Austrijski pisac Stefan Zweig u sjajnoj autobiografskoj knjizi Jučerašnji svijet prisjećajući se školskih dana napisao je: „Škola je za nas bila prisila, pustoš, dosada, mjesto na kojem smo u točno podijeljenim obrocima morali usvajati „nauku o nevažnim spoznajama“, skolastičko i skolastičkim učinjeno gradivo, za koje nam se činilo da ni sa stvarnim životom, a ni s nama samima nema nikakve veze. Ta nauka, što nam ju je nametala stara pedagogija, bila je tupo, šturo učenje radi učenja samog, a ne stjecanje znanja za život. I jedini doista sretni trenutak za koji školi mogu zahvaliti bio je onaj dan kada sam jednom zauvijek za sobom zatvorio njena vrata.“ Zweigova škola „jučerašnjeg svijeta“ škola je 19. stoljeća, kakvu pohađa primjerice i senzibilni Mannov Hanno Buddenbrook, a u kojoj su se najviše cijenili pojmovi: Autoritet, Dužnost, Vlast, Služba, Karijera. Nije to bilo ugodno mjesto za osjetljive duše.
Pobuna protiv autoriteta
Pobuna protiv autoriteta te općenito stvaranje jedne nove „kulture mladih“ bili su karakteristični za pokrete koji su se javljali među studentima i srednjoškolcima u ozračju europskog fin de siècla. U Hrvatskoj su također na scenu stupale nove generacije, željne dokazivanja i stvaranja vlastite povijesti. Događaj koji se zbio 14. listopada 1895. na Trgu bana Jelačića u Zagrebu nagovijestio je, kako će se kasnije pokazati, novu generaciju – generaciju mladih ljudi koji su, prema riječima Josipa Horvata, „osjetili vjetar novih pokreta, barem naslutili i kod nas pulsiranje novih problema, kulturnih, ekonomskih, socijalnih“. Trećeg dana posjeta cara i kralja Franje Josipa I. Zagrebu, kojom prigodom su svečano otvoreni nova zgrada Hrvatskoga narodnog kazališta i Školski forum (danas Muzej Mimara), skupina studenata je na glavnom zagrebačkom trgu u znak prosvjeda protiv Khuenova režima spalila mađarsku zastavu. Mjesec dana kasnije ta je skupina sveučilištaraca, među kojima su bili Vladimir Vidrić i Stjepan Radić, osuđena na dva do šest mjeseci zatvora.
Nakon odslužene kazne većina ih nastavlja studije na srednjoeuropskim sveučilištima, a najviše ih je u Pragu i Beču. Za samo par godina šalju, da se poslužimo riječima Ive Hergešića, „prvi signal naprednjačko-modernističkog pokreta“ poznatog kao hrvatska moderna. „Pražani“ su pod utjecajem T. Masaryka, „naprednjački realisti, kojima je politika preča od književnosti“. Početkom 1897. pokreću časopis Hrvatska misao, pa iako ga deklariraju kao „list za književnost, politiku i pitanja socijalna“, politička pitanja prevladavaju. U programatskom tekstu Što hoćemo? kritički se osvrću i na hrvatsko školstvo, na pitanja odgoja i obrazovanja mladeži polažući velike nade u hrvatsko đaštvo kojemu žele otvoriti vidike suvremenih pokreta. „Bečani“ su više usmjereni na književnost. Njihovo glasilo Mladost počinje izlaziti u siječnju 1898. U pozivu na pretplatu, tiskanom u prosincu 1897., poručuju kako neće gledati prekrštenih ruku i klanjati se prošlim vremenima jer novo doba ima nove zadaće. Oba su časopisa ubrzo prestala izlaziti, ali su uzburkali duhove – prvi u političkim, a drugi u književnim i umjetničkim krugovima.
Antagonizam Mladih i Starih nije prisutan samo u književnosti. Nakon što su se odvojili od Kršnjavijeva Društva umjetnosti, likovni umjetnici 1898. u Zagrebu priređuju svoju prvu skupnu izložbu. Secesija je na djelu unatoč otvorenom protivljenju nekih tradicionalista. Zagreb je središte nove literarne i likovne scene. Pokreću se novi časopisi, osnivaju društva, polemizira se, raspravlja, kritizira i sučeljava – u tiskovinama i kavanama, koje po uzoru na Beč postaju ne samo mjesta ritualnih druženja nego i žarišta kulturnog života. Sukob Starih i Mladih bio je više od uobičajene dijalektike generacija. On je na vrhuncu u razdoblju od 1897. do 1901. Milan Marjanović primjećuje kako je „za dosta zaostali hrvatski društveni i kulturni život onoga vremena bilo moderno i modernističko sve, što nije bilo po starim uskim kalupima idealističke tradicije“. U programatskom tekstu Hrvatskog salona (1898) Milivoj Dežman ističe kako je moderni pokret „borba individua za slobodu“. Zavodljiva retorika Mladih dopirala je i do još mlađih – do srednjoškolaca.
