Hrvatski školski muzej predstavio je izložbu Sjećanje na Kviskoteku autorice više kustosice Kristine Gverić kojom obilježava 30 godina od posljednjega emitiranja toga kultnog kviza 20. stoljeća i 60 godina od pojave prvoga kviza u Hrvatskoj.
Povod izložbi nisu isključivo zanimljive obljetnice, već i suradnički projekt Muzeja i Hrvatske radiotelevizije, redakcije Kviskoteke. U dokumentaciji o bogatoj izložbenoj djelatnosti Hrvatskoga školskog muzeja čuva se uspomena na dvije izložbe održane 1990. i 1991. godine, na kojima su predstavljeni radovi gledatelja televizijskoga kviza Kviskoteke na temu maskote Kvisko, koju je kao skulpturu oblikovao umjetnik, hrvatski slikar i grafičar, Miroslav Šutej. Prva izložba održana je 1989. godine u Galeriji Klovićevi dvori, a u idućim godinama redakciju Kviskoteke ugostio je Hrvatski školski muzej. Muzej se na taj način uključio u fenomen Kviskoteke, odnosno u hype koji je obilježio to razdoblje. Ta suradnja bila je posve prirodna s obzirom na činjenicu da je velik broj radova pristigao na adresu redakcije Kviskoteke bio rezultat kreativnoga angažmana djece, školaraca, učitelja sa svojim razredima, ali i studenata, što je odražavalo široku društvenu i generacijsku angažiranost. Autor Kviskoteke Lazo Goluža u razgovoru za Večernji list 2017. godine izjavio je da je Miroslav Šutej nakon prve održane izložbe zaključio da ju je „došlo pogledati više ljudi nego sve njegove izložbe“, a Ivan Vavra, tadašnji ravnatelj Hrvatskoga školskog muzeja, u kojem su održane sljedeće izložbe, objavio je da je „u tri tjedna izložbu posjetilo više ljudi no što ih je cijelu sezonu imao Dinamo na svojim utakmicama u Maksimiru“.
Ručni radovi gledatelja Kviskoteke pristizali su iz cijele Jugoslavije, a izrađivani su različitim tehnikama i od raznovrsnih materijala poput konca, tkanine, drva, plastike, glinamola, slame, cvijeća, biljaka, papira, izrezaka iz novina, pluta, metala, vune i drugih. Za izradu radova korišteni su i mnogi svakodnevni uporabni predmeti kao što su prazne plastične kutije popularnih „Kinder jaja”, ambalaža pića „Cedevita”, kovani dinari, kamenčići, špaga, šibice, spajalice, čepovi i slično. Tematski, radovi su bili iznimno raznoliki. Među njima su se mogli pronaći Kvisko u obliku snjegovića, kuhara, mornara, klauna, novogodišnji Kvisko, zaljubljeni Kvisko, Kvisko postolar, Kvisko kao „sudija na Olimpijskim igrama u Seulu”, pa čak i „konvertibilni Markovićev” Kvisko. „Radovi gledatelja nisu komentirali samo Kviska”, imali su obilježja vremena u kojem su stvarani, zaključila je Reana Senjković, članica žirija za izbor radova koji su bili predstavljeni na izložbama. Urednica Kviskoteke Maja Jurković istaknula je da su gledatelji u svojim radovima često željeli prikazati Kviska na način koji im je bio poznat, pa su ga predstavljali kao Zagorca, Dalmatinca, Ličanina i slično. Takav pristup odražava njihova nastojanja da im Kvisko bude blizak, koristeći prepoznatljive regionalne karakteristike koje su ga „ponašile”.
Godine 1990. izložba je nosila naziv „Kviskoteka u Hrvatskom školskom muzeju“. Otvorena je 24. svibnja, a posjetitelji su je mogli razgledati do 17. lipnja. Novinski članci pospremljeni u dokumentaciji Muzeja, koji su popratili izložbu, otkrivaju neke možda zaboravljene, ali sačuvane podatke. Naime, u redakciju Kviskoteke pristiglo je nekoliko tisuća radova gledatelja. Stručni žiri napravio je selekciju od oko 500 radova, od kojih je dvadesetak nagrađeno. Za postav izložbe bio je zadužen stručni tim Muzeja, koji je uz izložbu pripremio i vizualno atraktivan plakat te katalog s popisom autora radova. Izložbu je vidjelo više od 20 000 posjetitelja.
