili vrline učitelja, glavne upute i školske zapovijedi, odnosno disciplinske propise. U Dodatku, su upute za ispitivanje učenika prilikom inspekcije nadređenih ili posjeta uglednih osoba. Završni dio čine metodičke upute za nastavu lijepoga pisanja. Rukopis je završen s datacijom 19. lipnja 1797. godine.
Učitelji imaju velike dužnosti u navuchanju djece, moraju ih naučiti pametno i pravično misliti i činiti, stečenim se znanjima koristiti u životu. Dobre osobine ili vrline koje učitelj treba imati su: pobožnost, ljubav, odvažnost, strpljivost, zadovoljstvo, marljivost.
O važnosti školske službe. Učitelji imaju velike dužnosti u navuchanju djece, moraju dati dobre temelje, posebno ako su ih zapustili roditelji, treba pomagati župniku u vjerskom odgoju, naučiti učenike dobrom ponašanju da bi postali korisni članovi društva. Naučiti ih pametno i pravično misliti i činiti, stečenim se znanjima koristiti u životu. Učitelji jako griješe ako: zanemaruju vjerski odgoj, ne poštuju nadređene poglavare, ne trude se dovoljno u podučavanju, zanemaruju djecu i svoju službu.
O dobrim osobinama učitelja. Dobre osobine ili vrline koje učitelj treba imati su: pobožnost, ljubav, odvažnost, strpljivost, zadovoljstvo, marljivost.
Tako se navodi kako učitelj treba sa svim se učenicima očinski i prijateljski ophoditi, strpljivo postupati sa slabijim učenicima. Poticati redoviti dolazak u školu i pokazati naklonost prema dobroti i marljivosti učenika. Školnik ne smije biti usporen, namrgođen, nego vedar i okretan, pohvaliti dobre učenike, ohrabriti ih i pokazati koliko se i on trudi. Mora biti strpljiv i truditi se u podučavanju, posebno nepažljivih i neposlušnih učenika, strpljivo podnositi prigovore roditelja zbog neznanja djece, a kao kršćanin, rođen za težak rad, mora usrdno nastojati ostvariti propisano. U službi treba biti zadovoljan i odgovorno ju obavljati.
Osobito je poželjna mudrost učitelja u podučavanju djece. Najslabijim učenicima treba olakšati učenje i tražiti samo najpotrebnije. Ne smije ih se kažnjavati. Živahne i rastresene učenike treba zaposliti, ne ophoditi se s njima pretjerano strogo. Treba pomoći i poticati zbunjene, bojažljive i slabe učenike te ih pohvalama ohrabriti. Lijene treba zbuditi, a zločeste učenike obuzdati i upozoriti na loše posljedice. Učitelj je dužan naredbe nadređenih pokorno izvršavati. Smije upotrebljavati samo propisane udžbenike, kao i metode podučavanja u skupnom podučavanju, skupnom čitanju i ispitivanju. Treba voditi imenike o napredovanju učenika i marljivosti (pohađanju škole). Raspored sati treba marljivo provoditi i objesiti ga na školska vrata ili zid. Nastava može započeti kada svi učenici imaju pripremljene udžbenike i pribor, a povremenim hodanjem gore-dolje po razredu provjeravati kako učenici izgovaraju slova, čitaju, pišu, računaju, kako sjede pri pisanju i dr. Nastava mora početi s molitvom iz Imen knjižice. Svi učitelji svojom pobožnošću, radišnošću, čednošću, zadovoljstvom i djelima trebaju biti uzor učenicima. Moraju se kloniti zabranjenih stvari.
Školske zapovijedi (Disciplinski propis) za djecu seoskih škola izvedene iz općih zapovijedi. Prve zapovijedi odnose se na vladanje prema Bogu i u crkvi. Djeca imaju Boga ljubiti i bojati ga se. U crkvi se učenici moraju čedno i pristojno ponašati, bez šaptanja, ogledavanja i smijanja, za vrijeme mise i propovijedi stati ili sjediti, misliti o Bogu i svecima i pažljivo slušati što župnik propovijeda. Dalje se detaljno navodi kako se i za koga učenici moraju moliti i pjevati crkvene pjesme. Sljedeći nauk vjere trebaju postati bolji, a ako prekrše vjerske zapovijedi, moraju tražiti oprost i obećati da će biti bolji.
Drugi dio zapovijedi odnosi se na vladanje u školi. Učenici u školu trebaju doći u određeno vrijeme, ne prerano ni prekasno, umiveni, čistih ruku, počešljani, obrezanih noktiju, a prije škole trebaju obaviti svoju potrboću da ne bi morali ići van u vrijeme nastave. Moraju imati potrebne udžbenike, pera, papire i računsku pločicu. U školu trebaju ići mirno, po dolasku dječaci moraju skinuti kape i dostojno pozdraviti učitelja, djevojčice jednako tako. U svoju klupu sjedaju kako dolaze i u tišini čekaju početak nastave. Zabranjeno je strčavanje, jedenje u vrijeme nastave kao i vikanje i galama na ulici i pred školom. Dalje je detaljno opisano kako se učenik treba ponašati tijekom nastave – tiho, mirno, poslušno, pozorno, odgovarati kada ga učitelj pita i dopusti mu govoriti, javlja se dizanjem ruke. Iz škole izlaze iz klupa po redu, bez guranja ili hodanja po klupama. I ne smiju se zadržavati na ulici igrajući se i vičući.
