(Hrvatski školski muzej, Zbirka fotografija, HŠM Mf 1033)
Ovaj moj album nije kao što su drugi albumi te ruke. Njegova svrha nije da kiti salonski stô, već da blaži dušu moju, sjećajući me, da nijesu uzaludno prošle mnoge godine skromnog i tihog rada, i da je mnogo sjemešce palo na plodno tle, dok mnogi krivi nazor da je pao pod triumfom istine i pravice. U tom je velika utjeha ne samo za me, već i za sve moje vjerne druge i drugarice. Ovaj je moj album star. Već je blijeda njegova crvena kadifa, zlatorez je pocrnio i zalio se slijepom maglom, papir mu je požutio i ostario. Po njemu se prosule crne i sive mrljice starih knjiga; no ipak mi je mio, jer me iz njega zadane svaki put, kada ga otvorim, nešto neislovno milo, ozbiljno i nježno, da pobožno nešto! I zar mi je jedna misao, kad ih gledam redom, te svoje djevojčice? Nije, stotina ih se vrzu po glavi, stotina ih iskršava jedna iz druge i htjele bi da usreće, da pošalju mir u taj svijet, nad toliko raznih mnijenja i nazora, što se lomataju o ljudsku grud.
Lijerka
To je Lijerka. Djevojka darovita, marljiva i krasna vladanja, bez ukočenosti i bez odviše poniznosti, živa, otvorena, bistra i sa svakim kretom i u svakoj situaciji ono, što su pomno odgojeni ljudi u društvu. Govorila je zvonkim altom, a bila je ljubimica svojih drugarica. Njoj samo vazda daj posla, daj zabave, daj naloge i komisije, onda je u svom elementu! Već sa šest-sedam godina vidjelo se to na njoj. Ali ne će mama tako. Ovakav uzgoj nije „nobl“.
Izvadila je iz škole i uzela u kuću neku romantičnu guvernantu meke i sanjarske ćudi, da ukroti živost male Lijerke. Ova guvernanta nije imala ni volje ni smisla ni za kakav duševni ni kućni rad, a to se baš svigjalo Lijerkinoj mami. „Samo nobl moj golube!“ Otac im bio vrijedan trgovac, no nesretno i naglo umre, a za njim i slaba mati, te Lijerka osta sama smetena i nesposobna, kao tobdžija kod pomorskog topa sa velikim kalibrom.
Sirota Lijerka, koja je po prirodnim sposobnostima imala tako sjajne uslove za život i ozbiljan rad! Eto što je neukost matera!…
Mare
Ovo vam je opet tip bezazlena lakoumlja – ovo djevojče. Ove su kadifaste oči bistre, a s milih usta ovih mirisala je dobrota. Nestašna je bila, nestašna! Kad sve pobožno šuti, ona se vrti i prevrće, kad svuda oblada nedjeljni mir i ona nepomičnost svega , što se najbolje opaža na žitnim poljanama, gdje je stao rad – ni onda Mare ne miruje, već ispred sebe suncobranom turka suhe grančice i travke, te na zemlji crta kružnice i pravce i svu besvjesnu grafiku nestrpljiva i nesabrana izgledanja. Ama njezin je čitav život bio takvo izgledanje iz daleka – sa vječnim velikim upitnikom u očima. Često sam joj odgovarala na taj dražesni upitnik ovako sa Vogüem, koji reče Turgenjevu u dobar čas: „Sjajne aspiracije nijesu dosta, valja im pridodati praktični smisao, vladu nad samim sobom i neumoran rad“.
Ona kao da nije bila dijete praktičnoga našeg doba. Samo hoće da pjeva, da se smije i da se zaljubljuje u ljepotu i poeziju. Sada je lebdjela nekoliko kilometara iznad površja zemaljskog. Koliko su je kod kuće za to karali, pače i ruglu izvrgavali, ona osta vjerna pozivu srca svoga.
