Početci školskog zakonodavstva javljaju se s terezijanskim protomodernizacijskim reformama, odnosno Felbigerovim Općim školskim redom za njemačke normalne, glavne i trivijalne škole i svim carskim kraljevskim nasljednim zemljama iz 1774., koji nastaje kao odgovor na prosvjetiteljske ideje 2. polovine 18. stoljeća. Crkva je počela gubiti svoju višestoljetnu dominirajuću poziciju nad obrazovanjem pa ono konačno postaje jedan od prioriteta države. Iako se ovim propisom odredio obvezan polazak djece u školu, zbog svojih germanizacijskih tendencija nije naišao na veći odaziv u redovima mađarskog plemstva. Novom školskom osnovom Ratio Educationis… iz 1777. u škole se pokušava uvesti red, no ova se odredba nije uspješno provodila zahvaljujući zapostavljanju materinjeg jezika, siromaštvu roditelja u selima, jakim rodnim politikama, manjkavom učiteljskom kadru te još uvijek prisutnom utjecaju Crkve. U duhu reakcionornog režima Franje I. u Austriji 1805. godine nastaje politička školska odredba Politische Schulverfassung… ili Schulcodex kojom je austrijska vlada upravu i nadzor nad javnim školama ponovno povjerila Crkvi. Godine 1806. u Ugarskom Kraljevstvu, a tako i u Civilnoj Hrvatskoj, na snagu stupa revidirani Ratio educationis…, nova uredba o organizaciji školstva, no napredak u hrvatskim školama otežavaju sve nasrtljiviji prodori mađarizacije. Navedeni problemi i zaostalost za naprednijim zemljama potaknuli su Ljudevita Farkaša Vukotinovića na pisanje knjige Něšto o školah pučkih: rěč u svoje vrěme u kojoj kritički progovara o stanju pučkoga školstva onog vremena.
Ali polag svega toga ima još puno ljudih kod nas, koji sveudilj kažu, da školah pučkih netreba, da će puk potom boje prevejan i pokvaren postati. Dobro, neka bude… Ja ću to praktički oprovàrći. Gledajmo obćinu izobraženih ljudih… Gledajmo gradjane kojeg velikog varaša. Dobro podučeni gradjani mirni su ljudi, dobri i umětni meštri, koji zanat svoj těraju, blaga si pribave i malo grěha dělaju. U takovom varašu je dobar red, sěgurnost, i koliko moguće svaki dobije svoju pravicu bez batinah i drugih sirovostih… Ako to nebiva, to nisu gradjani, nego njihovo poglavarstvo krivo. – Uzmimo sad manji varašinac, u kojem prostiji gradjani živu… Šta vidimo tamo?… Vidimo, da, nakoliko je izobraženost stanovnikah na manjem stepenu, na i toliko je više zločestoće i opacinah, većji nered, i težji način upravljanja. Tamo je više predsudah, zlih navadah i prostote… A gledajmo sad u koje selo, gdě su sami prosti neuki ljudi, tamo već ništa neima, što bi redu spodobno bilo, tamo susěd susědu nagadja, kvare děla, i ništa nebiva, što se oštro nezapověda. Svemu dobru, svemu redu je poglavarstvo uzrok, a ni pošto volja pučka; pak bi se rad poglavara rěšiti, jer muje pravi tàrn u peti.. Čim je skupština koja na višjem stepenu izobraženosti, s tim je urednije upravljanje dàržavno, i s tom jošće razlikom, da bi si izobraženi ljudi poglavarstvo izabrali, da ga sve i nebi imali; prosti pako bi i ovo, koje imaju, protěrali, da bi samo směli i mogli. – Ako bi to istina bila, da su prosti neučeni ljudi najbolji, to bi tada marva još bolja biti morala, ona zaista ništa nezna, nego jesti, piti i spati… pa je i ona samo tada dobra i koristna, kad ima dobroga pastira i vodju; drugač je pogibeljna… . Prosti ljudi ništa za obćinsko dobro, za pravicu drugoga, za uzdaržavanje reda, i dostignutje dàržavne srěće nečine ob svojoj pameti i domisli, nego samo zato, što im se zapověda, i što se boje, da nebi poradi zanemarene zapovědi kaštigovani bili… Podučeni pako čovek sám učini ono, što je koristno, dobro i potrěbno , jer je ubavěšten o dobroti svoga čina. Zašto se ljudi izobraženi sveudilj tuže, da nije moguće s pukom iziti; da se neboje zakona, niti vlasti, da neslušaju sudca, niti svestenika, niti spaiju; da se neplaše niti boga, niti vraga?… i t. d. Odkuda to? Ni li to očiti dokaz sirovosti, neotesanosti, neznanosti?… Zaista nek ide tkogod u němačku zemlju, gdě je pučka izobraženost najvećji stupaj postigla, pa će videti čuje li tko tamo onakove opačine, koje se kod nas svaki dan dogadjaju… Na kratkom mogu reći, da je potrěba pučkih školah tako očevidna, kako beli dan. To je cěli svět uvidio , a mislim, da i mi vidimo…. (str. 15. – 17.)