Treći su dio zapovijedi o vladanju učenika prema učitelju i drugim učenicima.
Učenici trebaju poštovati svojega učitelja i to pokazivati riječima i djelima. Moraju ga slušati, voljeti i ne komentirati njegove nedostatke, ako ih ima. Na pitanja odgovarati uljudno, a opomene i kazne primiti sa zahvalnošću, bez srdžbe i osvetljivosti. Kada učenik odlazi iz škole, treba zahvaliti učitelju za njegov trud.
Učenici u razredu moraju se voljeti, biti dobri i prijateljski se ponašati, ne smiju zamazati ili namjerno pokvariti predmete i radove niti smije biti uzimanja i krađe. Ne smiju tužiti jedan drugoga iz osvetoljubivosti, niti se smiju rugati nečijim tjelesnim nedostacima. Ne smiju se zadirkivati, tući, čupati i ružno se nazivati. U četvrtom su dijelu upute za opće vladanje. Učenici moraju biti marljivi, pobožni, pristojni u svakoj prilici, pokorni, poslušni. Pri susretu s gospodom već izdaleka skinuti kapu i nakloniti se. Prema svim ljudima trebaju se odnositi pristojno i poslušno. Korisna znanja iz škole trebaju zapamtiti za cijeli život. Ako prekrše te zapovijedi, trebaju biti kažnjeni i, kao dio disciplinskih mjera, u Navuchanya knigi upisani.
Školno Vkroćenje (Školska disciplina. Disciplinske mjere koje učitelj može primijeniti prema učenicima koji su prekršili školske zapovijedi o vladanju su: opomene, upozorenja, prijetnje, obećanja i kazne. Prilikom kažnjavanja učitelj mora biti pravičan, s ciljem poboljšanja učenikova vladanja, ne smije kažnjavati u ljutnji. Ne smiju se kažnjavati tjelesni nedostaci i ponašanja koja iz njih proizlaze, prekršaji drugih i nepodopštine izvan škole, osim ako to nije zatraženo od učitelja. Kažnjavati treba sve prekršaje koji se ponavljaju i nakon učestalog opominjanja i prijetnji, uznemirivanje drugih učenika, nepristojnost i nepokornost prema poglavarima, grijesi prema Bogu, tverdokornost vu zlu.
Da ne bi ozlijedili učenike, zabranjeno je kažnjavanje: bičevima od volovske žile, batinama, kožnatim bičevima i prutovima, pljuskanje, tiskanje, udaranje šakama, čupanje za kosu, klečanje i potezanje za uši, i sva sramoćenja s magarećim ušima i krunama.
Dopušteno je tjelesno kažnjavanje manjih učenika šibom, većih učenika tankom paličicom. Dalje je dopušteno uskraćivanje onoga što učenici vole te određena vrsta sramoćenja. Kaže se i da se kazne ne smiju oprostiti zbog plakanja i vriske kažnjenoga, ili ako bi učiteljev ugled bio ugrožen, a da se mogu odgoditi do kraja nastave, dajući učeniku priliku da popravi svoje ponašanje.
U Dodatku su upute za ispitivanje učenika prilikom inspekcije nadređenih ili posjeta ugledne osobe te je dodan dio o vođenju (metodici) lijepoga pisanja. Prilikom inspekcije nadređenih, nakon molitve, prozivke učenika i uvida u imenik, četvrt sata radi se slovkanje, sricanje iz tabele i udžbenika, pola sata ispitivanje iz katekizma, pola sata čitanje i ispitivanje starijih učenika. Potom četvrt sata o školskim zapovijedima, pola sata računanja i pola sata lijepoga pisanja, završno s molitvom. Ova inspekcija može trajati tri sata.
Metodičke upute za lijepo pisanje čine pripreme za pisanje i upute za položaj tijela, pravilnom držanju pera, učenje lijepoga pisanja i korištenja Table slova (Abecedne table). U Napomeni je navedeno kako detaljne upute za učenje lijepoga pisanja služe učitelju za pripremu, objašnjenje i popravljanje, ali ne da ih u tom obliku od riječi do riječi prenosi učenicima. Rukopis je završen 19. lipnja 1797. godine.
Cjeloviti tekst Methodusa J. Herovića transkribiran je i objavljen u Analima za povijest odgoja vol. 14 (2015.), a dostupan je i na: https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=260990