Sljedeće, 1991. godine redakcija Kviskoteke Hrvatske radiotelevizije i Hrvatski školski muzej ponovno su organizirali izložbu istog naziva, koja je trajala od 23. svibnja do 14. lipnja. Izloženo je 355 likovnih i 17 literarnih radova (pjesama). Likovni postav izložbe osmislila je akademska slikarica Nada Bogdanović.
Izložbe posvećene Kviskotekinim gledateljima u Hrvatskom školskom muzeju 1990. i 1991. godine bile su izniman kulturni događaj koji je obuhvatio širok spektar stvaralaštva i angažmana publike. Kvisko, kao simbol popularne televizijske igre, prerastao je svoju prvotnu ulogu te postao poticaj za kreativno izražavanje gledatelja svih uzrasta, čime su te izložbe postale pravo ogledalo društvenoga fenomena toga vremena. Raznoliki radovi, izrađeni od različitih materijala i tehnikama, svjedoče o općoj angažiranosti, ali i o želji za osobnim kreativnim izrazom. Interakcija između televizije i gledatelja bila je ključno obilježje Kviskoteke, a sam pojam “Kvisko” u tih nekoliko godina uspio je spojiti zabavu, umjetnost i društveni angažman, što je omogućilo stvaranje jedinstvene kulturne baštine koja je i danas vrijedna očuvanja.
Cilj izložbe jest današnjim posjetiteljima dočarati i objasniti što je Kviskoteka značila svima nama koji smo bili aktivni sudionici toga vremena. Naša je ideja evocirati uspomene i upoznati današnje generacije, djecu, učenike, studente, te sudionike popularnih pub-kvizova s tim jedinstvenim društvenim fenomenom.
Prva cjelina izložbe, osim radova gledatelja, ekskluzivno predstavlja prvu i jedinu Kviskicu, rad autora Stanka Krnete, zatim prvu maskotu televizijskoga kviza 3-2-1, ali vrijedan iz 1972. godine – Kviska lutka, autora Velimira Chytila i prepoznatljivog Šutejevog Kviska, građu koju je posudila za izlaganje urednica Kviskoteke gospođa Maja Jurković.
Izloške prati Kviskotekin rječnik s opširnim podacima o tom značajnom televizijskom kvizu dok je u drugom dijelu iste cjeline predstavljena spomenuta suradnja Muzeja i Televizije.U drugoj cjelini posjetitelja se poziva u ambijent dnevne sobe, na gledanje Kviskoteke, što je još uvijek dio kulturnoga pamćenja velikoga dijela naših posjetitelja.
Treća cjelina zamišljena je kao prostor igre i učenja. Prostor je to u kojem će se posjetitelj upoznati s najvažnijim modelima igara legendarne Kviskoteke.
Želimo zahvaliti autorima Kviskoteke, Lazi Goluži, Miroslavu Šuteju i Maji Jurković, te svim njihovim suradnicima na 199 epizoda koje su i danas rado gledane i aktualne. Nadamo se da će se u budućnosti otvoriti prostor za stvaranje novih, autorskih, izvorno hrvatskih kvizova koji će nadograditi tu tradiciju. Izložba je otvorena u Galeriji Hrvatskoga školskog muzeja Školica za 5, u Hebrangovoj 5, do 11. listopada 2025. godine.
Likovno oblikovanje izložbe i kataloga: Rašić+ Vrabec
Fotografije: Hrvatski školski muzej, Marko Milovac
„I tako dolazimo do zaključka da je pravi preduvjet za sudjelovanje u kvizu jedan osobit tip svjetonazora. Taj je svjetonazor obilježen vjerom u smislenost svijeta i u smislenost njegova spoznavanja. Kviz traži ljude koji drže da je svemir uređen po nekom planu i uživaju u tome da taj plan razaberu i upamte njegove dijelove, te da tako bolje razumiju i sebe same. Ti ljudi vjeruju da takav stav i njih osobno obogaćuje, ne zato što će – kad memoriraju određeni broj stvari i pojava – biti u stanju da objasne svijet, nego zato što znanje drže časnijim od neznanja, a trud časnijim od rezignacije.
I još nešto ta vrsta ljudi – makar i nesvjesno – vjeruje: da je sav naš život neka vrsta kviza.“
Pavao Pavličić