Vukotinović, ozlojeđen lošim položajem školstva, naglašava važnost pučkog obrazovanja. On kaže: „Nauci nas čine plemenitim, a neznanje sirovim i velikom stranom i zločestim.“ Neuki ljudi ne razumiju svrhu i dobrobit pametne naredbe, ne razumiju što je pravednost i je li neki čin dobar ili loš. Prosti, neuki puk zna samo psovati, klevetati, varati i opiti se. Takvi ljudi žive tijelom dok im duša spava. Brinu o tome što će jesti i piti te kada zaspati. Ne vjeruju da bi ih „ljekar“ mogao izliječiti ili da bi on mogao više znati nego li „koja baka“. Što se i same obrade zemlje tiče, prosti puk ne može napredovati. S koljena na koljeno baštine se loše poljodjelske vještine koje često nisu plodonosne. Vladajući ne mogu ono dobro iz njih izvlačiti jer zbog svoje sirovosti oni ne mogu ništa razumjeti. Štoviše, mogu im svakojake laži izreći i pritom ih okrasti dok jadni neobrazovani čovjek samo može slušati i pokunjeno kući otići.
Djeca koja završe tri godine škole, nakon toga više nikada knjige ni ne otvore, sve pozaboravljaju, i čitati i pisati i računati. Ne uče ništa „iz dogodovštine narodne, od gospodarstva, od zemljopisa, od dužnostih gradjanstva“ i tako u srcu ostanu priprosti i neučeni kao što su bili i prije škole. „Ali dĕtca se uče kano papige, kad ih tko zapita, odgovore oštro odsěčenim i změrenim glasom, ko mašina kakova, o onom pako, što su govorili, ništa nerazume, jer su to jako redki školnici, koji bi dĕtci štogod tumačili; što nikomu bolje netreba, nego seljačkoj détci, koja kanoti mali divjaci, koji nigdě ništa ni čuli ni viděli nisu, u školu dojdu.“ Ženska djeca u većini krajeva ni ne idu u školu. Njima je određeno da su doma, da uče presti, šiti, kuhati i gospodariti. Vukotinović naglašava kako nema prave osnove, pravih zakona, reda i ljudi koje bi ispravno i vjerodostojni izvršavali svoje školske dužnosti. „Da bi seljak znao, da ga nauk sposobnoga čini, za da mnogi měštrom, sudcem ili drugim častnikom seoskim, ili vojničkim postati može, da će moći bolji čověk, bolji gospodar biti, on bi se zaista trudio nezaboraviti, nego se dalje učiti.“
Što se tiče učitelja, tj. „školnika“, naglašava njihovo loše obrazovanje. Ne postoje nikakve škole za školnike ni preparandije. Tko hoće biti učiteljem, površno nauči ponešto iz kršćanskog nauka, računstva, sve to odgovara pred nekakvim povjerenstvom i nakon toga ulazi u službu. To su učitelji bez pravog znanja, a pored toga i siromasi. Njihova godišnja plaća iznosi 50 do 60 forinti, toliko da jedva mogu preživjeti. „Jedan školnik u nĕmačkoj zemlji imade 13, 14, 16, 18 do 20 forintah na mèsec, u Americi sěvernoj imade od 8 dolarah = 20 f. do 12 dolarah =32 i u srebru na mĕsec…što na godinu 240 f.do 384 f. sr. iznaša… Kolika razlika u plaći, ali i kolika razlika u koristi.“ Još ga ni seljaci ne vole, ne žele mu plaćati službu, ne žele djecu slati u škole jer su im ona više od pomoći doma, tj. na polju…
Vukotinović govori kako je tuđi narod obrazovaniji, mudriji. Postoji puno pučkih škola u svim razvijenim zemljama, Njemačkoj, Francuskoj, Engleskog, Italiji, Češkoj i Rusiji. Radi boljeg ustrojenja u našim školama predlaže: da škola ima dobrog „naučitelja“ školovanog u valjanoj „učionici“, tj. ustanovi; ravnatelji, odnosno nadzornici mogu ostati svećenici, tj. mjesni župnici, jer su i sami obrazovani i nadareni…; u svakoj školi koja ima više od 30 đaka trebao bi biti jedan pomoćnik. Nadalje bi morao biti zakon po kojem su sva djeca od 10. do 15. godine dužna pohađati tri godine škole, a roditelji koji se s tim ne slože, bili bi kažnjeni. Svi koji svoje pučko obrazovanje završe, trebali bi svaku nedjelju dok se ne ožene dolaziti u školu i tamo vježbati sve što su naučili. Učionice bi morale biti prostrane, visoke, s velikim prozorima, a peć u odaljenom kutu. Što se obrazovanja djevojčica tiče, one neka i dalje budu separirane od dječaka tako da ih poučava kateheta dvaput tjedno, u utorak i petak, kako bi ostalo vrijeme mogle biti korisne u kući. Sve djevojke dužne su ovako pohađati školu od 8. do 10. godine.
