(Hrvatski školski muzej, Pedagoška knjižnica D. Trstenjaka)
U trećem nastavku iz albuma „psiholoških fotografija“ Jelice Belović-Bernadzikowske donosimo četiri primjera „nobl“ odgoja djevojaka koji ilustriraju neka tipična shvaćanja pojma naobrazbe u ženskom svijetu potkraj 19. stoljeća.
Pojam „naobrazba“ shvaća se u ženskom svijetu vrlo različno. Svaka hoće, da je „inteligentna“ dama, ali ih je takvih na žalost vrlo malo. Obično se pod tom riječju razumijeva pomodna frizura, skupa, nova, načičkana haljina, na mjeru dotjerane kretnje. Gdjekad se riječju „inteligentna dama“ označuje samo spoljašnja uglagjenost i društvenom dresurom stečen takt, – no gdjekad nema ni toga. Ponajviše ljudi mjere naobrazbu žene po bogatstvu ili po porodu ili po staležu muža njena. O kako su to krivi nazori! Kako još nisko stoji žena, kad je cijene ne po sebi samoj, već po onom, čija je! Kako nisko stoji žena kraj sve današnje emancipacije i feminizma! Velika većina žena ipak ljenčari i troši i rasipa mužev znoj – pa se još ponosi time, što tako nedostojno radi, što je muž njen „tegleće marvinče“ njeno po riječima Maksa Nordana. Pa kako vidimo, da nam se većina djevojčica odgaja – još dugo ne će u tome biti bolje! Sve samo „nobl“ – lijeno i glupo do zla boga! Osim mode ništa ih ne zanima, ništa ne zanosi, ama ni kuća ni djeca, a i muž samo u toliko, u koliko je on aparat, koji svakoga prvog tačno novac kući donosi. (…)
Flora
Moderne su dame besposličarke, a otuda svako zlo. A majke su tome krive. Evo baš mati ove djevojčice, otmena aristokratka, „baronesa, ali prazna kesa“ što ‘no naši kažu. Došla u školu, došetala se poput kraljice i molila, da je odvedem učiteljici ručnog rada. Učinim joj po želji. Pregledala je radove, da izabere jedan za svoju „Floooru!“ No svaki je s bagatelisanjem maknula, veleći: Oh, čemu da se „Flooora“ muči, to je preteško za nju! Dok nije izabrala najjednostavniji rad.
Ja se krstim od čuda. A Floru stid, pa sve viče: „Ali „maman“ i druge, manje od mene ovo rade!“
Flora nije mala, njoj je petnaest godina. „Ueberwundener Standtpunkt“, kako „maman“ veli; ali što će da se muči? Ona mora svu svoju muku posvetiti umjetnosti: kretati se u svijetu i svigjati se. Ovo je glavno, a drugo je sve „la fume!“ U prvom redu mora Flooora biti dražesna, mora se vazda postaviti, sjesti ili nasloniti u dražestan i efektan položaj, tako da se odmah vidi, da je ona nešto fino, razmaženo, mekoputno. Za tim mora da umije izgovarati čislo bombastičkih fraza i pikantnih impertinencija, t. zv. „aristokratische Niederträchtigkeiten“ sa originalnim koloritom. Usta su joj pravi „Exercierplatz“ najnovijih anegdota i mjesne škandalozne kronike! Prava jagma za efektima, a maniriranost, laž i poza u svakoj kretnji i riječi! U tome malo športa i mode pa: fertig! A ipak je ta dražesna Flora neugodno djevojče. Nema na njoj ništa od onoga od onoga kevičkog čara, od onoga, što svaku kevicu čini lijepim i slatkim stvorenjem. Pravo je rekla jedna dobra učiteljica o njoj: „Ja ne znam, Flora nije u školi ni arogantna, ni drska, ni nemirna, pače uljudna je – i čini se revna; ali ima na njoj nešto, što me od nje odbija, nešto jako i neopisivo neugodno!“ I u mene je stvorila isti dojam. Flora je kao ona šljiva, sa koje su mnoge ruke, kroz koje je prolazila – satrle onu prirodnu màšinu (pelud), koji dok je na šljivama, čini, da su ne samo lijepe, već nam se čine i svježe, mlade, čiste, netaknute, poetičke, a kad ga nema, nekud nam se gade. (…)
(Hrvatski školski muzej, Pedagoška knjižnica D. Trstenjaka)
Vilma
„Oh, da mi je znati, za što je moja Vilma tako mušičava!“ tužila mi se jednoć vlasnica i majka originala ove moje albumske slike. „Vilma je mušičava!“ kimnula sam glavom.
