Članci u pedagoškim časopisima i novinama o ženama u prosvjeti krajem 19. i na početku 20. stoljeća prikazuju složen i ponekad proturječan odnos prema ženama u struci. Članci koji slijede, a koji se mogu naći u fondu Pedagoške knjižnice Davorina Trstenjaka, donose sliku o ulozi učiteljica u školi, o njihovu profesionalnom položaju, ali i o tome kako ih je društvo gledalo, kao i o stranju u kojem su se nalazile učenice u to doba. Zavirimo u prošlost!
Prije 140 godina u jednom su članku žene prikazane kao prikladne za rad s djecom zbog “ženske nježnosti”. Ipak se upozorava da njih u učiteljevanju priječi ženidba koja se smatra ženskim “pravim zvanjem”. Iste se godine prenosi tekst jedne Amerikanke o odgoju djevojaka koji bi ih trebao obučiti da budu “valjane supruge, matere i domaćice”.
S druge strane, kad učiteljice pišu o učiteljicama, vidljiva je njihova borba za bolji društveni i materijalni položaj. Marija Jambrišak i Jagoda Truhleka obraćaju se hrvatskim učiteljicama s idejom udruživanja – stvaranja društva koje će podupirati učiteljice. Svoju ideju nisu uspjele realizirati.
Usporedno s domaćim prilikama donose se dva inozmena iskustva – iz Njemačke i Egipta. Saznajemo nešto o zahtjevima učiteljica na jednoj njemačkoj učiteljskoj skupštini te o razvoju ženskih učiteljskih škola u Egiptu. Takvi primjeri svjedoče da su pitanja ženskog rada u prosvjeti i ženskog obrazovanja dio šire europske i svjetske rasprave.
Ovakvi članci nisu samo pedagoški prilozi, nego su i važni povijesni izvori za razumijevanje društvenog položaja žena. Oni otkrivaju napetost između tradicionalnih očekivanja i modernih težnji za ravnopravnošću, profesionalnim priznanjem i ekonomskom sigurnošću učiteljica.
Djelovanje ženskih u učiteljevanju. Glasoviti kulturni historik i prof. u monakovskom sveučilištu Dr. W. Kiel izjavio se je o učiteljskom radu ženskih ovako: „U ovome otvorilo se je ženskim široko polje radu. Rado će svatko svoju djecu u prvim godinama školskim povjeriti ženskoj nježnosti. Ali ipak je i u tome zvanju „nešto“, što žensko učiteljevanje prieči. „Ženitba, kojoj se uviek nadaju, jest u njihovoj najtajnijoj misli uviek njihovo ‘pravo zvanje’.“
Hrvatski učitelj, tečaj X., br. 5, str. 79.
1. ožujka 1886.
O uzgoju djevojaka. Jedna Amerikanka, koja drži današnji uzgoj i naobrazbu mladih djevojaka pukom obsjenom, odgovarajući na pitanje, što valja da naše kćeri nauče, veli ovo:
„Naučite ih, da znaju zgotoviti najnužnija jela, i to ona, kojima se održi zdravlje i sačuva od bolesti, — i neka znaju, da se tim zaštedi i liečnik i ljekarna i sačuva od mnogoga zla.
Naučite ih, da znadu košulje pa i same haljine same skrojiti i sašiti, skrpiti i oprati i neka znaju, da ljepše odieva plaćena i svojom rokom načinjena haljina nego neplaćena, ma ona bila svilena.
Naučite ih da znadu, da je rad u vrtu ljepše uživanje prirode, nego sve šetnje i putovanja.
Naučite ih, da kuću uredno i čisto drže i da same po kući sve urade i da se u njoj umiju snaći, pa da osim najtežega posla mogu biti bez ovih nevaljalih sluga i služkinja, koji nepažljivu domaćinu i nevještoj domaćici kuću prevrnu, a neka znaju, da vriedna radilica više vrieđi, nego stotinu lienih i pomodnih gospodja, koje samo lienčare i novac razsiplju; i neka znaju, da rumeno lice radilice više vrieđi, nego sto bliedih kod bezposlenih gospodja.
Naučite ih, da ne kupuju, što nije od prieke potrebe, pa i ovo kupujući neka se uviek dobro s kesom sporazumiju, i neka znaju, da novčić, koji u kesi sačuvaju i imaju, više vrieđi, nego izdato i potrošeno sto dukata.
Naučite ih štediti u svemu što bolje i neka znaju, da samo onaj štedi, tko manje izdaje nego što prima, a svaki, što više troši, to je propalica i spasti će na prosjački štap.
Naučite ih, da održe ono, što reknu i obećaju, pa da ništa lakoumno ne odreknu, i da preziru sve, što se samo pretvara i čime se drugi obmanjuje, a da vole samo ono, sto je pravo i istinito.