Kao najvažniju odrednicu pučkog obrazovanja autor ističe krepostan nauk koji je važniji i od same teorije. Da bi čovjek bio potpun, on mora biti dobar i moralan, a još k tome i učen. „Mi dakle, što se naukah u pučkih učionicah tiče, najvećma tamo smĕrati moramo, da se u mladjanoj détci sardce izobrazi, da se ćućenja za krĕpost probude, i sva gibanja grĕšnih strastih u korenu udave, ili barem koliko moguće oslabe.“
Na kraju svoje knjižice, kako ju sam naziva, Ljudevit Vukotinović proziva plemstvo neka skrbi o svom narodu te poručuje:
Znam, da će mnogi mojih priklonih čitateljah kazati: to je sve lěpo, to i mi znamo; ali odkuda? gdě su novci?… To je sve lěpo, kazat ću ja, i to je lěpa istina, da mi tako ostati nemožemo; u tom stališu, u kom smo sada, nemožemo biti, mi hoćemo dalje, samo da nismo radi ništa žàrtvovati. Mi smo puku našemu mnogo dužni, on nam ore, sěje, kopa, on nas na noguh dàrži; istina je, on sěje za nas na našoj zemlji, i zato sěje sebi opet na našoj zemlji; to je načalo naše aristokracie, niti sada ne može drugačie biti. Na tom načalu stoji život od několiko stotine hiljadah ljudih, koji kroz toliko věkovah dàržana prava da izgube, bankerott bi i postali… ali to je plaća za dělo njegovih rukah; mi dobro živemo, i izobražavamo se, i igramo kano na njegovih legjih stojeći političku našu rolu (ulogu), a njemu put zatvarama k prosveti, k duševnom životu, koj bi mu, ako ne više, bar toliko valjao, koliko mu to valja, da se hrani. Ta i nami to više vrědi, da u slasti izobraženja živemo, nego ono, da se hranimo. Nikako dakle kazati nemožemo: da puku našemu ništa dužni nismo. (str. 54.)
Ljudevit Farkaš Vukotinović (Zagreb, 13. I. 1813. – Zagreb, 17. III. 1893.) bio je hrvatski političar, književnik i prirodoslovac. Studirao je filozofiju u Szombathelyu, a pravo u Zagrebu i Požunu (Bratislavi), gdje je i stekao diplomu. Godine 1836. imenovan je podbilježnikom Križevačke županije te od 1840. velikim sudcem u moslavačkom kotaru. Od 1847. bio je zastupnikom Hrvatskog sabora, a uz I. Kukuljevića Sakcinskog zaslužan je za proglašenje hrvatskog jezika službenim. Napisao je politički spis Ilirizam i kroatizam (1842.) zagovarajući kulturno i jezično jedinstvo Južnih Slavena, kao i samostalan položaj Hrvatske unutar Kraljevine Ugarske i Habsburške Monarhije. Književni rad započeo je u Danici, objavivši 1835. prvu ilirsku davoriju Pesma Horvatov vu Glogovi leto 1813, poznatu po stihu Nek se hrusti šaka mala. Objavio je zbirke Pjesme i pripovjetke (1838.), Ruže i trnje (1842.), Pesme (1847.) i Trnule (1867.) te povijesne pripovijetke Pošasnost ugarsko-hrvatska (1844.). Jedan je od pokretača književnog časopisa Kolo te je pokrenuo i uređivao almanah Leptir. Godine 1842. s Dragutinom Rakovcem uređuje prvu antologiju domoljubne poezije Pesmarica. Sbirka 1. Pesmice domorodne, a napisao je i igrokaz Golub (1832.). Bavio se i botanikom, petrografijom, mineralogijom, geologijom te bio jedan od osnivača Narodnog muzeja. Obnašao je dužnost tajnika Gospodarskog društva (1854.) i urednika Gospodarskog lista (1855. – 1857.). Godine 1867. imenovan je pravim članom JAZU.