
U povodu 115. obljetnice rođenja i 60. obljetnice smrti Grigora Viteza, pjesnika, prevoditelja i učitelja, podsjećamo na njegovu ostavštinu koja se od 2012. čuva u Hrvatskome školskom muzeju zahvaljujući pjesnikovoj kćeri, nedavno preminuloj Olgi Vitez-Babić.
Grigor Vitez rođen je 14. veljače 1911. u mjestu Kosovac kraj Okučana. Bio je treći od četvorice braće u obitelji koja 1914. ostaje bez oca. U Okučanima je završio osnovnu školu, potom nižu gimnaziju u Novoj Gradiški te 1932. učiteljsku školu u Pakracu. Učiteljska je škola bila najčešći izbor za darovite seoske mladiće. Pružala je mogućnost zapošljavanja u državnoj službi i pomak na društvenoj ljestvici. Odrastanje na selu, unatoč oskudici i siromaštvu, pružalo je nezaboravna iskustva. Osvrćući se na djetinjstvo i ranu mladost Vitez će 1954. napisati kako je radio sve seljačke poslove:
Bio sam guščar, svinjar, govedar, konjušar; kopao sam, sadio, plužio, đubrio, sijao, branao, plijevio, tjerao i vodio konje i volove, kosio, žeo, kupio, vezao, nosio, slagao krstake, vršio, mlatio, brao, tresao, sjekao, tesao, cijepao, djeljao, hranio, pojio, čistio, timario, trgao, komušao, tiještio, runio, kominjao, … ali najviše sam volio čuvati vinograd. To mi je bilo najdraže.
Prvo učiteljsko mjesto dobio je 1934. u Slobodnoj Vlasti kraj Đakova, gdje 1936. upoznaje Elizabetu Perlik s kojom se vjenčao 1938., a 1940. dobili su kćer Olgu. Do 1944. radio je kao učitelj u slavonskim i bosanskim školama. U listopadu 1944. odlazi u partizane. Kao referent prosvjetnog odjela ZAVNOH-a vodi tečajeve za učitelje i organizira prosvjetni rad, sudjeluje na kongresima prosvjetnih radnika u Topuskom i Šibeniku. Nakon rata radi u Ministarstvu prosvjete Narodne Republike Hrvatske. Kao urednik u izdavačkoj kuću „Novo pokoljenje“, odnosno „Mladost“ pokrenuo je i uređivao nekoliko nakladničkih nizova / biblioteka za djecu i mlade. Svakako najpoznatija je Biblioteka Vjeverica koju pokreće 1957. i uređuje do svoje smrti 1966. godine. Istodobno uređuje i Biblioteku Jelen, namijenjenu mladima. Prva je nastavila izlaziti do 1998., druga do 1989. godine.

U autobiografiji (1963) Vitez je, osvrćući se na svoje književni rad za djecu, napisao:
Najveći utjecaj na moje pisanje stihova za djecu ima u prvom redu, moje djetinjstvo, priroda i doživljene slike mog zavičaja, a onda moj rad s djecom u razredu, moja kćerka Olgica, narodne priče, pjesme i zagonetke te putovi i uspjesi značajnih pjesnika koji su pisali za djecu.
Uz urednički, bavio se i prevoditeljskim radom. Prevodio je s ruskoga, francuskoga i slovenskoga jezika. Njegov književni opus vrijedna je kulturna ostavština. U prvom razdoblju književnog stvaralaštva piše pretežito poeziju za odrasle, u drugom za djecu. Od 1956. do 1966. objavio je sedam zbirki poezije za djecu – Prepelica (1956), Sto vukova (1957), Kad bi drveće hodalo (1959), Jednog jutra u gaju (1960), Iza brda plava (1961), Hvatajte lopova (1964) i Gdje priče rastu (1965). Posthumno je objavljena zbirka pjesama Igra se nastavlja (1967).


(Hrvatski školski muzej, Zbirka fotografija)
Savez društava „Naša djeca“ utemeljio je 1967. Nagradu „Grigor Vitez“ za najbolji književni tekst i ilustraciju u hrvatskoj dječjoj književnosti. Prvu su nagradu primili Gustav Krklec i Ratko Zvrko, za ilustracije Vesna Borčić i Vilko Gliha Selan.
Hrvatski školski muzej je 2012., ljubaznošću kćeri Grigora Viteza, Olge Vitez-Babić, dobio vrijednu književnikovu ostavštinu – osobne dokumente, rukopise, korespondenciju, fotografije, učeničke radove, novinske izreske, uporabne predmete i knjige. Popisani su i obrađeni svi darovani predmeti te raspoređeni u muzejske zbirke i knjižnicu.
Prije deset godina, u povodu 105. obljetnice rođenja i 50. obljetnice smrti, darovana je ostavština prvi put predstavljena široj javnosti zapaženom izložbom muzejske savjetnice Sonje Gaćina Škalamera pod nazivom Kad bi drveće hodalo… Ostavština Grigora Viteza u Hrvatskom školskom muzeju. Zajedno s autoricom likovnog postava Nikolinom Jelavić Mitrović prikazala je čarobni svijet Vitezova pjesništva, njegov život i rad. Tom je prigodom izdana i istoimena e-publikacija s tekstovima i brojnim digitaliziranim predmetima iz ostavštine. Izložba je gostovala u Gradskom muzeju Požega (2018), Gradskom muzeju Nova Gradiška (2019) i Muzeju grada Iloka (2019) te u osnovnim školama koje nose ime Grigora Viteza.


Autorica izložbe, naša draga kolegica Sonja Gaćina Škalamera, zauvijek nas je napustila 12. listopada 2023. godine. Olga Vitez-Babić, kći Grigora Viteza, donatorica njegove ostavštine Hrvatskome školskom muzeju, preminula je u Zagrebu 15. siječnja 2026. godine u 86-oj godini života.
Važno je podsjećati i sjećati se! Lijepo je zamisliti što bi bilo Kad bi drveće hodalo…
Kad bi drveće hodalo
Kad bi drveće hodalo,
Šume bi se razilazile na sve strane.
Drveće bi hodalo
A mahale njihove grane.
Kad bi drveće hodalo,
I parkovi bi šetali nedjeljom sa šetačima,
A možda bi zaigrali malo sa igračima.
Kad bi drveće hodalo,
Među pticama bi došlo do velike pometnje,
Jer bi i gnijezda krenula u šetnje.
Kad bi drveće hodalo,
Ja bih pisao naranči s juga,
Nek dođe kod mog bolesnog druga.