„Oh i te kako!“ kukala mama dalje: „A moji sinovi tako su vedri dječaci!“
Sad sam odmah znala, u kojem grmu zec leži. Mušičavost je u Vilme jače razvijena, nego u njene braće, a za što? Radi sasvim izlišne veće stege s Vilmom. Dječaka puste, da traži drugove, koje hoće i koje oni i ne znadu, no Vilmu – Bože slobodi! Njezina se poznanstva sitnozorom biraju, o njima se vijeća u dugim debatama rodbinskog areopaga, pa tek se onda Vilmi čita osuda: „S ovom i s ovom, a s onom i ni po što!“ „Ova je iz ove kuće – dobro, idi s njome –; ali ona je iz one familije, jok – ne ćeš s njome!“
Sad recite, ako se braća ne uzgajaju pod takvim nadzorom, kakav on smisao ima za kćeri? Ćudoredni motivi tu ne odlučuju, već bon ton i moda. Smisao je taj: djevojku valja vazda za ruku voditi, ona ne smije imati svoju volju ni u čemu; to traže gospodske predrasude, koje se oko djevojaka, kud i kamo više vrzu , nego oko dječaka. Djevojci tuve u glavu, da joj bez prestanka treba potpora i tugja briga.
Pa se onda ipak čude i tuže, da su kevice mušičave? Jesu li kevice krive? Jesu li one krive, što su pod tom neprestanom paskom i brigom postale lukave, i licemjerne – pod krinkom nježnosti i dobra vladanja? Jesu li one krive, što su divlje i razuzdane, ako kad osjete, da su za čas bez nadzora ostale? Jesu li one krive, što su postale naduvene i nesmiljene, svojevoljne i hiraste?!
Kevice su razdražljive, hiraste i nervozne baš zbog te nerazložne stege. One misle, da je u slobodi sva sreća, jer je ne poznaju… One su mušičave, jer u tricama traže naknadu te slobode, koju im oteše i jer u čitavom svome uzgoju vide borbu i despotizam. One su za to i tako tajanstvene, jer ih je krivi uzgoj naučio, da ne smiju, da „se ne pristoji“ reći ono, što misle. Dječaku se lakše sve oprosti. A za što dječaku? Gdje je tu pravica?
Kevice su mušičave napokon i za to, jer su im i majke takve i jer se o hirovitosti i nervoznosti obično u društvu govori kao o svojstvima finije i otmjenije prirode; kao o nekom nužnom aromatu u atmosferi noblese. (…)
Hede
Novo izdanje iz biblioteke metere pedagogike! Na ovoj su djevojci najzanimljivija usta. I to ne zbog klasične linije, ni zbog ljepote i slatkoće, ni zbog rumeni, kao u crvene trešnje, već zbog – sadržine. „Njena usta – kutija šećera!“ pjeva narod, a mi ćemo reći, „njena usta – kutija salonskih – fraza iz romana“. Za svaku priliku života umjela je ona jednu kićenu frazu, ona pače nije mogla ni misliti, a da to ne čini u frazama. Kad bi sjela na klupu u šetalištu, pale bi joj na pamet ove riječi iz Bog zna kojeg njemačkog romana: „Ihre Lippen kräuselten sich wunderbar“ – i sad je ta fraza lepršala oko nje, dok nije našla priliku, da je izrekne. Kad se govorilo i spominjalo, što je „nekad bilo“ ona bi umiješala slikovitu riječ. „Das Drachengebiss der Zeit – zernagt ja alles!“ – Kad se govorilo o najjednostavnijim stvarima, ona bi upotrebljavala kićene njemačke i francuske pompozne epitete kao „famos“ – „collosal“, horrend“ – „enorm“, graziös“, „schauerlich“ – ali sve je to činila upravo nametljivo, kao šaka na oko, da je svakom palo u oči. Ej, – što bijaše smiješna!
A uz to zamislite lice bljedičavo, mokantno, pa znate, kakva je bila moja „Hede“. Tako su je zvali. To im se činilo elegantno.