Badava je otac i učitelj uvjeravali, da je moderno doba trijezno i ozbiljno, da lokomotiva pjeva himnu budućih generacija, da kisik i vodik, sol i biber pjevaju moderne daktile i strofe, a elektrina tome svijetli, dok je poezija već davno pokupila svoje šatore od magle i ružičnih oblaka, te odselila drugamo – ona se nije dala povući strujom svoga okoliša. Njena je individualnost bila za čudo snažna, jaka, neslomiva. Njena je volja bila jaka i odregjena, a to je bio temelj sreće njene.
Klara
Klara! Ona je danas djevojka od dvadeset i tri godine, a ipak još pravo djevojče puno premile čistoće i nedužnosti, makar da su je odgajala dva čudna faktora: otac s veoma naprednim idejama i guvernanta študentkinja na medicinu. Čudan je bio svat taj Klarin otac! Gragjen baš kao kakav marsiljski fabrikant, štono odolijeva vodi. On je htio svoju kćer naobraziti visoko i duboko, ali ne kao kakvu modernu licejku u uniformi gjačkoj, nakljukanu znanstvenim riječima, niti kao kakvu mladu mondainku, koja luduje za športom i zabavama, te govori u svim jargonima i podražava drečanju pjevačica, koje su baš taj čas u modi. Klara je bila odgojena pomno i moderno, ali se morala skromno vladati i govoriti. Otac je bio u tome strog, kao kakav čuvar seraja; a guvernanta, makar da se nije slagala s njegovim nazorima, ipak je bila dobar njegov uzgojni pomoćnik za Klaricu. A za što? Jer je birala u govoru i jer je bila stidljiva, te je umjela porumeniti sve do korijena svoje crvene kose. Zaista dva neobična uzgojna utjecaja, zar ne?!…. Klarica nije tako nikada zavirila u kakvu djevojačku školu ni u kakav penzionat, pa u nje za to ne bijaše ni za lijek romantičnosti, niti onoga, što smo obikli nazvati dražešću djevojačke – kevičke fantazije…. Ona je za to bila naivna sve do svoje dvadeset i treće godine, ali otvorene duše, kad su je povjerili meni, da dovršim njeno obrazovanje. Njena slika u tom pedagoškom albumu svakako ima mnogo da znači, ona govori više nego mnoge duge i opširne feminističke rasprave.
Ivka
Ovo je Ivka. Silno sam voljela one njene sanene, nevine, krotke, smješljive poglede, pune slutnje o dubinama života! Ali vidite – ona se – otrovala! Nije popila ni arsenika, ni sumpora, već je pila „mjesečarskom i narančastom lirikom“ prepune secesijonističke i dekadentske pikanterije, to moderno evangjelje slobode apsolutne i neograničene.
Ona je pila iz tih knjiga u svoju mladu dušu onaj krajnji determinizam, po kojem prestaje svaka odgovornost pojedinčeva za ono što čini, prestaje razlika megju dobrim i zlim, megju lijepim i ružnim. Ona se svojim nježnim ustancima živo i otvoreno plela u sve moderne „Streitfragen“. Tako su je naučili, tako su je odgojili. Bogu plakati! Mlagjahni svoj polet i divne talente svoje utapala je u budističke nauke, u sveti Zend, u Vede i nirvanu. Bogu plakati!
Njezin je mlagjahni mozak bio gnijezdo najbaroknijih ideja, ali se ona uz to ipak prikazivala vazda jovialna, iskrena i srdačna, bez truna sićušnosti i zlobe; no za to bijaše jezika oštra i ujedljiva – da te Bog oslobodi…
Ali otac i braća uživali su u njoj tri svijeta!! I glazbu je voljela i lijepe slike i toalete – no sve samo secesijonistički, sve počevši od crvene petice na cipelici, pa do vršike suncobrana!