Novi svježi, mladi, napredni…
Poligon za svoje izričaje srednjoškolci su nalazili u listovima koje su sami izdavali. Od 1891. godine mogli su surađivati i u časopisu Pobratim, namijenjenom odraslijoj mladeži, ali njega su uređivali odrasli, mahom njihovi profesori, a to je podrazumijevalo poštivanje određenih normi i „dobrih običaja“, odnosno pisanje unutar granica očekivanog, tj. pisanje „o ljubavi prema roditeljima, domovini i vjeri“, kako im je 1898. predlagao novi Pobratimov urednik Gavro Manojlović. Nasuprot tome, đački su listovi bili plod njihovih nastojanja, izraz njihovih težnji za sudjelovanjem u svijetu odraslih i njihove pobune protiv toga svijeta. Svoje su listove izdavali gimnazijalci, realci, učenici učiteljskih škola, štoviše u nekim školama ih je izlazilo i više, jer su ih izdavali i pojedini razredi. Većina ih se umnožavala litografskom tehnikom.
Godine 1896. karlovački đački list Zajednica i zagrebački Osvit udružuju se s Nadom zagrebačke Gornjogradske gimnazije, uz koju početkom školske godine 1896./97. izlazi litografski umnožen proglas u kojem se govori o ozbiljnim vremenima, bremenitim korupcijom, nemoralom i tuđom kulturom te se traži „da stari naraštaj, koji je svojim radom skrivio to bijedno stanje – zamijeni novi svježi, mladi, napredni, koji će odlučnošću i znanjem popraviti stare grijehe novim vrlinama“. Glavni kreatori ovog proglasa bili su Milan Marjanović i Vladimir Jelovšek. Marjanović je kao karlovački gimnazijalac 1896. osuđen na mjesec dana zatvora zbog protumađarskih demonstracija, a od 1897. nastavlja školovanje u zagrebačkoj gimnaziji. Zajedno s Milutinom Cihlarom i Andrijom Milčinovićem pokreće i uređuje đački list Novu nadu kao glasilo đačkog pokreta koji je trebao poprimiti masovne razmjere. List se tiskao u Dioničkoj tiskari, a u proglasu „Braćo i drugovi!“, tiskanom i kao zasebna brošura u nakladi od 10.000 primjeraka, ogleda se socijalni karakter đačkog pokreta i daju smjernice za individualni i zajednički rad na obrazovanju budućeg naraštaja.
Prava prosvjeta, kaže se među ostalim u Proglasu, „nije skup enciklopedističkoga znanja, bilo u teoretskim, bilo u praktičnim naukama, nego joj je svrha – moralna snaga. Treba da od sebe stvorimo ne dobre odvjetnike, ekonome, učenjake, činovnike, nego u prvom redu čvrste karaktere“. U njihovoj se retorici nazirala kritika postojeće škole i profesora u kojima su vjerojatno i neki od njih, kao i Matoš i Lunaček, kako piše Josip Horvat, „gledali tirane koji svjesno uzgajaju u đacima licemjernost i servilnost, fabriciraju pokorne činovnike, a ne uzgajaju slobodne ljude“. Andrija Milčinović svjedoči kako je jedna skupina njih odlučila da se nipošto neće posvetiti neslobodnom, običnom činovničkom zvanju u državnoj službi, u što se dakako, ubrajalo i učiteljsko odnosno profesorsko zvanje.
Iako su đaci okupljeni oko Nove nade željeli ponajprije unaprijediti obrazovanje mladih u općoj i literarnoj kulturi, njihovo djelovanje, a osobito djelovanje generacija koje će slijediti, nije bilo bez političkih konotacija. U prvom desetljeću 20. stoljeća izlazi nekoliko listova koji se deklariraju kao đački i koji šalju neskrivene političke poruke kao što su primjerice Hrvatski djak: glasilo hrvatskog naprednog djaštva (1908.–1911.) ili Mlada Hrvatska: glasilo starčevićanskog đaštva (1908.–1914.). Diljem Hrvatske niču klubovi napredne omladine, a osobito su u tome revni riječki srednjoškolci.