Samo još nešto bilo je u nje jako izraženo, a to je onaj izvjesni tajanstveni „noli me tangere“ – što prši nad svakom nepokvarenom ženskom naravi, što ženu čini nježnom, što je glavna supstancija one dražesti, koju je kolos Goethe nazvao „die echte Weiblichkeit“. Hede je uz to bila vazda odjevena u bijele haljinice, ili u jasno-plave, jasno ružičaste, okićene bijelim čitmama – nijedna nije bila tako čista i bijela od svih njenih družica.
I ta se vanredna čistoća ugodno doimala, vrlo ugodno; ona se odavala u svakoj njenoj kretnji i mirisala od nje bijelim mirisom naivnosti i krotkoće. Eto tako svako dijete ima druge vrline, druge ljepote, kraj griješaka svojih!
Najglavnije obilježje Hedino bijaše blaziranost. Nitko nije mogao da potpuno udovolji toj djevojčici, jer je onaj rascjep u njenoj duši nezajaziv. Šta nju čeka u životu? (…)
Mila
Zvala se je Mila u običnom životu, a bijaše kćerka jednog majora. na svojim zadaćnicama i svuda na svakoj krpici pisala je ponosito „Mila pl. K…“
Svršila je samo šest razreda, jer ju je jedna od učiteljica nešto uvrijedila, pa je „maman“ za to nije dalje slala, veleći: „Šta će joj ta škola? Ona će se udati!“
Ja sam odlazila u njihovu kuću, te sam se često divila gordim planovima o udaji i životu, koga je ta „maman“ bila skrojila za svoju kćerku Milu. (Mila nota bene pisano sa dvostruko „l“ – ovako mišljahu zvoni više gospodski „Milla“.) Na moj nagovor i Milinu izričnu želju nastavila je ipak učiti pomalo privatno (i ovo je više gospodski!) njemački jezik, nešto francuski i glasovir.
Družila se samo sa najotmjenijim djevojkama iz mjesta, vodili su je na plesne vjenčiće i na „thé dansant,“ te je tu stekla fine kretnje i moderne nazore o životu.
K meni je ipak često dolazila i u te dobre dane. Voljela me je i nešto ju je vazda vuklo k meni. Davala sam joj knjiga za čitanje i to naših hrvatskih i srpskih, jer su joj roditelji dopustili kupovati samo njemačkih, misleći da je to otmenije. No odjedared umre joj otac, a za kratko vrijeme i majka.
Ostade kod rodbine. Od roditelja ostalo joj jedno 4000-5000 kruna i lijep namještaj za sobe. To su joj malo po malo rogjaci izmamili, a za „revanche“ tražile su dobru partiju za nju. Višeg činovnika! Mili su onda bile 22 godine.
I opet je došla k meni i tužila mi se očajno, kako gorko ćuti naglu promjenu svog društvenog položaja i kako je teško biti kod rodbine i gledati, kako mala rpa svojine postaje sve manja, a muškarci traže samo novac i svoju korist i t. d. Ja sam je tješila.
Drugi put opet dogje i upita me za savjet, bi li se primila kakvoga posla.
Rodbina joj veli, da je veliko poniženje za nju, plemkinju K….. ići u službu kao uzgojiteljica, ali ona da je to odlučila. Bijaše joj tada 25 godina – a ja se sjetih njene oskudne naobrazbe – od svega mrve, gdje će je s time uzeti? Od francuštine štrbencala je jedva nekoliko riječi, njemačka ortografija bijaše joj takogjer „terra incognita“ – a glasovir tek! – No ipak odobrih njenu osnovu i pohvalih energičnu odluku njenu, koja me je iznenadila. Umjela je šiti i krojiti haljine, a ovo je zlatan ključ, koji će joj otvoriti mnoga vrata.
A tako i bi. Dobila je dobro mjesto. Uzgojiteljica dvoje djece, tek glavna joj zadaća bijaše šivati „toalete za milostivu“. Pisala mi je lijepe listove pune nutarnjeg zadovoljstva i mira. Kad sam je poslije četiri godine opet vidjela, govorila je dobro francuski i pisala pravo njemački, te uopće bijaše kud i kamo inteligentnijih nazora i većeg znanja u nje. Opet nov dokaz da je i nevolje gola – najbolja škola.
Izvor:
Belović-Bernadzikowska, Jelica. (1900). Iz moga albuma : psihološke fotografije : separatni otisak iz „Školskog vjesnika“. Sarajevo: Zemaljska štamparija.
Priredila: Štefka Batinić