Najednoć bane joj u glavu ekscentrična odluka – postaće glumica. Premalena joj Macedonija, tražiće drugu domovinu! Prepade se sada tata i mama: „Zar ti Ivko u glumice? Nikada?“ Ali Ivka hoće, pa hoće. Osobito kad udara u glasovir, dogje joj volja, kao da se glumački dusi ragjaju izmegju zvukova. Plače mati, jadikuje otac, odgovaraju braća, ali Ivku zovu dusi, vilenjaci. Mali obijesni vilenjaci kao mačići, u secesijonostičkom kostimu, sad skoknu iz ovoga kuta, sad iz onoga, dok ih napokon ne bude čitava četa i oko Ivke zaigraše vileno kolo, igrom strastvenom, bijesnom, živom i kobnom. Nešto se tu oko nje ljuto borilo, lomilo, otimalo i propinjalo. Ali Ivka hoće, pa hoće – i ode… A poslije? Tonula je i plakala.
Anica
Vidite, ovaj moj album, to je čitava riznica za izučavanje duha, srca i čežnja, i shvaćanja života pošljednje generacije. Tako ga volim otvarati. Mene pozdravlja iz tih djevojačkih slika, ne samo svježi dah mladosti, ljubavi i poezije, ne samo mrzlina neprekidne prolaznosti, već me tu ovijava i dah tragike i zle sudbe, koja prati čovjeka u njegovoj želji za napretkom i u njegovu posluhu tirana mode. Koliko neizrecive nježnosti u tim osmjesima djevojačkih lica, koliko neobično istančanog i raznolikog čustvovanja i razmišljanja u uspomeni na njih! Pogledajte na primjer ovu malu ljepoticu u haljini „empire“! Pogledajte u to nešto neodregjeno, nešto kapriciozno i djetinjsko iz njena na pô ovalna lišca sa nabačenim usnama. Koliko duhovite „caprice“ u liniji toga nosića, koliko razblugjene fantazije u klasičnoj frizuri njenoj! To je moja Anica.! Prava eto slika života i užitka… A danas!?… Vjerujete li, da joj se duša odavna osušila i odrvenila u neprekidnom odricanju od svega, što život krasi, u toj oskudici, na koju nije bila obikla od maloće? Vjerujete li, da se teško, teško, snosi muka dnevne rabote, u gustom mirisu znoja i truda, ako si obikla lastovati u raskošnoj atmosferi megju mirisnim valićima parfema i sjajnim iskrama dragulja i bogatstva?!
U školi su vazda za Anicu moljakali najveće obzire, ama ona je bila čedo protekcije. A sada? Škola života ne poznaje – protekcije… Aničin je život živa slika nesavršena romana, koji je počeo sjajno, briljantno; pošljednja poglavlja bila su preprazna ljubavi, dok je prvo bilo prepuno.
***
Neka se niko ne uzda, da će samo iz pedagoških knjiga naučiti tu vještinu, da djecu pravo prosugjuje. Psihologija nastoji utirati put razumijevanju duševnog i umnog života ljudskog, te izoštriti oko za individualnost pojedinca. Ako učitelj nije fin poznavalac ljudi, i ako u djeteta nije upoznao onaj moment u karakteru djetećem, koji ga vodi i goni, onda će on rijetko kada svoje učenike čvrsto obuhvatiti, pravo voditi, mučno će dakle od njega biti dobar praktičan uzgojitelj, makar koliko inače znanja u njemu bilo. Ovo tako sigurno spoznavanje ljudi najsigurnije postizavamo svagdanjim pažljivim općenjem s djecom, ako ih pri tome osobito brižno posmatramo ondje, gdje se ona najmanje usiljavaju, dakle z avrijeme odmora pri igri, u zajedničkim šetnjama, u roditeljskoj kući i t. d., u koliko to ponekad može da bude. I čim su djeca odraslija, tim je to nužnije.
Izvor:
Belović-Bernadzikowska, Jelica. (1900). Iz moga albuma : psihološke fotografije : separatni otisak iz „Školskog vjesnika“. Sarajevo: Zemaljska štamparija.
Priredila: Štefka Batinić