Prije 130 godina, u siječnju 1891., objavljen je prvi broj Pobratima, prvog hrvatskog časopisa za odrasliju mladež, odnosno za učenike srednjih te viših pučkih škola. Mladež je u to doba prilično rastezljiv pojam i često se rabi i za dječju populaciju. Najpoznatiji dječji časopis Smilje također se u podnaslovu deklarira kao list za mladež. Budući da je srednja škola počinjala već nakon završena četiri razreda pučke škole, srednjoškolska je mladež obuhvaćala prilično široku dobnu skupinu. Držimo li se, dakle, deklarirane ciljane skupine, možemo zaključiti da je list bio namijenjen djeci i mladima od 11. do 18. godine, dok bismo, s obzirom na sadržaj, donju granicu ipak mogli pomaknuti na 13. godinu. Časopis je s jedne strane trebao promicati “svestrano znanje” i tako pomoći učenicima u svladavanju zahtjevnih školskim obaveza, a s druge strane pružiti im “valjan uzgoj”, jer “izvanškolski odnošaji utječu u uzgoj mladeži silno a često i pogubno, da sâmo nastojanje škole ne dotječe”, kako se ističe u prvom broju. Prvi je urednik bio Josip Vitanović, profesor zagrebačke realke, a već nakon četvrtog broja naslijedio ga je gimnazijski profesor Petar Marković kojega su tijekom četvrtog godišta (1893/94) povremeno mijenjali Ivan Broz (br. 4-8) i Oton Kučera (br. 9-15).
Kratak Vitanovićev urednički staž mogao bi biti posljedica negativnih kritika što ih je Pobratim dobio nakon prvoga broja. Nepotpisani kritičar u časopisu Vienac (1891, br. 1, str. 16) zamjera Vitanoviću preveliko pridavanje pažnje jednom časopisu u svladavanju zahtjevnog školskog programa kao i u odgoju srednjoškolske mladeži te bez imalo okolišanja konstatira: “Sadržaj prvoga broja nije nas nimalo zadovoljio. Po našem su sudu valjana samo tri prinosa, koji zapremaju najmanji dio prvoga broja. To je prigodna pjesma Badalićeva i početak članka Kišpatićeva i povjestne crtice Klaićeve. Ostalo je za mladež odviše mrtvo i ukočeno pisano, bez soka i smoka, a često i lošim stilom i pogrješnim jezikom. Ako bude i dalje sadržaj i jezik loš kao u prvom broju, onda su tri forinta pretplate preskupa plaća za 24 velika arka – papira.”
List nije izlazio tijekom srpnja i kolovoza, a od trećeg godišta ravna se prema školskoj godini. Prvih osam godišta koncepcijski je ujednačeno i dosljedno. Svaki je broj obično počinjao poezijom, zatim su slijedili prozni književni prilozi – u početku pretežito prevedene pripovijetke i priče, potom poučni članci, koje su često pisali gimnazijski profesori, i na kraju različite zanimljivosti objedinjene u rubrici Svaštice. Dolaskom na uredničko mjesto povjesničara i tada već sveučilišnog profesora Gavre Manojlovića, Pobratim se širi s 20 na 24 stranice, objavljuje više poezije, životopise poznatih svjetskih ličnosti iz svijeta znanosti i umjetnosti te 1898. uvodi novu rubriku Listak mladih Pobratimovaca u kojoj svoje književne pokušaje objavljuju mladi čitatelji – gimnazijalci, učenice Ženskog liceja, učenici učiteljskih i trgovačkih škola. Novi je urednik bio svjestan teške zadaće da list učini zanimljivim učenicima od nižih do najviših razreda srednje škole te istodobno i muškoj i ženskoj mladeži. Na početku svog urednikovanja Manojlović piše: “Stvar je vrlo teška toga radi, što između učenika nižih razreda i učenika osobito najviših razreda postoji tolika razlika zrelosti i duševnoga vidika, da se u listu vrlo teško mogu podavati članci, koji bi svi bili jednako zanimljivi ili jednako shvatljivi za sve učenike; teškoća bude još veća, hoće li se uza to zadovoljavati i mladeži ženskoj. Za sve to bi se upravo tražilo, da mjesto jednoga časopisa budu četiri: jedan za mladu mušku mladež srednjih škola, a drugi za žensku; jedan za zreliju mušku mladež, a jedan za zreliju žensku. Toga pak svega hrvatska literatura podavati ne može, jer se jedva i jedan list, ‘Pobratim’ naš, može troškova radi održavati, a još teže razvijati” (Pobratim 9, 1(1898/99), 24). Mladim čitateljima i suradnicima poručuje: „Pišite o ljubavi prema roditeljima, domovini i vjeri!“
Pod njegovim uredništvom časopis je napredovao i, što je važnije, uspijevao je održavati postignutu razinu. Nakon sedam godina Manojlović se zahvaljuje na uredničkom mjestu, a nasljeđuje ga književnik Ferdo Živko Miler, koji će ostati na tom mjestu do gašenja lista (1916). Koncepcijski se ništa bitno ne mijenja, ali je smanjen broj stranica. List redovito izlazi do lipnja 1914., a onda zbog rata prvi put nakon 24 godine prestaje izlaziti. “Kad su zaorile prve davorije, zagudjeli prvi topovi, on je zamuknuo. Tomu nijesam ja kriv; što je ta šutnja pala baš u dvadesetpetu godišnjicu našu, to nije žao samo meni”, piše urednik Miler u prvom broju 25. godišta, 1. veljače 1916. godine. Nakon jednoipolgodišnje stanke, u veljači 1916., nastavlja se s 25. godištem. Objavljeno je svega 10 brojeva na ukupno 80 stranica.
U likovnom i grafičkom pogledu Pobratim nije imao značajnijih oscilacija. Početkom 20. stoljeća dobiva novu naslovnu vinjetu s prepoznatljivim secesijskim detaljima. Likovni prilozi, osim u poučnim člancima, rijetko su imali veze s tekstualnim. Dakle, ne možemo govoriti o ilustracijama u pravom smislu riječi. Možda ipak treba spomenuti objavljivanje nekoliko izvornih crteža Slavka Tomerlina, kojeg je urednik Ferdo Miler, još kao polaznika Čikoševe Više škole za umjetnost i umjetni obrt, prepoznao kao budućeg uspješnog umjetnika.
Pobratim je u 25 godina izlaženja ostao dosljedan zacrtanoj koncepciji. Budući da je 1897. pokrenut časopis Vjerni drug namijenjen učenicima trgovačkih i obrtnih škola te opetovnica, Pobratimova je misija bila poučavati, zabavljati i odgajati buduće intelektualce. Njegovu će ulogu 1918. preuzeti časopis Omladina koji je pokrenulo Društvo hrvatskih srednjoškolskih profesora.