Naučite ih, da znaju, da sreća u braku više zavisi od njih, nego od muževa i neka znaju, da u ovih više vriedi značaj i poštenje, nego bogatstvo ili samo golo i tašto hvalisanje, pa neka onoga zavole, koji kao i ona štedi i radi, jer će samo tako srećna biti, inače će muž raspikuća i njeno upropastiti, te će poslije morati i njega hraniti i odievati.
Djevojke su na to odredjene, da budu valjane supruge, matere i domaćice, to troje ne smijete ni kod kuće ni u školi ni na časak s uma smetnuti, i uzgoj i nauka za ženskinje ima samo na to troje da smiera.
Kad ih tako naučite i odgojite, onda ih udajte i onda će se znati snaći i održati, pa i vama će u starosti biti na pomoći, a ne će vam na teret doći.“
Hrvatski učitelj, tečaj X., br. 13, str. 206-207.
1. srpnja 1886.
Hrvatskim učiteljicama!
Danas teži već svaki stalež na udruživanje, da se zajedničkim, na jedno upravljenim silama lakše dobave cijelji. Udruživanjem se jača pokretna snaga, lakše se obaraju zapreke, jasnija biva i ista cijelj. Kako se u staro doba ujedinjivala surova tjelesna sila bilo u obranu domovine, bilo u kakovo drugo poduzeće, tako je težnja sadašnjosti, da se okupi duševna snaga u jednoj ideji, koja će promicati staleške interese. Mnoge institucije modernoga svijeta imaju svoj postanak da zahvale udruživanju; njim se razvile umjetnosti, znanosti, obrt i trgovina, da blagostanje naroda.
Tko ne bi znao, da je i preporod hrvatskoga naroda i narodne mu svijesti unaprijedilo udruživanje istomišljenika? Lijepo li reče naš blagopokojni Filipović: „Udruživanje jedna je od najglavnijih poluga čovječjega napretka, jer samo shodnim udruživanjem više sila — materijalnih i moralnih — postizavaju se oni uvjeti, koji su potrebni za napredak većih skupina“. Udruživanje je riječju ona čarobna šipka, koja je posatvarala sva čudesa prosvjete i kulture sadanjega svijeta. I ženski je svijet izvan naše domovine upoznao već odavna korist udruživanja, te je tako postalo mnogo gospojinskih zadruga, kojima je zadaća promicanje prosvjetnih i humanitarnih interesa ženskoga svijeta. Ima danas već i zadruga učiteljica sa zadaćom zvaničnom. Pa se i u nas zametnula misao, da se u Hrvatskoj osnuje zadruga učiteljica. Kojekakva žalosna iskustva dokazala su dovoljno prijeku potrebu takova društva. U nas već učiteljice sačinjavaju znatan kontingenat u javnom životu naše domovine, pak uz blagosloveni napredak ne manjkaju ni primjeri neskrivljenoga stradanja. Ima učiteljica, koje su već nakon nekoliko godina učiteljskoga rada tjelesno iznemogle, te postale nesposobne za školsku službu; ne imajući prava na mirovinu provode upravo kukavan život od milostinje dobrih ljudi. Ima ih, koje opet uživaju tako malenu mirovinu, da jedva dostojnim načinom živjeti mogu. Ima ih, koje su u školskom radu ostarjele i ostale bez bližega roda, pak samotno borave dane svoje starosti. Ima učiteljica, koje bi rada sprovodile praznike u Zagrebu, a nemaju tu ni roda ni znanaca. Kamo će? U gostionici ne mogu da budu, u privatnim se kućama također nije lako smjestiti, i to obično uz takovu cijenu, koja prekoračuje čedne dohotke učiteljice. Ima napokon mladih učiteljica, koje dolaze u Zagreb na ispite, a nemaju gdje da se sklone za toga vremena. Sve to pokazuje potrebu društva hrvatskih učiteljica. Za sada evo u kratko nacrt zadaće društva hrvatskih učiteljica i odgajiteljica. »Društvo će podupirati učiteljice, koje bez svoje krivnje prije reda postaju nesposobne za rad; oboljelima pružat će novčanu i liječničku pripomoć, nastojat će, da s vremenom podigne svoj dom, u kojem bi ostarjele i iznemogle učiteljice našle zaklonište, a učiteljice izvana jeftin stan i opskrbu; podupirat će darovite učiteljice u znanstvenom obrazivanju. U tu svrhu izdavat će društvo svoje glasilo, uzdržavat će knjižnicu, priređivat će poučna predavanja i čitanja o pedagoškim i u opće znanstvenim pitanjima; upotrebljavat će sva zakonom dopuštena sredstva i načine za probit i promicanje društva.«
Potpisane se s toga obraćuju na svekolike učiteljice i odgojiteljice u Hrvatskoj, ne bi li se uvjerile o potrebi takova društva i odazvale se u što većem broju, da bi se što prije uzmoglo pristupiti k njegovu ustrojstvu. Pače želja je, da bi ovo pitanje našlo odziva i u najširim krugovima ženskoga svijeta naše domovine, da bi žene bez razlike roda i staleža prionule potpomagati ovo društvo.