Đački štrajk
Uvod u veliki đački štrajk koji će se dogoditi u ožujku 1912. bio je događaj iz studenog 1911., pri kraju banovanja Nikole Tomašića. Učenik zagrebačke Trgovačke akademije Milivoj Šćerbak ispalio je hitac u razredu, za vrijeme izdržavanja školske kazne, u nazočnosti dežurnog profesora Artura Schneidera, a zatim drugim hitcem počinio samoubojstvo. Događaj je izazvao lavinu različitih reakcija u dnevnom tisku. Spominjali su se različiti uzroci tog tragičnog čina, među ostalim i krutost školskog sustava, autoritarnost i netaktičnosti profesora ili pak prevelika senzibilnost nesretnog učenika. Pedagoški su časopisi o tome uglavnom šutjeli, uz iznimku Koščevićeva Preporoda. Đaci Trgovačke akademije su nakon pokopa svog kolege stupili u štrajk tražeći premještaj profesora Lukasa, kojem je navodno bio namijenjen prvi hitac, no nakon tri dana su se vratili u školske klupe, pošto im je zajamčeno da neće biti nikakvih sankcija. Obećanje je održano, a bunt se samo primirio, da bi se nekoliko mjeseci kasnije vratio još žešći i masovniji.
Povod za masovni đački štrajk u ožujku 1912. bilo je ranjavanje đaka Saliha Šahinagića u Sarajevu, gdje je u veljači došlo do prvih demonstracija zbog apsolutizma u Hrvatskoj. U veljači prosvjeduju i zagrebački studenti i već je jasno da je ukidanjem osnovnih građanskih sloboda i uvođenjem komesarijata novi ban Slavko Cuvaj rasplamsao nezadovoljstvo mladih. Najprije dolazi do pobune sušačkih gimnazijalaca koji prosvjeduju zbog zabrane javne skupštine sazvane za 3. ožujak na inicijativu omladine, pri čemu su neki od njih uhapšeni. Iz solidarnosti je sljedeći dan počeo štrajk kojemu su se 6. ožujka pridružili i učenici Nautičke škole u Bakru, a 9. ožujka i zagrebački gimnazijalci. Kako su se širile vijesti o šikaniranju đaka, tako su se širila i žarišna područja, što je dovelo do generalnog štrajka 13. ožujka 1912. Vlast je naredila zatvaranje škola i tek 10. travnja ponovno je počela redovna nastava.
Veći dio tiskovina i dobar dio građanstva sa simpatijama gleda na pobunu mladih i podržava ih. Josip Horvat u knjizi Pobuna omladine o tome piše: „Suvremenici tih zbivanja, pogotovu zagrebačka publika, koja je sentimentalno razdragana pljeskala povorkama štrajkaša kličući „zlatnim pucama“, „dragim dečkima“, isto tako politička opozicija, ali ni vlast, koja je inertno stajala zabezeknuta, nisu mogli shvatiti ni dokučiti zamašaj fenomena da tisuće nedoraslih i omladinaca kreću naprijed s protestom koji je odjeknuo Evropom. Snagom gejzira briznulo je nešto novo, otkrivši nezagladiv jaz između prošlosti i nove tadašnjosti. Sagledala su se dva svijeta. I nisu se razumjeli.“ U sjeni političnosti mladenačkog bunta, koja je izbila u prvi plan, ostala je kritika škole, osobito krute školske discipline i bespogovornog podčinjavanja autoritetima, o čemu su, također, javno i prvi put na takav način progovorili đaci.
Godine 1912. tiskane su tri brošure o đačkom štrajku. Prva (Djački štrajk : važnost, uzroci i povod, činjenice, posljedice, krivnja. Što sada?), proglašena profesorskom, donijela je kronologiju događaja i njegovo viđenje kao splet okolnosti za koji su odgovorni „svi interesirani krugovi“ – vlada, ravnatelji i profesori, javno mnijenje i roditelji te đaci. Brošura završava pozivom na povjerenje u profesore i na povratak đaka u školu. Kao odgovor na ovu, ubrzo je tiskana druga brošura (Gjački pokret : preporodom škole – k preporodu naroda!), potpisana pseudonimom „Budislav Mirković“, a napisali su je August Cesarec i Luka Jukić, protagonisti atentata na Slavka Cuvaja koji će se dogoditi u lipnju iste godine. Osnovni uzrok đačkog pokreta je nesloboda, kaže se u odgovoru na „profesorsku brošuru“ – nesloboda naroda pod tuđinskom vlašću, ali i nesloboda đaka koji su u okovima strogog discipliranog reda, „baštine još iz doba Bachova apsolutizma“. Đačka brošura završava sljedećim pokličem:
Drugovi i drugarice!
