(Hrvatski školski muzej, Zbirka fotografija, HŠM Mf 593))
Eto to Vam je, moja draga, moj album, to su moje nekadašnje učenice. Je li Vam po volji da malo listamo? Vidjećete, kako su to raznolike, a mahom mile i lijepe djevojčice! Pravi gjulistan – taj album, a te slike pravi gjulići – ama mnoge su već i „uveoci“. To je istina, ali i sada još divno mirišu, i po mirisu im možeš razabrati i klicu iz koje su nikli, i cviojet kojim su procvali.
Irena
Eto odmah ova prva. Zar ne da je nježno čeljade? Ja sam onda još bila sasvijem mlada učiteljica. Sedamnaest godine! A i njoj gotovo već bijaše toliko… Bila sam joj učiteljica dvije pune godine dana – sve do u predvečerje vjenčanog joj dana. Od francuskog verba i od Meyerbeera i Mendelsona odskakutala je poslije nastavnog sata u naručaj svoga zaručnika. I kad god nije bilo mamice blizu, raspravljale smo mjesto o aktivnim i pasivnim glagolima o aktivu i pasivu novog života, koji je čeka.
Dva filozofa sa srcem i očima kevice! Imala je ona ipak preda mnom, štono vele, silan rešpekt, a i kako ne bi? Ja sam bila vazda ozbiljna i preozbiljna, tà sve su me majke svojim kćerima postavljale za primjer. Ona se zvala Irena, a bila je najljepše djevojče u mjestu. Razblugjena jedinica bogatih roditelja, koji su joj učinili sve za volju. Zaručnik joj bio obični špekulant na njene novce, ali ona ga je htjela i moralo je biti. Roditelji su je molili, plakali pred njom, pače i mene zaklinjali, da je odvratim od te udaje, ali ona nas je sve redom uhvatila oko vrata i cjelovima zadušila naše ozbiljne riječi i brige.
Srca je bila dobra, a odgoja nikakvoga. Znala je od svega po malo, ali ništa čestito. I udala se…
Roditelji krivili za sav uzgoj svoje jedinice redom sve inštitute, kud je letimice prolazila, i sve učitelje, koje je god imala – samo nijesu krivili glavne krivce – same sebe. Irena se za godinu dana vratila kući bez novca i – bez muža; a što je najgore, bez volje za život i bez nade: razočarana i nesretna… To je eto razblugjen uzgoj.
Zorka
A ova kraj nje? I ovo je bila jedna od prvih mojih učenica – Zorka. Vrlo dobra, čestita, mila i marljiva djevojke, ali ohola, sve je snovala na veliko… Starija od mene četiri godine. Uzeli me u kuću, da svršim njezin nedotjerani uzgoj. Kao kći vrlo bogatih roditelja bijaše tri godine u prvim zavodima „Sacré Coeur“ i „Englische Fräulein“; ali je tu jedva naučila dosta rgjavo njemački govoriti i malo tuckati na glasoviru. Ja sam je učila slikanju i francuštini, koju je uz mene vrlo revno učila, pa je već i prilično počela parlirati. Roditelji su uživali, kad bi je čuli. No kao trgovačkoj kćeri našle se često partije, da se uda za trgovca – ali ona ne će, pa ne će, – već za oficira. Ovo je sad boljelo roditelje više nego išta. Ne jednom su plakali oboje preda mnom, govorili mi, da je neko smutio djevojčine mlade misli, govoreći mi: „Molim Vas, nagovorite ju, ona Vas sluša više nego nas, o jadni mi, zar smo je za to dali toliko naobražavati – da nam propane sad kuća zbog nje, a evo još četiri sestre!?“ No ona se nije dala ni od mene odvratiti, već je venula, a roditelji su onda ipak popustili i kupili joj za 30.000 for. – oficira. A ove četiri sestre?… Uzgajaju sada taman kao i Zorku… Noblesse oblige.
Marica
Okrenimo list albuma. Ovo je Marica. Bilo joj je četrnaest godina, kad je došla pod moje okrilje. Pola godine provela je u nekom modernom penzionatu, pa se time silno ponosila, makar da, pravo rekavši, baš ništa nije znala: ni njemački, ni čitati, ni pisati pravo, ni ručni rad, ni francuski, ni glasovir – ama ništa. Od onoga što je mislila, obično je samo jednu polovicu iznosila na javu. Ama šta je i mogla u pola godine dobra i čestita naučiti? No ni kod mene nije marila za nauku… Jednom ju je boljela glava, drugi put zubi, treći put želudac, a onda su opet imali goste ili je ona morala na ples s mamom – pa tako gotovo nikada nije ni naučila ni napisala zadaće. Dolazila je na satove, samo da kaže i za to, jer su i iz drugih prvih kuća djevojke uzimale privatne satove. Afektirala je, pri tome i gizdala se silno, a Prava „Cameliendamen-natur“ ili „Zaza-natur“, kako vas volja! Vazda je pričala, što ona sve uči i kako je bilo u inštitutu. Ono nekoliko nabubanih fraza svakom je prilikom prodavala; dok joj je mati hvalu trubila, da je Marica vrijedna kućanica i da radi čim se probudi, pa do u noć. Sa petnaest godina udala se tako za starog nekog, ali dosta imućnog blaziranog kavaljera – a sada me dalje ne pitajte… Znate i sami – kako je dalje bilo… Eto ovaj album, to su vam ilustracije uzgojnih prilika našega doba i naših “boljih“ staleža. Djevojke samo provire u nauku, pa je onda ostave u uvjerenju, da im više ne treba, a ostanu „prazne glave, prazna srca“. Odatle socijalno zlo i rgjave obiteljske prilike. Malo je koja djevojka dobro spremna za suprugu, domaćicu i mater. Malo koja!
Olga
Eto Vam ove na primjer. To je Olga, Kći seljačkih, ali bogatih roditelja. Pogospodila, pokondilira se, a to roditeljima silno imponiralo. Učila marljivo doduše, ali samo sve s površja, i ono što najviše udara u oči, čim će kasnije da brilira. A i sujetna je bila. U kući što ona rekne – ono se čini, to je sv. pismo. I svojeglavost nije bila najmanja od njenih pogrješaka, pa joj ona skrhala vrat… Udala se kasnije za fićfirića, koji joj protepao imetak i ostavio je na cjedilu, pa se onda opet vratila megju svoje dobre seljanke, koje je prije toliko prezirala. Uzgoj i naobrazba opustošile joj dušu, mjesto da je oplemene i obogate. Na žalost!
Izvor:
Belović-Bernadzikowska, Jelica. (1900). Iz moga albuma : psihološke fotografije : separatni otisak iz „Školskog vjesnika“. Sarajevo: Zemaljska štamparija.
Priredila: Štefka Batinić