Marija Jambrišak, Jagoda Truhelka
Napredak, tečaj 37., br. 21, str. 331-332.
5. lipnja 1896.
Njemačka. (Njemačka učiteljska skupština) održana je ove godine od 4. do 6. lipnja u Minhenu. Pohodilo ju je 5000 učitelja i učiteljica. Skupštini je predsjedao Röhl iz Berlina. U prvoj glavnoj skupštini držao je prof. dr. Ziegler iz Strasburga krasno predavanje: „Njemačka pučka škola na početku dvadesetoga stogodišta”.
Poslije toga je govorio nadučitelj Laube iz Ohemnica o pitanju učiteljica. Na koncu rasprave predložio je ove rezolucije:
1. Kod namještanje učiteljica na pučkim školama ne smije odlučivati potreba žene, koja ide za tim, da raširi krug staleškoga djelovanja svoga, nego samo interes škole.
2. Uzgajanje mladeži zajednička je zadaća obiju spolova. No budući da se u obitelji više ističe ženski uzgojni utjecaj, to treba da javni školski uzgoj, koji je dopuna roditeljskoga uzgoja — u dječačkim i djevojačkim školama — bude poglavito u muškim rukama.
3. Zahtjev, da se u djevojačkim školama namještaju samo učiteljice, valja osim toga otkloniti još i s ovih razloga: Učiteljica ne može za sebe imati većega prava ni na dublje razumijevanje ženske prirode ni na veće poznavanje ženskih dužnosti, a ne raspolaže kao žena spram djevojke ni uspješnijim uzgojnim sredstvima nego učitelj.
4. Prema svomu fizičkom i psihičkom ustrojstvu, prema svojoj spremi, prema svojim socijalnim prilikama nijesu učiteljice uopće prikladne za rad u pučkoj školi tako kao učitelji. Stoga ne mogu učitelja u školskom radu nadomjestiti, nego samo nadopuniti
5. U sve većem broju učiteljica u učiteljskom zboru leži pogibao za razvitak škole za njezinu neovisnost i za našu narodnost.
Te su rezolucije izazvale ogorčenje kod učiteljica, pa su neke od njih odrješito branile svoje stajalište. Konačno je došlo do neke vrste kompromisa, te je prihvaćen ovaj prijedlog rektora Böttnera iz Friedriehsrodea: Njemačka učiteljska skupština priznaje, da je pravedno, da uz muški spol i ženski djeluje na polju pučkoga uzgoja, no iz znamenitih pedagoških razloga otklanja one zahtjeve, prema kojima bi trebalo djevojačke škole sasvim ili pretežno staviti pod utjecaj učiteljica.
Napredak, tečaj 47., br. 32, str. 512.
11. kolovoza 1906.
Egipat. (Ženska učiteljska škola). U Kairu postoji već od dvije godine nekoliko ženskih učiteljskih škola, u kojima se djevojke u dobi od 14. do 20. godine obrazuju za učiteljice. U dvije ili tri škole pripravnice imadu potpunu opskrbu, a obučavaju ih Evropljanke. No i učitelji obučavaju u tim zavodima, koje pohađaju i muslimke i pokazuju se svojim učiteljima nezastrta lica. Pohodnik jedne takve škole našao je u jednom velikom prostoru, čiji su prozori okrenuti u vrt, oko dvadeset djevojaka u ukusnom školskom odijelu pred mladim šeikhom (ispitanim učiteljem), koji je bio odjeven u svileno odijelo, a na glavi je imao turban. Školska soba je snabdjevena klupama i učilima prema najnovijim evropskim zahtjevima. Svaka djevojka ima posebnu klupu. Učitelj umije svoj razred tako zabaviti, da nenadani pohođanin ne pobuni ni njega ni učenice. Došljaka pozdrave naklonom glave i obuka se dalje nastavlja. Samo se sobom razumijeva, da se i u tim školama kao i uopće u svim državnim školama uči i koran. U jednom kutu onoga lijepog vrta nalazi se mala mošeja, kamo svaka djevojka triputa na dan polazi na tihu molitvu. S učiteljskom školom spojena je škola za kućanstvo i vrtlarstvo. Jedna egipatska gospođica službuje već na jednoj javnoj školi u Kairu kao učiteljica. To je gospođica Amina Hafiz Aghrabi, kći jednoga činovnika u egipatskom ministarstvu nastave. Ona se obrazovala u jednoj engleskoj učiteljskoj školi u Londonu.
Napredak, tečaj 47., br. 7, str. 112.
17. veljače 1906.