Nama mogu možda po autoritetima tim i tim dokazati, da smo na krivom putu, no naš nam osjećaj, kazuje, da smo na pravom, a osjećaj je po modernoj nauci najveći dokaz, koji se ne može pobijati; jer lako je pobijati um, no srce se ne može nikada pobiti. I jednom, kad taj osjećaj ne mogne podnijeti apsolutističke i militerske discipline, prodrijet će iz srdaca naših i ponovno nas sve složiti u žilaviju, energičniju borbu, a tad ne ćemo gledati, da li su vlada, profesori, oci i prijatelji naši uz nas ili protiv nas. Sloboda je prvi princip kulture, ubijajući slobodu ubijaju kulturu, pa ipak nam ti ubojice vele: „Mi hoćemo, da budete kulturni“. To je sinteza našeg školskog odgoja.
Vlado, profesori, roditelji i prijatelji!
Gdje miruju starci, tamo treba da se digne omladina. Mi se dižemo i svima vam vičemo u lice: „Preporodom škole hoćemo preporod naroda!“
Treća brošura (Naš štrajk, njegov značaj i posljedice) također je iz đačkih redova. Svrha joj je, kako ističu njezini anonimni autori, da popravi i dopuni „tumačenja anonimna pisca“ prve brošure. Ponovno se đaci žale na disciplinarni red koji je „atentat na zdrav razum“, jer „duh omladine danas je drugi nego je bio nekoć, jer je i duh vremena drugi“. Oni traže „potpunu duševnu slobodu“, „đačku autonomiju“ ili jednostavno „bolju buduću slobodnu školu, koja će počivati na temeljima moderne pedagogije“.
Đački je štrajk, za to vrijeme presedan sam po sebi, zanimljiv i zbog činjenice da je u njemu sudjelovala i ženska mladež i da je klicanje građana „zlatnim pucama“ također svojevrstan presedan.
Jutarnji list, ne bez ironije, 17. ožujka 1912. piše:
Skladna i jedinstvena akcija obaju spolova smatrala se je dosele samo utvarom mašte, pa se ni najveći optimiste nisu nadali, da će taj zamamni san budućnosti postati već danas zbiljom. I gle čuda! Nama, koji smo tek počeli ustajati iz kolievke svjetske prosvjete, bilo je sudjeno, da na tom polju odnesemo dvostruki rekord. Najprvo smo oživotvorili najviši ideal feminističkih aspiracija – jednakopravnost spolova u radu za ostvarenjem zajedničkih ciljeva, a zatim smo podali uzorni primjer prvog štrajka srednjoškolske omladine na kruglji zemaljskoj. Nadamo se, da će ovaj dvostruki patent ipak imponovati svim kulturnim narodima i da će jedan put za svagda razpršiti bajku o barbarstvu našeg naroda.
Sudjelovanje u štrajku učenica osmog razreda zagrebačke Više djevojačke škole, smjera kućanskoga (kojoj je ravnateljica bila Milka Pogačić) opisala je naknadno u svom dnevniku Zora Ruklić, svjedočeći o blagonaklonosti nekih nastavnica prema njihovu buntovnom duhu. Zajedno s nekoliko svojih razrednih kolegica, petnaestogodišnjakinja, bila je povezana sa skupinom koja je pripremala atentat na bana-komesara Slavka Cuvaja, a svoje tajne sastanke održavali su u Stenjevačkoj republici, imanju obitelji Milice Semelić, jedne od članice skupine i Zorine razredne kolegice.
Đaci su se vratili u škole, a najradikalniji član „Stenjevačke republike“, dvadesetpetogodišnji poeta, sudionik sarajevskih demonstracija, Luka Jukić, dokazao je da su pobunu omladine mnogi podcijenili. Atentat na Cuvaja, u kojem su smrtno ranjeni banski savjetnik Ivo Hervoić i policajac Petar Borščak, dogodio se 8. lipnja 1912. prilikom povratka s proslave koja se održavala u Učiteljskoj školi u Medulićevoj ulici u povodu 25. obljetnice djelovanja kao školskog nadzornika njegova brata Antuna Cuvaja. Bio je to prvi, ali ne i posljednji radikalni čin „revolucionarne omladine“ u godinama neposredno pred Prvi svjetski rat.